Poskok će iz tjedna u tjedan objavljivati eseje, kolumne, prozne ili pjesničke zapise suvremenih ukrajinskih pisaca i pjesnika u izboru Dariye Pavlešen“Zašto?”, upitala me prijateljica Njemica dok je užasnuto gledala slike masakra u Buči. “Zašto to rade?”
U tom se pitanju, poput stabla u pupoljku, kriju svesci knjiga koje će uskoro, nesumnjivo, preplaviti tržište, knjiga posvećenih korjenitoj reviziji prošlog stoljeća europske povijesti. Bez njih je nemoguće pojmiti kako je Zapad mogao postati toliko kulturološki dezorijentiran da je više od dvadeset godina tvrdoglavo ignorirao gotovo školski primjer kazusa rasta i sazrijevanja obnovljenog totalitarizma u Rusiji u verziji 2.0 te kako je namjerno ponavljao sve obrasce ponašanja iz 1930-ih godina, prema kojima je svojedobno “stasao” Hitler.
Čak i nakon Buče na mojem Facebooku i dalje iskaču članci Johna Mearsheimera koji u časopisu The Economist spominje Ukraine Crisis (po toj logici, u Europi se u rujnu 1939. govorilo o Polish Crisis!), s njegovim pomno ažuriranim smjernicama kako “primiriti Hitlera” – ne dopustiti Ukrajini članstvo u NATO-u kako se Putin ne bi uzrujao, te autorovom (i urednikovom) potpunom nesposobnošću da prepoznaju povijesnu analogiju.
I uza svu moju odbojnost prema Mearsheimeru, koji iz svog dalekog i ugodnog doma u Chicagu poučava svijet, zašto ja i četrdeset milijuna mojih sunarodnjaka trebamo biti prepušteni na milost i nemilost serijskom ubojici, i uza sve moje simpatije prema mojoj prijateljici iz Njemačke, osobi besprijekorna ukusa i profinjena duševnog sklada, ipak moram priznati da njih dvoje razmišljaju na sličan način kao i ljudi odgojeni u istoj kulturi, s istim prednostima i istim “manama vida”.
Moja je prijateljica iz prve ruke, od svoje majke, slušala o zvjerstvima Crvene armije u Berlinu 1945., o safariju na civile izbjeglice, o pljačkama srednjovjekovnih razmjera i tonama ukradenih tepiha i satova koji su se vlakovima otpremali u Rusiju, o majkama silovanima pred djecom i djevojčicama s razderanim vaginama – o svim tim užasima koji se sad na makabrističan način ponavljaju i otkrivaju svijetu u gradićima u okolici Kijeva, gradićima oslobođenim od ruske okupacije (nije slučajno da se pobjeda u Drugom svjetskom ratu u Rusiji nije slavila pod europskom krilaticom “Nikad više!”, nego uz parolu “Možemo ponoviti” – pa eto, sad i ponavljaju, cijelo je Putinovo čekističko carstvo jedna kolosalna rekonstrukcijska igra…).
No, kao i svi Nijemci, moja prijateljica prema Rusima osjeća kompleks krivnje i za njihove zločine u Europi 1945. traži ako ne izgovor, onda barem objašnjenje poput: “Nismo se ni mi prema njima ništa bolje ponašali”, ali zašto to sad rade Ukrajincima?! Uostalom, nisu Ukrajinci ti koji su napali Rusiju, štoviše Rusi su Ukrajincima općenito “bratski narod s kojim dijele zajedničku povijest”, kako i dalje stoji u udžbenicima. Odakle najednom taj novi holokaust, ta lavina razularenog sadizma, te naredbe ruskih zapovjednika u presretnutim razgovorima ukrajinske službe sigurnosti – “Je..te ih sve do temelja!”, i te dječje molbe da tatica “pobije sve Ukrajince što prije” i brže se vrati kući?
Kao i kod Mearsheimera, u ovim promišljanjima vidljiva je očita potreba zapadnog čovjeka da racionalizira zlo. Vidjeti stajalište zločinca, shvatiti njegove motive i ciljeve, zauzeti, kao skolastičari, poziciju “đavoljeg odvjetnika” (bezbrojni pokušaji kartezijanskih znanstvenih umova da dokuče “što želi Putin” – to i jest neomoderna skolastika!) – sve to u konačnici znači nekako razumjeti zlo, stupiti s njim u dijalog: upravo je dijalog “zrak” zapadne kulture od prije dvije i pol tisuće godina te je onima koji su odrastali u atmosferi višestoljetne “agore” teško zamisliti da njima nadomak ruke postoji civilizacija u kojoj ljudi dišu pod vodom – te jednostavno mrze one koji imaju pluća umjesto škrga.
Teško je shvatiti da to nije nužno devijacija koja se može ispraviti “demokratskim reformama”. Da je takav podvodni dah zapravo monolog – totalni monolog, usađen okomito od vrha, odozgo prema dolje sve do dna, sveobuhvatan, arhitektonski, jezični, ideološki, da stvara iste gradove i ulice, filmove i TV emisije, iste spomenike, u idealnom slučaju “od Lisabona do Vladivostoka”, da je to jednaka planetarna zatvorska ćelija s okrutnom hijerarhijom unutar nje – i da cijele zemlje mogu biti njime zaražene.
Da se iz jajašca, enklava – koja je staljinistički SSSR polagao kao ono u Sjevernoj Koreji (a takva je jajašca Ruska Federacija bez poteškoća polagala svih trideset godina nakon raspada Sovjetskog Saveza i u Europi, od Pridnjestrovlja i Abhazije sve do “Republika Donbasa”!) – može nakon tri generacije izleći gotov, zreo model za obnovljeni staljinizam u razmjerima (zasad!) cijele Rusije (s Bjelorusijom u dodatku). Da Buča nije eksces, nego zakonitost.
Moglo bi se nabrojiti desetke razloga za sljepoću Zapada prema ruskom totalitarizmu. Najočitije su, naravno, nenaučene lekcije SSSR-a, a ponajviše lažan diskurs oko Drugoga svjetskog rata, u kojemu su svi zločini protiv čovječnosti prešutnim konsenzusom pripisivani pobijeđenom totalitarizmu. U međuvremenu, pobjednički totalitarizam jačao je gotovo pola stoljeća, postajao i napuhaniji, ne podliježući nikakvom sudu i osuđivanju, tako da kad je Rusija konačno za svog vođu postavila časnika KGB-a – organizacije koja je od 1918. bila izravno odgovorna za neke od najvećih zločina koji su se činili protiv čovječnosti, nevjerojatno dugo razdoblje u modernoj povijesti – nitko na Zapadu nije bio užasnut kao što bi mogao biti da je to bio bivši časnik Gestapa. Nitko, prema mojim saznanjima, nije razmišljao o činjenici da će rusko društvo nakon četiri generacije državnog terora biti spremno prihvatiti to kao normu jer četiri generacije je više od raspona živog pamćenja (“Tako je bilo uvijek!”). I što očekivati od takvog društva nakon što će mu se ta “norma” u osobi vođe nacije postaviti kao uzor za oponašanje?
Zapad nije bio ni moralno ni intelektualno spreman za ovaj izazov. Poslijeratna suradnja zapadnih elita s Kremljom još nije doživjela nikakvo opsežno istraživanje: tako je Sartre, kako se doznalo, bio agent KGB-a, Hemingwaya su regrutirali čekisti još u Španjolskoj i na kraju ga doveli do psihoze, i sa slavenskim katedrama na zapadnim sveučilištima bilo je mnogo neugodnih priča, a, recimo, guru američke slavistike, 91-godišnja Suzanne Massie, autorica bestselera “Zemlja Žar-ptice”, iz kojega su Ronald Reagan i njegovi sljedbenici učili voljeti Rusiju, ove je zime dobila rusko državljanstvo, očito procijenivši da je bolje doživjeti starost u svom stanu u Sankt Peterburgu, nego u zatvoru zbog državne veleizdaje. Još čekamo potpunu studiju o tome kako je Kremlj sustavno, tijekom desetljećā, kvario Zapad, baš kao što Dmitrij Nehljudov oskvrnjuje Katjušu Maslovu u Tolstojevu “Uskrsnuću”.
I tu ne mislim samo na primjere suradnje zabilježene u zatvorenim arhivima FSB-a, nego i na nešto suptilnije – dugoročno zamagljivanje granica prihvatljivog u zapadnoj kulturi, postupni pomak s europske racionalizacije zla na rusku normalizaciju zla.
Nisam slučajno spomenula Tolstoja. Jedno od Tolstojevih zapažanja jest da je ljudska svijest povodljiva i stručno vješta u samoopravdavanju. Kad je Katjuša Maslova postala prostitutka, njezina se slika svijeta promijenila na takav način da bi davanje svog tijela muškarcima za silovanje za novac moglo izgledati ako ne časno, onda barem sasvim normalno. U principu, ovo je prilično univerzalna metafora za svu rusku književnost, koja se još smatra europskom i humanističkom: poput Katjuše Maslove, ona je dvjesto godina radila na slici svijeta u kojoj zločincu ne treba suditi, nego ga treba sažalijevati. Trebamo suosjećati s njim jer “na svijetu nema krivih” (opet Tolstoj!). Svatko je spreman zaklati susjeda, bližnjega svoga, sve ovisi o cijeni. Ovo je “humanizam na ruski način”. I ako prihvaćate ovu tezu, čestitam – spremni ste za dolazak ruskih trupa.
Naravno, vrijeme je za ponovno čitanje ruske književnosti novim očima: na mnogo načina ruska je književnost bila ta koja je isplela maskirnu mrežu za ruske tenkove.
Školovala sam se u SSSR-u, ruska književnost bila mi je obavezan predmet, još i danas se sjećam svog šoka koji sam doživjela kao dijete pročitavši Turgenjevljevu “Mumu”: nijemi kmet, dobra duša, po naredbi svoje gospodarice, ubija jedino stvorenje koje mu je drago – svog vjernog psića. Priča je trebala kod djece izazvati simpatije prema junaku i mržnju prema zloj gospodarici. Danas prepoznajem ljude odgojene u tadašnjoj školi među onima koji psuju Putina i suosjećaju sa sirotim ruskim vojnicima koje je Putin poslao u Ukrajinu da ognjem i mačem ubijaju ne samo štence, nego i sva živa bića: jadni dječaci, kako se pate.
Kad je i kako ruska književnost, ta besramna “Katjuša Maslova”, uspjela zavesti Zapad pretvarajući se da je prelijepa princeza koju je zatočio surovi režim i neprimjetno zaraziti svojom infantilno pasivnom podložnošću prema zlu, pretvarajući se da je to vrlina (sjećate se kako u “Ratu i miru” Nataša Rostova, strastveno zaljubljena u svog zaručnika, u njegovoj odsutnosti poslušno bježi za prvim nitkovom koji ju je zaveo, a autor također suosjeća s njom?). Ovo je pitanje za profesionalne rusiste.
Nažalost, oni su, uz nekoliko iznimaka, podržali mit o europskom karakteru ruske kulture, mit u koji se potpukovnik KGB-a, čim je pokazao da tečno govori njemački, pojavio u emisiji “Larry King Live” i lako uklopio. To je bilo dovoljno da zapadne elite pristanu da ga priznaju kao “jednog od nas” umjesto da vide u pozadini razrezane trbuhe trudnica iz zatvora NKVD-a u Lavovu 1941. i smrskane lubanje ukrajinskih umjetnika i mislilaca, od Kijeva 1918. do logora u Permu 1985. Nedavna pogubljenja pripadnika ukrajinske inteligencije u okupiranim gradovima (kao što je Oleksandr Kisljuk iz Buče, prevoditelj Tacita) logičan su nastavak onoga što je KGB nedavno učinio u Ukrajini.
Doista, temelji Putinove pobjede nad Zapadom postavljeni su mnogo prije. Kad je 1985. NYRB objavio esej Milana Kundere “An Introduction to a Variation”, u kojem je autor isključio rusku književnost iz europske kulture i objasnio zašto nije mogao probaviti Dostojevskog (zbog njegova kulta emocija i potpunog prezira prema ratiju), Josif Brodski vatreno se bacio u obranu ruske književnosti, objašnjavajući nam tonom sovjetskog političkog rukovoditelja “Why Milan Kundera Is Wrong About Dostoevsky” (sic!) i ušutkavši svog oponenta poput agresivnog bota u raspravama na društvenim mrežama: nitko više nije želio nastaviti takav “dijalog”.
Istovremeno, ne može se poreći da je Putinova ofenziva 24. veljače bila upravo čista “dostojevština” u Kunderinu smislu, i samo se tako može ispravno razumjeti: kao oslobođenu eksploziju čistog, destiliranog zla, ne samo od Descartesa i Kanta, nego i od Clausewitza, kao dugotrajno zatomljene povijesne mržnje i zavisti (“Zašto biste vi živjeti bolje od nas?”, govorili su ruski vojnici Ukrajincima), pomnožene osjećajem apsolutne nekažnjivosti.
I da, sve se to moglo iščitati mnogo prije, i to ne samo kod Dostojevskog – ako ne odvajamo rusku književnost od ruske države (kako mi je sugerirano u jednom glamuroznom pozivu na Russian Days u Bruxellesu, “the painful moments of Russian history” – od “the beauty of Russian literature”) i iskreno priznamo da je književnost meso od mesa društva za koje i o kojem piše.
Zapad je mogao shvatiti da su vojnici u Buči koji su silovali jedanaestogodišnjeg dječaka i vezali njegovu majku za stolicu kako bi ona to gledala oni isti junaci velike ruske književnosti: obični Rusi, isti kao prije sto ili dvjesto godina.
Oksana Zabužko
I da je ta književnost jednako zaslužna za to kakvi su to ljudi postali. Možda da Brodski i njegov ruski “tim” nisu istisnuli Kunderu (i ostale “neruse”) s kulturne karte slavenskih jezika, zapadni stručnjaci ne bi bili u takvoj neprilici upravo sad, nakon što su prvo ustvrdili da je Putin “prepametan” za napad na Ukrajinu, te bi to bilo potpuno iracionalno, a onda predviđali da će Ukrajina izdržati najviše devedeset šest sati prije nego što se preda – jer što taj “komad ruske okućnice” uopće može učiniti protiv takvog diva?
Dosad sam srela samo jednog europskog slavista koji se 2014., duboko šokiran tadašnjim neoorvelovskim licem Moskve, ispričao Ukrajincima što je cijeli život gledao Kijev “kroz ruske naočale”, kao na “treći grad Ruskog Carstva”, i nije vidio prijestolnicu tisućljetne kulture, prema kojoj Rusko Carstvo ima isti odnos kao ruska vojska prema Buči: što se moglo ukrasti – ukralo se, što se nije moglo – uništilo se…
Takva bi spoznaja sad mogla postati češća. Jer put za bombe i tenkove oduvijek je bio popločen knjigama, a mi smo sad iz prve ruke svjedoci kako o sudbini milijuna može odlučiti naš izbor čitanja. Vrijeme je da dugo, pažljivo pogledate svoje police s knjigama.
OKSANA ZABUŽKO
Skraćena verzija ovog eseja prvi se put pojavila u engleskom prijevodu u časopisu Times Literary Supplement.
wpDiscuz
