Utakmica protiv Danske mogla bi se nazvati psihološkim trilerom. I ona to doista jest bila. I to ne u njenom sportskom učinku, nego u onom društvenom, u psihološkom efektu koji je ostavila na narod.
Neodvojiv je psihološki učinak nacionalne reprezentacije na naciju. Nacija u 11 najboljih gleda sebe. Poistovjećuje se s njima. I ovo poistovjećivanje bilo je do sada najvažnije. Zašto?
Ovo nije sportski tekst, odmah da razjasnimo. Ovo je tekst koji se bavi nečim sasvim drugim.
Sigurno je da smo gledali daleko atraktivnije utakmice od ove. No niti jedna utakmica do sada nije toliko osnažila vjeru u sebe koliko ova.
Zašto?
Zato što se kroz nju cijelo vrijeme provlačio element stalne trpnje i borbe. Padanja i upornog dizanja. Nešto što je Hrvatima do sada bilo nesvojstveno. I nešto što odavno trebamo.
Nakon primljenog gola, nacija je očekivala raspad sistema, potpuno pogubljene Hrvate koji bi se do kraja tekme trebali bunkirati i pokušati ne primiti još jedan onakav gol.
Umjesto toga Madžukić je uzvratio u četvrtoj minuti, i digao i sebe i tim na noge, a Hrvatska je potom umjesto bunkiranja, krenla ofenzivno i bila predominantna do kraja prvog poluvremena.
I to je bio potpuno nešto novo. Šok za narod. Osjećaj da sve štima. Osjećaj da sve ima smisla. Da je sve uigrano i da više nismo tim koji se ne hvata za iznenadne prilike, nego se bori i steže, i na kraju kapitalizira plod svoje borbe.
Tko su ovi momci? Jesu li ovo naši? Kako je moguće? Otkud im tolika snaga?
Hrvati su djelovali na trenutke kao Japanci.
Padali su i ustajali su se. Samurajski je to bio meč.
Po prvi put su pokazali da su strašno psihički spremni. Da više ne boluju od one najjače bolesti koja nas je sve ove godine ubijala. Pada energije nakon počinjene nepravde ili primljenog gola.
Taj element stalnog padanja, i ponovnog ustajanja ponovio se i u produžecima. Otet siguran gol Rebiću, potom promašaj penala, i to od strane Modrića.
Kako se dići nakon tog? Tko to može?
Neki stariji navijači možda bi u tom trenu zviždali, a potpora Modriću čula se i nakon primljenog gola. Tribine su mu poručivale da njegov posao još nije gotov i da on mora dovršiti započeto.
Potom idu penali. Ponovno ubijanje u pojam. Od strane danskog golmana. Subašić uzvraća. Jednom obranom. Drugom. I onda Luka izlazi na bijelu točku. Zašto baš on? Je li potresen? Hoće li moći. I zabija.
To je taj ključni gol. Subašićevo junaštvo je neupitno. Pogotovo nakon promašenog još jednog hrvatskog penala.
No taj Modrićev gol, koji je konačno zabio Schmaihelu ući će u povijest hrvatskog nogometa kao mitski. Da to nije ušlo sve bi bilo drugačije.
Rakitić na kraju dolazi kao presuda.Za svu nepravdu, za svu trpnju, i lagano ga zabija. Danska prepotentnost nestaje. Ruše se mitovi o vječno velikima i vječno malima.
Nikada, niti jedna utakmica u povijesti Hrvatima nije bila teža. Nikada se toliko nije slavilo.
Nikada istovremeno travnjakom nije gazila skladnija hrvatska postava. Svi dovoljno veliki i istovremeno svi dovoljno uniženi. Baš kao jedan.
I poruka naciji, da se borba isplati. Do zadnje minute. I da nema predaje.
Najvažnija utakmica u hrvatskoj povijesti. Iz koje trebamo učiti svi.
Valja ćemo iz ovog shvatiti snagu zajedništva i neodustajanja. Shvatiti da borba za bolje i jače hrvatske države Hrvatsku i BIH i bolja i jača društva u njima nikad ne smije stati. I da one svakim danom, svakom sekundom moraju biti bolje.
IC l Poskok.info
wpDiscuz