Cijeli život pamtim naslov “Mirko tipka na radirko”, slovenskih autora Žiga Turka i Cirila Kraševeca, zaljubljenika u mikro računala. Moje prvo mikro računalo je “bio” Spectrum 48K, a izvor znanja slovenski časopis Moj Mikro. Odgovor na pitanje, zašto cijeli život pamtim naslov jedne knjižice na slovenskom jeziku, dobio sam ovoga ljeta pri povratku u Francusku.
Za prvu posjetu Sloveniji je zaslužan moj otac, koji se, igrom slučaja, također zvao Mirko. Zahvaljujući njemu, prvi put sam kao osmogodišnjak posjetio Postojnsku jamu, vidio čovječju ribicu, Bled, Bohinj, Triglav – najviši vrh Slovenije i bivše Jugoslavije, Savu Dolinku i Savu Bohinjku koje čine rijeku Savu pokraj koje sam odrastao, par stotina kilometara niže u Brčkom. Ne smijem izostaviti ni modnu marku Mura iz Murske Sobote, čije proizvode nisam skidao sa sebe. Nećete vjerovati, čak i u Parizu tražim proizvode Gorenje. Jedan od vrlo bliskih prijatelja u vojsci se zvao Boštjan Zemljak iz Loke pri Zidanem Mostu.
Svakoga ljeta iz Pariza za Brčko i nazad putujem osobnim automobilom. Svratim u prelijepi grad München, odmorim par sati i nastavljam dalje. Zbog duljine puta koristim autoceste do Županje ili Imotskog, uvijek preko Slovenije.
Ove godine sam dobio poziv našeg kolege iz redakcije portala Logično da posjetim Sloveniju i grad Celje, što sam vrlo rado prihvatio. Supruga se obradovala jer je i njoj Slovenija ostala u dobrom sjećanju.
Na graničnom prijelazu Bregana, koji dijeli Hrvatsku i Sloveniju, stanem na slovenskoj strani da kupim vinjetu za vožnju slovenskim autocestama. Ljubaznu djevojku pozdravim s “dobar dan”, a ona me na hrvatskom jeziku pita: “Za koliko dana trebate vinjetu?”. Našalim se i velim “za 2 sata koliko mi treba da dođem do austrijske granice”. Ona se nasmije, ne uzimajući za zlo moju šalu o veličini Slovenije, a uz vinjetu mi pokloni i jedan lijepo dizajniran katalog “ONE VIGNETTE MANY BENEFITS”. Svi odgovori na pitanje zašto mi je Slovenija bliska i zašto pamtim naslov knjige iz 1985. godine, krenuše stizati u eskadrili.
Što sam pronašao u katalogu?
Kupovinom vinjete, Slovenija nudi besplatne ulaznice za mnoga turistička mjesta. Četiri besplatne ulaznice za posjetu Postojnskoj jami, besplatnu ulaznicu za Lipica park, besplatnu ulaznica za Regionalni Muzej u Mariboru i puno drugih turističkih atrakcija.
Kreativnost Slovenaca da s autoceste “skinu” putnike, te ih što dulje zadrže u Sloveniji, je doista za pohvalu. Ne treba puno logike za zaključiti da se radi o poticaju države, koja novcem autocesta pomaže lokalni turizam i lokalnu ekonomiju, dok moji u Hrvatskoj farbaju tunele i po pet puta.
Avantura se nastavlja
Umjesto autoceste, odaberem lokalne ceste uz Savu koje vode prema Celju. Dan je bio sunčan – idealan za vožnju kroz slovenska sela i gradove. Uslijedio je drugi pozitivan i emotivan šok. Iza svake nove krivine pojavljivale su se prekrasne i ukusno urađene kuće i kućice. Dvorišta i vrtovi, voćnjaci i doline su nas očarale. Prvo što ugledamo pri ulazu u neko mjesto su male crkve – dovoljno velike da prime cijelo selo. Megalomanija pri gradnji crkvi kao da ne postoji u slovenskim selima.
Stižemo u Loku pri Zidanem Mostu. Sjetim se svog prijatelja iz vojske. Boštjan je kamenorezac i vatrogasac. Pokušavam pronaći gdje živi, ali mi vrijeme ne dozvoljava ići do kraja. Nastavljam dalje prema Celju, gdje nas dočekuje naš prijatelj i jedan od administratora portala Logično. Odlazimo u centar Celja na ručak. Atmosfera je ugodna, a osoba koja nas poslužuje u restoranu također priča tečnim hrvatskim ili srpskim jezikom. Nebitno, razumijemo se.
Nakon razgovora o budućim idejama za naš portal Logično, krećemo prema Austriji. Stanemo na benzinsku crpku kupiti goriva. Dok plaćam račun za gorivo, pogledam što ću kupiti za grickanje. Pažnju mi privukoše čips od jabuka i druge grickalice. Sve grickalice su domaći slovenski proizvodi. Iznova osjetim slovensku kreativnost, a pogodi me moje hrvatsko-bosansko-hercegovačko “ne isplati se” ili “ne može to kod nas proći“.
Stižemo na Bled gdje nas dočeka velika kolona automobila. Za doći do Bledskog jezera trebat će nam sigurno sat vremena, tvrdi GPS. U tom momentu u meni proradi onaj “kockoglavi rodijački gen” koji me sprječava čekati u redu kao drugi kulturni vozači ispred mene. Odlučim naći prečicu preko starih cesta, što mi na kraju i uspijeva. Stigosmo do dvorca na vrh brda i dalje prema parkingu gdje nas dočeka momak za naplatu parkinga. Na “dobar dan”, momak se raspriča na srpskom jeziku. Veli da je rođen u Sloveniji, ali su mu roditelji iz Srbije. Socijalni kontakt čini čuda jer na kraju dobih najbolje parkirno mjesto u hladu po najvećem suncu.
Šetnja od dvorca, s vrha brda, do Bledskog jezera i nazad me dotukla. Izgubio sam bar pola kilograma. Tu mi Slovenija nije “legla”. Supruga i sin se smiju, a ja bukvalno umirem. Al’ dobro, idemo dalje.
Već smo pred granicom s Austrijom. Napuštamo Sloveniju, ali nas ne napuštaju emocije. Proveli smo ugodan dan u ugodnom društvu i lijepoj zemlji.
Konačno sam shvatio zašto cijeli život pamtim naslov s početka članka. U Sloveniji sam osjetio nešto bolje i kvalitetnije od onoga što me okruživalo. Ne, nisam ljubomoran, niti manje volim svoje i svoj kraj. Slovenija i slovenski narod mi daje potvrdu i nadu, da je sve moguće. Da priče “ne isplati se” i “ne može to kod nas proći” ne treba slušati.
Slično su govorili i za portal Logično. Smijali su nam se otvoreno, u lice i iza leđa. Govorili nam “nemate šanse u moru sličnih portala”. Nismo se obazirali i radili smo ono u što smo vjerovali. Redakcija Logičnog se zahvalila onima koji su našem radu tražili samo negativno i koji su unosili razdor. Prihvatili smo one koji vjeruju u projekt Logično i otvoreni smo svima s iskrenim i poštenim namjerama. Portal Logično svakoga mjeseca pročita 200.000 osoba. Očito je da nismo pogriješili, a sudac još nije svirao kraj ove uzbudljive utakmice.
Na Slovenskom katalogu piše “I FEEL SLOVENIA”, a svoje ću iskustvo završiti s “I FEEL LOGIČNO”.
wpDiscuz