Smatraju da “Hrvatska može bolje”, puni povjerenja u blagotvorni učinak obrazovanja. Iskazali su i neslaganje s politikantstvom i ekstremizmom i upozorili Vladu koja se, po njima, bavi pogrešnim stvarima.
Kad je po zvršetku prosvjeda boskonačna kolona stala prolaziti Tomislavovim trgom do pothodnika i autobusa za Novi Zagreb, mogao si na njihovim licima vidjeti ako ne ushit, a ono zadovoljstvo, ponos zbog trenutačnog spajanja u geštalt jedne građanske većine pozitivnih nagnuća i bezazlenih nakana. Smatraju da “Hrvatska može bolje”, puni povjerenja u blagotvorni učinak obrazovanja na pojedinca i društvo. Iskazali su, također, neslaganje s politikantstvom i ekstremizmom koji bi trebali pokvariti sve što reformska nastojanja oko kurikuluma navodno donose…
Prosvjed je također bio upozorenja Vladi – ona se, po njima, bavi pogrešnim stvarima, eksponira pogrešne ljude i nastupa s krivom retorikom. Ono što je okupljena masa htjela čuti, mora biti drukčije, ne smije dijeliti, nego okupljati ljude, pa neka radije budu floskule nego parole. Hrvatska može bolje, kako bi naša djeca imala bolje šanse, makar se sve te promjene provodile samo na papiru na kojemu se printa novi nastavni program “cjelovite kurikularne reforme”. Ako je “cjelovita”, sigurno ima holistički učinak pošto je riječ o nečem zdravom, poput brašna od cjelovitog zrna, a ako je “kurikularna”, znači da je to moćno, moderno i up-to-date oruđe, a reforma, zna se, reforme su nam nužne, s tim što sad nije presudno je li riječ o promjeni forme ili promjeni sadržaja.
Ljudska masa koja je kuljala u pothodnik bili su pristojni ljudi, mnogi s djecom, niža srednja i srednja-srednja klasa, bolji hrvatski prosjek, već i sam osiromašen i lošije odjeven od prolaznika u užem centru Bukurešta. Prije mjesec ili dva u Zagrebu je boravila visoka funkcionerka kineske partije koja je prošetala ispred hotela Esplanade istim ovim putem i rekla: “Kako je to zanimljivo! Sve izgleda isto kao i kod nas u Kini prije petnaest godina!” U međuvremenu, ondje su, doista, nastali šangajski i pekinški megalopolisi između kojih prometuju vlakovi brzinom od 300 kilometara na sat, koji u oba smjera polaze svakih trideset minuta. Hoće li se prema tim horizontima stići “cjelovitom promjenom kurikuluma”?
Što je uopće “cjelovita promjena kurikuluma” koja je u gradu izazvala najveće demonstracije poslije prosvjeda oko Radija 101? To je elaborat koji gotovo nitko od dvadeset, trideset ili četrdeset tisuća ljudi okupljenih na prosvjedu nije pročitao. A i ne zanima ih. Oni su okrenuti težnjama, a ne pukim faktima, kojima se ne smije robovati. Oni koji su to zaista pročitali, rekli su da je zamisao jednostrana i nedovršena, no autori su sve primjedbe odmah odbacili jer sumnjaju da su kritike uzrokovane neumjesnom, skrivenom politizacijom. Akademik Ranko Matasović s Filozofskog fakulteta, naš najveći lingvist, učenjak svjetskog glasa, dolazi s ustanove na kojoj rade i autori te “cjelovite kurikularne reforme”, a misli, primjerice, da bi stručnu skupinu trebalo proširiti ljudima s drugih fakulteta, gdje se predaju prirodne znanosti. No, autori su sve takve sugestije smjesta proglasili opstrukcijom. Ministra znanosti koji je isprva pokazivao intenciju da se tim ocjenama prikloni, svi su potom napali kao kriptofašista koji i sam priznaje da vjeruje u boga, što znači da je antievolucionist, iako je diplomirao molekularnu biologiju i studirao filozofiju u Padovi te, kao Fulbrightov stipendist, doktorirao na njujorškoj “Columbiji”. Ministar Šustar je mlad, zgodan dečko s dugom kosom, koji je međutim odmah izgubio image-dvoboj s Borisom Jokićem, vođom stručne skupine reformista, koji ima još dužu kosu i vozi se biciklom. I on je pohađao školu u Americi, studirao psihologiju te doktorirao na Cambridgeu s temom “Znanost i religija u hrvatskom osnovnoškolskom obrazovanju”.
Prosvjedovalo se, dakle, oko pitanja reforme školskog programa i načina nastave u hrvatskim školama koji se, po općoj ocjeni, previše zasniva na “biflanju”, na činjenicama, a nedovoljno razvija kreativni potencijal učenika. “Cjelovita kurikularna reforma” sadrži, navodno, rješenja koja će to preokrenuti. Kako svi to priželjkuju, svako iskazivanje skepse može te izložiti oprobriumu kao idolopoklonika Karamarkova kulta ličnosti.
No, budući da sam pod rukovodstvom same Vesne Pusić sudjelovao u ranijoj, Šuvarovoj “reformi školstva”, dopustit ću sebi nekoliko ocjena i reminiscencija…
Kad sam, dakle, kao omladinski funkcioner i instruktor općinskog komiteta omladine, gdje mi je sekretar bio naš sadašnji predstavnik u regulatornom tijelu europskog bankarstva u Luksemburgu, promovirao reformu u srednjoj frizerskoj (kod Studentskog centra u Zagrebu, preko puta “Krivog puta”), reformsku ideju zastupao sam upravo kao “cjelovitu kurikularnu reformu” – htjeli smo da i mlade frizerke budu ravnopravne te da im se predaju općekulturni predmeti, da budu široko obrazovane i da misle svojom glavom, kao i gimnazijalci koje smo smatrali klasno neopravdano povlaštenima. Kako je to završilo? U gimnazije je uveden tehnički odgoj, turpijanje, te industrijska praksa. Preko ferija naša Matematička gimnazija pakirala je kuverte u tvornici papira “Lipa Mill” koji je postao “Atlantic”, osnova današnje korporacije Emila Tedeschija.
Što se, dakle, tiče promjena nastavnog programa koji bih ja zastupao kad bi netko bio lud da debelom, proćelavom reakcionaru povjeri takav sofisticirani posao, podijelio bih ga na tri dijela s podjednakom satnicom. U prvom tesala bi se matematika uz neke druge prirodnoznanstvene predmete, u drugom jezici i društveni predmeti, a treći bi bio – sport. Budući da se toliko pažnje poklanja sportu u engleskim, najboljim srednjim školama na svijetu, to ne može biti loše, a osim toga, sport je jedino za što zbilja imamo talent i predispozicije, a ionako ga u životu nikad nije previše. Osim engleskih škola, uostalom, najsavršenijim mi se čini cjeloviti kurikulum u hramu Shaolin… U Japanu, prilikom upisa na fakultet, bez obzira na studijsku grupu, moraš polagati samo dva predmeta – matematiku i japanski. Kako ne participiramo u toj velikoj kulturi, nego imamo jednu malu, važno je uz hrvatski ravnopravno imati engleski od prvog osovne i još jedan izborni strani jezik od 4. razreda. Dakle, kao što je u našoj mladosti govorio književnik Pero Kvesić – trebaju ti karate i engleski. Karate do granice, dalje engleski.
Nastava svih predmeta bazirala bi se na pisanju – svakog tjedna seminar, te redovna usmena izlaganja. Hrvati ne znaju razložno govoriti, a funkcionalno su nepismeni. Nitko ne bi smio napustiti obrazovni proces bez lektorske kvalifikacije.
No, “kurikulum” iliti nastavni program – to je aplikacija. A softver, kao što je poznato, razvijaš tek kad preuzmeš operativni sustav na neki svoj hardverski uređaj, komp ili telefon. Znači, prije “kurikularne”, morala bi se provesti reforma školstva. Škola ne valja ne samo zato što ne valja nastavni program, nego zato što ne valjaju ni profesori, a sve je podređeno stjecanju nekog apstraktnog obrazovnog profila koji je bezvrijedan kad ga pokušaš prodati ovdje ili u svijetu – to znanje zaista nema cijenu, jer ništa ne vrijedi. Ljudi se školuju za domaće nepostojeće tržište rada, a za ono strano nisu prikladno osposobljeni. A kad se za nj osposobljavaju, trebali bi – zar ne? – snositi dio cijene toga školovanja. Ukratko, trebalo bi prvo provesti – reformu obrazovnog sustava.
U izvrsnom e-časopisu Nenada Bakića “Eclectica” mogu se naći ovi korisni podaci: broj osnovnih škola u Hrvatskoj stabilizirao se na oko 2130, dok se broj učenika u njima smanjio za – 21 posto. Broj srednjih škola u zadnjih se petnaest godina povećao za 15%, a broj učenika u njima podjednako drastično – smanjio. Do čega je to dovelo? Broj nastavnika u osnovnim i srednjim školama strelovito raste, a omjer učenika i nastavnika smanjio se na 1:10, što je mnogo, mnogo više nego u – Britaniji, Americi, Švedskoj, Finskoj, Sloveniji… Slično je stanje na fakultetima.
Ukratko, trend je da se obrazovni sustav pretvara u repozitorij državnih službenika – raste taj dio javnog sektora, umjesto da se povećanje troškova koje s tim ide pretvara u kvalitet. Škole su loše jer ih je previše, previše je nastavnog osoblja i sve je uprosječeno. Znači, umjesto da se reformira školstvo, poboljšavat će se “pristup” gradivu, što znači da se, po običaju, jedan konkretni problem seli u apstraktnu sferu, pa mogu početi nedogledne idejne bitke, umjesto da se povuku neki realni potezi. Ulica je na strani reforme bez reforme, a ulica je u politici obično finalni argument. Tko je izmislio “cjelovitu kurikularnu reformu”? Zoran Milanović tvrdi da je on to sve pokrenuo, a u to ne treba sumnjati jer je njemu slično, a pokrenuo je, uostalom, kad i sve ostale svjetonazorne bitke i ratove, dok su rješenja ekonomskih problema odgođena za neki bolji trenutak kad se ova prva i posljednja pitanja prethodno riješe.
Imam još malo mjesta za posljednju blasfemiju u ovoj raspravi – po mojem mišljenju, jedino se djelomičnom privatizacijom školstva može poboljšati sadašnje beznadno stanje. Uvlačenjem privatnog novca sektor se može dinamizirati, stvoriti nova zaposlenost i novi kvalitet. Kreiralo bi se unutrašnje tržište kadrova, a to znači da bi se moglo dobiti zaposlenje u domaćem, rastućem obrazovnom sektoru, a ne samo preko veze, pretvaranjem privremenog angažmana zamjene na porodiljskom u stalni posao na temelju zakonom zagarantiranih zaposleničkih prava. Ako se generalno stvore bolje startne pozicije za sve, to ni za zadnje ne bi trebalo biti loše, a jednakost u beznađu i neimaštini državnog uhljebništva ionako nije nikakva blagodat, osim za komunističke prozelite koje priželjkuju bolje jučer i bave se fabrikacijom lažne bolje prošlosti iz razdoblja egalitarnog socijalizma. A od tih gluposti čovjek je već pomalo umoran.
Denis Kuljiš l jutarnji.hr
wpDiscuz