Zašto pojedini bošnjački mediji i danas ruše (stare) mostove?

piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Poznata je činjenica da je Stari most u Mostaru srušen 9. studenoga 1993. u jeku sukoba između Armije BiH i HVO-a.

Bez ikakve rasprave, svatko iole normalan složit će se kako je riječ o jednom od tužnih nadnevaka u povijesti Bosne i Hercegovine.

Međutim, još je tužnije što i danas pojedini bošnjački mediji svojim pisanjem o tome događaju ruše mostove među ljudima – nastavljajući sotoniziranje Hrvata.

Naime, obilježavajući ovu obljetnicu portali Klix.ba i Faktor.ba uz navode kada je srušen i tko ga je srušio, dodaju kako „I danas bole rane…“ te manipulativno zaključuju: „Za rušenje mosta odgovornim se smatra Slobodan Praljak, bivši general HVO-a koji je popio otrov u haškoj sudnici 2017. godine i tako okončao život.“ Zatim to „potkrjepljuju“ navodom: „Presuda Praljku izrečena je u sklopu procesa tzv. šestorki, u kojemu je uz Praljka suđeno i Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Milivoju Perkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću. Svi skupa su osuđeni na 111 godina zatvora. Teretilo ih se za zločine počinjene na području BiH tokom 1993. i 1994. godine. Između ostaloga, riječ je o zločinima u Mostaru i drugim bh. gradovima.“

A što kaže taj Sud?

Rekli bismo – čak i da ostavimo po strani raspravu je li Haški sud dokazao tko je zbilja srušio Stari most – da je sve tu, osim onoga najvažnijega. A to je motiv!

Zašto su ti prokleti Hrvati srušili simbol Grada na Neretvi?

Pojedini bošnjački mediji, koji u načelu kao mantru koriste navode iz Presude o UZP-u i slično – kao da je ona „sveto slovo“ i kao da nitko od nas nije bio dionikom događanja iz 1990-ih –  sada najedanput izostavljaju pravorijek toga istoga Suda.

A u pravosnažnoj presudi u predmetu „Prlić i ostali“ donesenoj u Haagu 29. studenoga 2017., uz ostalo se tretirajući i taj događaj kaže: kako je Stari most u tom trenutku predstavljao legitiman vojni cilj.

Tako se izričito u Sažetku spomenute presude može čitati: „Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Pocara, konstatira da je Stari most u vrijeme napada predstavljao vojni cilj, da se stoga njegovim razaranjem mogla ostvariti definitivna vojna prednost, te da se stoga to razaranje samo po sebi ne može smatrati bezobzirnim razaranjem koje nije opravdano vojnom nuždom.“

Posljedično je onda odbačen i navod da je HVO razaranjem Starog mosta počinio progon i protupravno teroriziranje civilnog stanovništva.

Zato se kaže: „S obzirom na konstataciju Pretresnog vijeća da je HVO-u bilo u vojnom interesu da razori Stari most i da je on predstavljao vojnu metu, Žalbeno vijeće zaključuje da nijedan razumni presuditelj o činjenicama ne bi mogao zaključiti da su snage HVO-a prilikom razaranja Starog mosta imale konkretnu namjeru diskriminacije ili konkretnu namjeru provoditi teror. Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Pocara, poništava zaključke Pretresnog vijeća prema kojima je razaranje Starog mosta predstavljalo progon i protupravno teroriziranje civila, i oslobađa žalitelje na strani obrane krivice za ta kaznena djela u vezi sa Starim mostom.“

Čega će biti simbol Stari most?

Dakle, taj isti Sud čije presude protiv Hrvata pojedini bošnjački telali redovito koriste u aktualnom sotoniziranju najmalobrojnijega naroda u BiH, presudio je, eto, nešto što izbija argumente toga majorizirajućega procesa. I to, očito, treba zaobići manipulativno navodeći poluistine koje uporno doprinose da rane ne zarastaju.

A legitiman vojni cilj zapravo kaže kako, recimo, ni katolik nema pravne – pa ni moralne –  odgovornosti ako bi srušio crkveni toranj s kojega se puca i koji služi kao poveznica protivničkim snagama.

Zato rušenje Staroga mosta uistinu jest žalosni čin – kao što je još žalosniji čin sam rat u BiH, a osobito sukob između Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) koji su zajedno referendumski izglasali neovisnost ove države – međutim, ne može ga se smatrati zločinom niti barbarstvom.

Obnova toga jednoga od simbola cijele države BiH – završena još 2004. – trebala bi stoga biti poticaj povezivanja a ne novih razdvajanja u složenom društvu kao što je ovdašnje.

Takav je poziv i papa Franjo poslao mladima kada je s njima razgovarao u Sarajevu 6. lipnja 2015.:  „…onda kada se most ne koristi za hod jednoga prema drugomu, već se radi o zabranjenom mostu, on postaje ruševina za jedan grad, ruševina jednog postojanja. Zbog toga od vas, od prve generacije nakon rata, očekujem poštenje a ne licemjerje, jedinstvo, graditi mostove, i dopustiti da se može prelaziti s jedne na drugu stranu: to je bratstvo.“

Manipulacijama koje očituju licemjerje, jamačno se ne doprinosi toj „mostogradnji“.