Koliko su Dani Ahdname trash-kulturni fenomen pokazuje i odnos ovogodišnjeg dobitnika Martina Raguža koji Ahdnamu nije primio osobno, nego je, nećete vjerovati, poslao izaslanika u liku Marinka Pejića, čovjeka koji vodi neku HVO udrugu u Sarajevu i u nedostatku mlađih kadrova zastupa na FTV „daidžanske“ političke stavove. Pejić je nakon što je fra Markešić „preselio“ preuzeo ulogu hrvatskog suorganizatora sarajevske karavane koja svakog 28. svibnja pohodi kiseljačku župu Brestovsko.
_______piše: Matan Nižić | poskok.info
Dani Ahdname na Milodražu (općina Kiseljak) drže visoko mjesto na listi događaja moderne bosanskohercegovačke „trash“ kulture. Povod održavanja je naravno obljetnica susreta Mehmeda II, otomanskog sultana i fra Anđela Zvizdovića, kustoda bosanskih franjevaca i nastanak Ahdname, povelje kojima je franjevcima i katoličkom puku dana zaštita na novoosvojenom području, a otomanskoj carevini osigurana kmetska populacija i stabilni porezni prihodi.
Tu družinu sarajevskih umirovljenika čine odreda bivši osrednji birokrati i aidovci iz institucija koje su djelovale na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Dok ostatak godine divane na sećijama sklerotično-nacionalističkog Kruga 99, kraj svibnja im je idealan za protezanje reumatičnih udova koji ih odvedu na osunčane livade obližnjeg Kiseljaka.
Skupinu predvode bivši oficiri JNA, drugovi, komunisti i jugoslaveni, danas Bošnjaci, koji su u starosti doživjeli romantičnu nacionalnu emancipaciju, te sad umirovljeničku besposlicu ispunjavaju raznim patriotskim angažmanima od borbe za bosansko more, štimanjem srednjovjekovne povjesti prema postholidejinovskoj nacionalnoj ideologiji i sl.
Društvo im prave potrošeni srpsko-hrvatski ukrasi ratnog establišmenta Alije Izetbegovića koji su ispali iz svih političkih kombinacija, što zbog odmakle životne dobi, a što zbog evolucije bosansko-bošnjačkog nacionalizma iz „multikulturne“ u „građansku fazu“ u kojoj neme potrebe ni za Mirkom ni za Slavkom.
Groteskna zabava se odvija na improviziranoj pozornici sklepanoj od paleta i dasaka te prigodno dekoriranom prostrtim i prikucanim ćilimima i serdžadama koji im daju neodoljivi retro-kič izgled. Naravno tu su zastave Turske i Bosne i Hercegovine, uokvirena Ahdnama i cerada s natpisom Dani Ahdname. Lokalna SDA skupi nekoliko imama, dva-tri folklorna društva i dvije desetine lokalnih umirovljenika-dopisnih članova Kruga 99.
Glavnu riječ vodi predsjednik Udruženja bosansko-turskog prijateljstva “Bosfor”, bivši kapetan JNA Rizvan Halilović. Rizvan je porijeklom iz Sandžaka kao i većina lidera ovakvih patriotsko-pseudopovijesnih inicijativa.
I tako svake godine Rizvan dodjeljuje „Zlatne Ahdname“. Na prvi pogled postoje dvije kategorije. Jedna je globalna i pri odabiru laureata Rizvanova družina pokazuje neumjerenu pretencioznost bez koje nema pravog trash-kulturnog fenomena. Dovoljno je spomenuti bivšeg dobitnika pokojnog turskog predsjednika Demirela i ovogodišnje Erdogana i, onako usput Papu Franju.
Druga kategorija je lokalnog dosega i pokazuje svu političku plitkost. Prema imenima dosadašnjih dobitnika zaključujemo da dok god daske i ćilimi drže pozornicu tu će se redati medijski važni nebošnjački podržavatelji većinskog nacionalizma koje kolokvijalno zovemo „Alijini Srbi/Hrvati“.
Zašto se Martin nije pojavio u Milodražu nije jasno jer ako postoji neki kontinuitet u njegovom javnom djelovanju to je častohleplje i teška ovisnost o tapšanju i pipkanju pred kamerama. Je li moguće da je Martin bio spriječen ili je diplomatski na „skleronacionalistički“ teferić poslao Pejića da kasnije može reći „nisam ja, to su oni bez mene“.
Naravno, Martin Raguž kao oportunist bez premca nije razmotrio mogućnost odbijanja Zlatne Ahdname jer bi to bio kraj dvostrukog legitimiteta i početak topljenja bošnjačke političke podrške koja ga jedina može sačuvati od prijevremene političke mirovine.
Spomenimo da je prvih godina nagrada bila rezervirana za nebošnjačke članove formalnih (isto tako nebitnih) institucija Republike BiH u ratnom periodu (Pejanović, Lazović i sl.). Naravno, uz njih se pojavljuju dobitnici iz sfere grotesknog Hrvatskog narodnog vijeća koje je pokojni fra Markešić pretvorio u sekciju Vijeća Kongresa Bošnjačkih Intelektualaca.
Kad pogledamo dosadašnje dobitnike ispada da je uvjet za primanje Zlatne Ahdnama pristajenje da politički drugorazredan položaj vlastitog naroda. Pristanak potvrđuješ pristajanjem na izbor na dužnost koja po Ustavu pripada tvom narodu glasovima drugog naroda (dobitnici Lazović, Pejanović …).
Također se „Zlatna Ahdnama“ mogla zaslužiti pristajanjem na ideologiju i vrijednosti bošnjačko-bosanskog nacionalizma i priznavanje moralne ispravnosti Alije Izetbegovića i njegove politike (dobitinici Mesić, Markešić).
Kako je Martin godinama u sferama visoke politike čini mi se da je ispravno njegovo „primanje izdaleka“ dešifrirati diplomatskim kodom te se može reći da je Martin primanjem „Zlatne Ahdname“ izrazio zainteresiranost za „ahdnamašku“ poziciju. Također svojim nedolaskom na ćilime poslao jasnu poruku da nije zadovoljan ponuđenim, te bi svoje klecanje na koljena pred bošnjačkim nacionalizmom ipak radio obavio u Predsjedništvu BiH, a ne na pozornici od paleta na kiseljačkoj livadi.
Ukratko Martin nam je dokazao da ga je dugogodišnje članstvu u vrhu HDZ-a naučilo da ga se može „malo primiti“ (mislimo na priznanje). Hoće li mu ga konačno u budućnosti negdje potpuno uručiti ostaje za vidjeti.
www.poskok.info
wpDiscuz