Prošle je nedjelje predsjednik Srpske Desnice Miša Vasić Republičkoj izbornoj komisiji u Beogradu predao 12 500 potpisa za kandidaturu za predsjednika Srbije. Pred RIK je dojurio u džipu ruskih registracija, a pratilo ga je više desetina vozila s ruskim i srpskim zastavama i uz baklje. A usred bakljade, lider srbijanske desnice (samo)promovirao se kao „jedini kandidat koji pred građane izlazi s čvrstom patriotskom ideologijom koja ima za cilj ekonomsko i vojno osnaživanje zemlje kako bi se stvorili uvjeti za vraćane suvereniteta nad okupiranim srpskim teritorijama i ujedinjenje s drugim srpskim zemljama“. Staro, eto, guslanje Vuka Karadžića – Srbi svi i svuda.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Hladni zagrljaj ruske „bratske ljubavi
Istovremeno s ovim „ruskim kandidatom“ za Vučićevu fotelju, srpskim – s obje dakle strane Drine – društvenim mrežama širi se slika s grbom Rusije preko koje piše: „Ako Srbija uvede sankcije Rusiji, ja sam onda protiv Srbije!“
Usred predizborne kampanje za travanjske izbore, oba ova slučaja poklonici aktualnoga srbijanskoga predsjednika koriste kako bi afirmirali njegovu vanjsku politiku, koja se, vjeruju, pokazala odgovornom i razumnom na Općoj skupštini Ujedinjenih nacija kada je Srbija osudila rusku invaziju na Ukrajinu. Uza sve to, sve se rjeđe, gotovo nikako, može čuti srbijanskog predsjednika kako govori o bratskom ruskom narodu te – ne daj, Bože! – o majčici Rusije. K’o nekoć! A sve češće mediji pod kontrolom predsjednikovih (tzv.) naprednjaka prizivaju povijesno sjećanje na hladni zagrljaj ruske „bratske ljubavi“.
Nije, dakako, lako Vučićevu politiku povezati s – razumom. Ako ništa a ono zbog (povijesne) činjenice da je taj nekadašnji (…) radikal izašao iz šinjela četničkog vojvode Vojislava Šešelja. Kratko je vrijeme za – dekontaminaciju, pa čak i pod uvjetom da se kontaminirani uopće kani podvrgnuti tome tretmanu. Trenutačno, međutim, Aleksandar (potencijalno?) Veliki još vjeruje kako može, kao umiljato janje, dvije sise – briselsku i moskovsku – sisati bez težih posljedica. Usprkos tomu što mu je jasno, svakim danom sve jasnije kako su to ćorava posla. No taktizira…
Vučiću, Šiptare!
Javna je, naime, tajna (tamo daleko) kako nositelj najvišega ruskog ordena Aleksandra Nevskog, samo čeka izbornu pobjedu pa da uvede Rusiji sankcije. Uostalom, nakon što je Srbija glasovala za proturusku rezoluciju na East Rivera, nekoliko stotina Beograđana, u organizaciji desničarskih organizacija Narodna patrola i Obraz, okupilo se ispred spomenika – primjereno! – ruskom caru Nikoli i upozorilo predsjednika, kako će ih, ukoliko poslije izbora proda majčicu Rusiju, na ulice izaći na desetine tisuća. A (još) su mu vikali i: „Vučiću, Šiptare!“ Slijedom čega se može kazati kako su ustaše malo predahnule, budući da ih se – kao najveću uvredu u Srba – rado rabilo uz ime žrtve. Eh, valjalo bi sad pitati ruskim ordenom okićenog predsjednika što mu je milije kad ga vrijeđaju: ustaše ili Šiptari?!
Sve u svemu, nesklad je između (srpskog) vox populi i onoga što u posljednje vrijeme zbori službeni Beograd. Srbima je, naime, već i parola „Zaustavite rat“, crvena krpa pred očima, pa kada sportaši s njom izađu na teren, navijači, primjerice košarkaša Zvezde na nedavnoj utakmici Eurolige protiv Baskonije, uzvrate žestokim skandiranjem: “Rusi, Srbi, braća zauvijek”. S tim da je uzavreloj atmosferi doprinijelo i to što je trener španjolskoga euroligaša Hrvat Neven Spahija. E, tu već nije moglo proći bez – ustaša.
Zastave, zastave…
Treba, međutim, biti pošten pa kazati kako su se prošloga tjedna u Beogradu, osim ruskih, mogle vidjeti i ukrajinske zastave. Mada, u znatno manjem broju. To je, valjda, ona druga Srbija, koja se čeka još otkako je smaknulo Zorana Đinđića. Iskoristio je to, u ovo predizborno vrijeme naročito oprezni, Vučić pa je s jednoga predizbornoga skupa upozorio Srbe da ne mašu zastavama sukobljenih strane, nego samo svojom. Dobra je to – ne faleć’ mu, kazali bi u nas, vjere! – poruka.
Ne mogu se, naime, oteti dojmu kako je makar dio – od 5 000! – Tuzlaka 12. ožujka izašao na miting potpore Ukrajini motiviran gotovo svesrpskom potporom Rusije, a ponajprije možda takvim jednim skupom u Trebinju, tjedan dana ranije. Kad oni mogu „mahati“ za Ruse, možemo i mi za – Ukrajince! Nismo (baš) nasigurno da volimo Ukrajince, ali sigurno ne volimo – da sad baš ne gradiramo do kraja ovaj osjećaj! – Ruse i poglavito Srbe.
Ona druga Rusija
Uostalom, intonaciju tuzlanskom okupljanju dao je bošnjački desničar (nacionalist i unitarist) Emir Suljagić. „U Ukrajini se danas bori i za Bosnu i Hercegovinu i mir u našoj zemlji, a oni koji stoje iza takvih napada sigurno ne bi imali ništa protiv toga da se ‘zakuha’ i ovdje. Ne treba zaboraviti, niti izgubiti iz vida niti u jednom trenutku da režim Vladimira Putina ima saveznike i prijatelje u nekim dijelovima BiH. Dolazim iz dijela zemlje, odnosno Bratunca, u kojem je prošli vikend policija RS-a popisivala nesrbe, pripadnike Oružanih snaga BiH i drugih agencija sigurnosti. To vam najbolje govori o tome u kojoj mjeri i mir u BiH može biti doveden u pitanje”, poručio je direktor Memorijalnog centra Srebrenica i nekadašnji prevoditelj (zloglasnog) Nizozemskog bataljuna, usmjerivši mirovni skup u antiruskom i, jasno, antisrpskom smjeru. Zbog čega je, zapravo, i skoknuo iz Srebrenice u Tuzlu.
Ratna se psihoza, naime, ponajviše potpiruje iz bošnjačke političke kuhinje. Nije zato daleko dan kad će Suljagić ispaliti: Napad na Ukrajinu, napad je na BiH! Rusi, Srbi, ma sve je to isto…
No, postoji i ona druga Rusija: konstatirajmo to kad (nam) je već teško – jer je nema? – naći onu drugu Srbiju. Od 24. veljače, od, dakle, početka ruske invazije na Ukrajinu pa do 8. ožujka, policija je u 69 gradova uhitila više od 13 000 građana koji su prosvjedovali za mir. Istovremeno Novaja Gazeta donosi priču o 12-godišnjem učeniku jedne moskovske osnovne škole, koji je učiteljicu pitao: Zašto je Putin počeo rat? Jasno, učiteljica je ispravila toga vragolana, kazavši kako je riječ o specijalnoj operaciji. Nije se, međutim, dao taj potencijalni odlikaš, pa je pitao zašto je „to“ bilo tko počeo i kad će završiti. Učiteljica je bila spremna i na ovu „provokaciju“, pa je odgovorila kako je „spec operaciju“ započela Ukrajina i da će ona završiti kad onaj tko je započeo kapitulira. Ipak, policija je navečer upala u obiteljski dom znatiželjnoga malog Rusa, što je rečeni, jedan od rijetkih neovisnih listova u Rusiji, ponukalo da tekst naslovi Disident iz 6. a. Po neformalnim, jer one su druge ukinute, društvenim mrežama etablira se pravi pokret otpora putinizmu.
Dostojevski preživio – nekako!
Ironizira se (i) to što je rat prekršten u specijalnu operaciju, pa se predlaže da se Tolstojev Rat i mir preimenuje u Specijalna operacija i izdaja. (I mir je, naime, baš kao i rat inkriminirana riječ!) Glede spec. op., sukladno ovoj invektivi je i ova: „U načelu, plan je bio dobar i trebalo je funkcionirati, ali, odjednom, Ukrajinci su počeli pucati.“
A kad smo već kod disidenata, ne treba smetnuti i kako je u Europi na djelu ono što je Recep Tayyip Erdoğan nazvao lovom na vještice. Najeklatantniji primjer kako (više) ni mrtav Rus nije dobar Rus je Dostojevski, pisac koji je osuđen na smrt jer je u carskoj Rusiji čitao ono što je bilo zabranjeno. Milansko je Sveučilište Bicocca, usred sveprisutne rusofobije, otkazalo predavanje profesora Paola Norija o Dostojevskom, a zatim suočeno s brojnim reakcijama nakon što je Nori prosvjedno reagirao na društvenim mrežama, povuklo tu odluku.
I Petar Iljič Čajkovski se – u Zagrebu! – nekako izvukao. Zagrebačka je filharmonija iz repertoara izbacila neka njegova djela, uz tumačenje kako su vesela djela Čajkovskoga zamijenili komornijim skladbama, u znak solidarnosti s Ukrajinom.
Nakon svega, ne mogu a da – dok i u nas nije zabranjen! – ne citiram Dostojevskog:
„Najmudriji od svih, po mom mišljenju, je onaj koji, barem jednom mjesečno, nazove sebe budalom. Nešto što kod današnjih ljudi gotovo nikad ne viđamo.“
Ništa se, Fjodore Mihajloviću, nije promijenilo ni do danas!
Dnevnik.ba