Schmidt, ili bolje rečeno oni mudriji koji upravljaju iz sjene, očito vjeruju da će zabrana spominjanja Alije Izetbegovića u udžbenicima povijesti olakšati Srbima brisanje Radovana Karadžića i Ratka Mladića iz kolektivne svijesti. Također misle da će Srbi lakše prihvatiti ukidanje bezviznog režima za Ruse, ako se ta ista mjera primijeni i na Turke. No, kao i uvijek, protektorat radi pogrešne procjene – paralelna prisila nad Srbima i Bošnjacima, umjesto približavanja, stvara samo jedan rezultat: Svi protiv Schmidta.
Profesor emeritus Nenad Kecmanović objašnjava kako Schmidtov potez zapravo ujedinjuje Srbe i Bošnjake, ali ne na način na koji je zamišljeno.
“Možda će se i Bošnjaci prisjetiti da je on samo njemački turist i ukinuti mu boravišnu dozvolu”, kaže Kecmanović. Nakon Schmidt izjave da ni Ratko Mladić ni Alija Izetbegović ne bi trebali biti dio udžbenika, predstavnici bošnjačkih političkih partija i udruženja tražili su njegovu smjenu.
Kecmanović se osvrće na zapadne politike koje stalno pokušavaju “konstruktirati” neki novi, zajednički identitet naroda u BiH, iako je povijest pokazala da takvi projekti uvijek neslavno propadnu.
Osmanlije nisu uspjeli pretvoriti sve u muslimane, Kalaj nije uspio stvoriti Bosance, a ni komunizam sa svojim politikama suživota nije uspio iskovati zajednički bosanski identitet.
Zajednička muka, isti neprijatelj
Kecmanović podsjeća na vremena kada je bivša Jugoslavija balansirala između suzbijanja nacionalizama “na ključ”, a narod se identificirao s “svojima” dok su s olakšanjem gledali kako i “oni drugi” pate. Mentalitet se sporo mijenja, a narod i dalje razmišlja logikom: “Neka crkne i komšijina krava.”
Kecmanović zaključuje da će Šmitov eksperiment dovesti do toga da se obje strane okrenu protiv njega, jer umjesto ujedinjenja, jedino zajedničko što imaju Srbi i Bošnjaci je otpor prema njemačkom turistu.
Osmanlije su, kaže Kecmanović, privilegijama nagrađivale konverziju kršćana na islam s ciljem da sav narod u bosanskom vilajetu postane muslimanski. Nisu uspjeli, napominje, kao ni “K und K monarhija”, odnosno Kalaj, koji je osmislio strategiju transformacije sva tri naroda u Bosance.
Komunistička SR BiH, nastavlja Kecmanović, također je pokušavala kroz “zajedništvo i suživot” izgraditi neku vrstu jedinstvenog bosanskog identiteta, istovremenim suzbijanjem sva tri nacionalizma. Vanjski metod, pojašnjava, bio je obračun s “prisvajanjem i paternalizmom” Beograda i Zagreba, dok je unutarnji metod uključivao sankcioniranje nacionalista prema “nacionalnom ključu”.
Starije generacije se sjećaju, ako bi neki imam na hutbi petkom u podne napravio nacionalistički ispad, mogli ste biti sigurni da će ubrzo nakon toga na udar doći i pravoslavni svećenik, a zatim i katolički. Ako bi neki srpski intelektualac prešao granicu nacionalno dopuštenog, mogao je očekivati da će ubrzo biti pozvan i muslimanski i hrvatski intelektualac. Moglo se raditi i o zloupotrebama u gospodarstvu: nakon afere “Agrokomerc” i stradanja Fikreta Abdića, otvoren je slučaj Jole Muse u mostarskom “Aluminijumu”, a zatim i Rajka Dukića u “Glinici” u Milićima. Koji je bio efekt? Narod bi se identificirao sa svojim nacionalnim vođama, a onda bi osjetio olakšanje kada bi netko od onih drugih nastradao. Mentalitet naroda se sporo mijenja: ‘Neka crkne i susjedova krava’ – zaključio je Kecmanović na kraju.
wpDiscuz
