Logor se nalazio između Čapljine i Međugorja, u Hercegovini. Tijekom Jugoslavije, bio je korišten kao vojarna JNA, te se sastojao od šest skladišta. Tijekom Operacije Lipanjske zore, Dretelj su zarobile postrojbe HOS-a, te ga koristile kao svoju vojarnu, i zatvor za srpske ratne zarobljenike.
U logoru su piše zagrebački Express zlostavljani Srbi od strane vojnika Hrvatskih obrambenih snaga Blaža Kraljevića.
Nakon smrti zapovjednika HOS-a Hercegovine, generala bojnika Blaža Kraljevića, koji bi danas nesumnjivo bio osuđen za ratni zločin, srpski zarobljenici iz Dretelja predani su HVO-u. Poslije raspada HOS-a u Hercegovini krajem 1992. Dretelj preuzimaju vlasti HVO-a. Mučenja se nastavljaju, zločin je zločin, no ono što se događalo pod upravom HOS-a u Dretelju Jedan ledi krv u žilama.
Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), pripadnici HVO-a su nakon preuzimanja Dretelja počeli držati bošnjačke muškarce u logoru od travnja 1993. do travnja 1994. Dojučerašnji saveznik sada je utamničenik. Isto to se događa po Bosni. Niz logora za Hrvate otvara Armija BiH. Znate li imena iti jednog od tih logora? Što mislite zašto ne znate? Znate li ikog tko je iz ABIH osuđen za te logore? Zašto se to ne zove UZP? Recimo logor Čepin? Zašto su ljudi koji su držali logore u Bugojnu danas savjetnici u politici i nisu u Haagu? Jesmo li mi uopće društvo jednakih?
Broj zarobljenika u Dretelju bio je najveći 11. srpnja 1993., kada je HVO držala 2,270 Bošnjaka u zatvoru. Nakon toga, prosječan broj zatvorenika bio je oko 1700.
CNN je objavio reportažu snimljenu u Drežnici, sjeverno od Mostara, o stravičnim svjedočanstvima nekolicine Bošnjaka, upravo puštenih iz logora u Gabeli i Dretelju. No CNN nikada nije objavio ništa o Kraljevićevom logoru za Srbe.
Postojanje hrvatskih logora u Hercegovini, torture i teški uvjeti života tisuća logoraša u dvama najvećim logorima pod kontrolom HVO-a, tako su postali vijest dana.
Samo zahvaljujući golemim diplomatskim naporima hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića pokrenulo se njihovo zatvaranje.
No oni koji su preživjeli torturu Dretelja u doba HOS-a tvrde da je taj prvi Dretelj bilo mjesto čistog zla. I o njemu se i danas šuti. Kada se govori o Dretelju govori se samo o Dretelju HVO-a.
Kroz kakve su torture prolazili srpski zatočenici u ovom logoru ispričao je zatočenik ovog logora Siniša Zurovac.
Siniša je prije rata radio kao glavni komercijalista u čapljinskoj tvornici keksa Lasta. Nakon napada bivše JNA i srpsko-crnogorskih rezervista na Čapljinu, u travnju 1992. nije, kaže, prešao na drugu stranu.
Mislio je ‘nikom ništa loše nisam učinio i zbog čega bi iko meni naudio’. No, 2. lipnja dok je kosio travu na svom imanju po njega su, kaže, došli naoružani HOS-ovci i odveli ga u logor Dretelj, gdje je proveo 4 mjeseca.
Kao što vidimo radi se o 1992-oj godini. No na svim izvorima, kao i na medijima u BIH navodi se da je Dretelj osnovan tek 1993-e godine.Što će reći da Srbi nisu ljudi. I da ta ubojstva i zvjerstva i nisu vrijedna spomena. Zašto? Zato što je u njih umiješano i Sarajevo? I neki “patrioti”. Jel zbog tog Dežulović šuti o tome?
Osim što je, kaže, čim je uhićen, morao poljubiti sliku ustaškog poglavnika Ante Pavelića, a u logoru pjevati ustaške pjesme, stražari su njega i ostale zatočenike svakodnevno tukli.
“U Dretelju 1 je bio pakao. Svakodnevno je bilo – degenek. Svaki dan gledaš kad će te ubiti. Šutnu loptu tamo među nas – nas su gonili da čupamo travu – i onda, kao došli po loptu, pa te preko rebara udri, udri, udri, udri…i tako svaki dan.”
Siniša Zurovac kaže kako ni danas ne zna tko su njegovi mučitelji.
“U mene ti je bila taktika, ako mu gledaš uoči odmah ti je degenek. Nego praviš se tošo, ne gledaš ništa…Samo oboriš glavu preda se i manje ćeš dobiti degeneka. A oni se, osim toga nisu ni predstavljali imenom, već sve nekim nadimcima. Ja bih rekao imena da znam, nemam se čega stidjeti”, kaže Siniša.
Kaže kako čovjek i ne zna kakva sve zlostavljanja može izdržati. Jednom ga je tako, kaže, izvjesni Zoka udario bocom u glavu
“Uzeo je bocu od litre pa o glavu, razbila se boca u ’tisuću komada, mene ništa čovječe, bila je čvrga. Ma ja sam mislio moraš mrtav biti od toga. Onda kad sam bio u samici, vadio mokraću, pišaku, pa me tjerali da pijem. Jedan mi je Graovac, Srbin je bio, zavrtao obrvu. Mi u stroju pred doručak, a on mi uzeo obrve pa zavrće, umirem ja, čovječe…Svaka su čuda i jade radili.”
Bilo je, kaže u Dretelju i silovanja.
“Čuješ poviše nas samo jauk žena, pa šta je nego silovanje. Kasnije je jedna žena, kad smo razmjenjivani, pričala kako bi svaka rodila da nisu bile stare. Po tom sam zaključio da su silovane”, kaže Siniša.
Među prvim zatvorenicima u Dretelju bila je Slavojka Frižović. U razgovoru za “BIRN – Justice Report” ona priča kako je bila zatvorena sa 40 žena i kako je vidjela da neke od njih odvode na silovanje.
“Dođu preko dana i gledaju gdje koja leži. Onda po noći traže od stražara ključ i izvedu ženu koja im se svidi. Jedna od njih mi je rekla da su je silovali. Plakala je i bilo ju je sram. Nisam doživjela što su druge žene, ali jesam strah i stres, što je pomoglo da obolim”, kaže Frižović.
Govoreći o uvjetima u kojima su boravili zatvorenici, Slavko Bogdanović ističe da nisu imali dosta hrane i vode.
“Tjerali su da pijem mokraću i jedem kremu za cipele. Morali smo i travu pasti”, pojašnjava Bogdanović.
U logor Dretelj doveden je i Zijad Tucaković, koji je u logoru bio zatočen tri mjeseca i cijelo je vrijeme boravio u hangaru broj jedan.
“Bilo nas je negdje oko 300 ljudi… Bili smo toliko pretrpani da su neki po gredama spavali. Bilo je maltretiranja. Ljudi su od žeđi padali u komu, mislili su da će pomrijeti. Jednu bocu vode znalo je piti 20 ljudi, iz čepa”, priča Tucaković.
Sead Tabaković, predsjednik Udruženja logoraša Čapljine, kaže da život u Dretelju nije imao nikakvu vrijednost.
“Logoraši nisu imali izbora. Dovedeni su tu na milost i nemilost. Svaka budala je mogla s njima raditi što je htjela. Život mu je vrijedio jedan metak, a metak je vrijedio jednu marku… Toliko je život vrijedio”, ističe Tabaković.
Zbog zlostavljanja srpskih civila u Dretelju sud BiH 2015. je četvero bivših pripadnika HOS-a osudio na ukupno 24 godine zatvora. Ivan Zelenika je proglašen krivim što je tukao zatvorenike; Edib Buljubašić kao nekadašnji zamjenik zapovjednika Dretelja odgovoran je za premlaćivanje Bože Balabana koji je zbog ozljeda preminuo.
Ivan Medić je proglašen krivim za napad na zatočenika, te što je zatočenicu prisilio na seksualni odnos, dok je sudsko Vijeće za Marinu Grubišić-Fejzić zaključilo da je mučila zatočenike batinama i prisiljavajući ih na međusobne seksualne odnose.
Sramotno je da se Blaž Kraljević, koji da je danas živ, vjerojatno bi ležao zatvorsku kaznu zbog dretelja, i iako je deklarirani Ustaša, i dalje u Sarajevu javno slavi, kao antifašist, domoljub, pa čak i humanist. Obljetnice njegove smrti i danas se na BH medijima obilježavaju kao nesretna smrt jednog heroja, iako je Kraljević najodgovorniji čovjek za sva zvjerstva u Dretelju 1. Dretelju , o kojem , Boris, Nepotkuplji, Dežulović, ili možda Šantić, šuti. Šuti ko paramecium. Kao obični mali duševni paramecium.
Zašto? Zato što priča o Dretelju Jedan, o hercegovskoj Lori, ruši sliku o hercegovskim Bošnjacima kao isključivim žrtvama. Kao antifašistima. I kao nekome kome su ustaška ideologija i ubojstva srpskih civila bili strani.
wpDiscuz