Dragan Čović je nakon izbora u listopadu i dogovora oko formiranja vlasti trebao inzistirati na Ministarstvu vanjskih poslova i tako se “osvetiti” Komšiću te lobiranjem među strancima rušiti njegov politički mit kojeg Komšić nesmetano propagira s pozicije na kojoj se nalazi.
Nominalno, glavni politički organ za vanjske poslove je Predsjedništvo BiH, ali ministar vanjskih poslova igra značajnu ulogu u balansiranju između onoga što bi BiH trebala biti u očima međunarodnih faktora i onoga što ona jest.
Osim činjenice da je Komšić došao na mjesto u Predsjedništvo BiH glasovima Bošnjaka i ignoriranjem političke volje Hrvata, strašnije je to da se HDZ i HNS nisu potrudili da naruše idilu koju on ima u vanjsko-političkom smislu tako što bi postavili svoj kadar u Ministarstvo vanjskih poslova.
Primjerice, Šefik Džaferović (SDA) i Željko Komšić (ne)službeni su zagovornici bošnjačke politike i osim na unutarnjem planu, njihov utjecaj je vidljiv i u međunarodnim relacijama. Tu idilu je trebao prekinuti sam Čović i umjesto funkcije u Domu naroda uzeti upravo ovo ministarstvo. Ili, postaviti nekog poput Josipa Brkića, čovjeka koji je u prethodnom mandatu mijenjao aktualnog ministra vanjskih poslova Igora Crnadka. Ili, postaviti bilo koga jer je, zdravoseljačkom logičkom gledano, bolje imati ministra vanjskih poslova nego ga ne imati ili ga “prodati” za neki od resora koji niti su važni, niti imaju veze s kreiranjem bilo kakvih (ozbiljnih) politika.
Tako bi pobijedio sam sebe i pokazao da mu nije problem to što će mu Komšić i Džaferović biti šefovi. Uzimanjem ovog ministarstva Čović bi u međunarodnim odnosima mogao lobirati za hrvatsko pitanje i koristiti kontakte koje ima poput dodjeljivanja počasnog doktorata Miroslavu Lajčaku. Dodjeljivanje doktorata Lajčaku ili dolazak nekog od stranaca u Mostar na manifestaciju poput Večernjakovog pečata dobra je lobistička stvar. Ipak, porazno je ako je to jedino što hrvatska politika može i zna.
Umjesto toga, Čović se okrenuo unutarnjoj politici i stvaranju kadrovske križaljke i zauzimanju pozicija koje, strukturno, nisu toliko važne.
Vjekoslav Bevanda je dugogodišnji HDZ kadar i budući ministar financija na državnoj razini te će i dalje kontrolirati taj resor. Financije jesu važna poluga u političkom smislu, ali su vanjski poslovi presudni za situaciju u kojoj se hrvatski narod u BiH nalazi.
Lobiranjem u međunarodnim krugovima, Čović je, kao ministar vanjskih poslova mogao narušiti sliku koju će bošnjački dvojac u Predsjedništvu predstavljati o BiH i onomu kakva bi ona trebala biti. Ipak, propustio je to učiniti…
Olakim odustajanjem od ove pozicije i, zapravo, neozbiljnim promišljanjem da se u kadrovsku križaljku uvrsti ovo ministarstvo uopće, vodeća stranka bh. Hrvata ponovno je pokazala da joj je borba za nacionalni interes samo prigodničarska te da je puno važnije zadovoljavanje unutarstranačkih interesa, želja i pozdrava.
Svi zahtjevi koje od hrvatske politike u zadnje vrijeme čujemo idu u smjeru zagovaranja uspostave vlasti, približavanju EU i NATO Savezu. Niti jedan hrvatski političar nije se usudio kazati da ovakva BiH ne treba biti ni blizu EU te da, u konačnici, ovakva BiH ne treba ni biti.
Od pojačane retorike nakon izbora kako neće biti uspostave vlasti bez izmjena Izbornog zakona, koji je, ponovimo, ključan za opstanak Hrvata u političkom smislu na ovim prostorima, došli smo do toga da nam iz najjače hrvatske stranke pričaju o EU, NATO Savezu, stabilnosti i Vijeću ministara.
Ljudi koji su strankama okupljenim oko HNS-a i HDZ-a dali mandate, nisu to činili zbog stabilnosti, približavanja EU i NATO-u. Čović nije osvojio skoro 150 tisuća glasova zbog svojih proeuropskih stavova nego zato da pokrene procese koji stoje na istom mjestu već dvadesetak godina.
Hrvati su se umorili od izlazaka na sudbonosne izbore i suludo je u ovakvoj situaciji primat davati nekom resoru koji se bavi financijama, a istovremeno “niz vodu” puštati ministarstvo vanjskih poslova jer je riječ o jedinom resoru kroz koji se na globalnom političkom planu može doći do mijenjanja već sterilnih, zadatih i jednoličnih političkih postavki.
Vrijednost Ministarstva financija i trezora je poput milostinje skupljene na misi u omanjoj crkvi u usporedbi s onim što se može učiniti kroz spomenuto ministarstvo vanjskih poslova.
Politički Zagreb koji daje načelnu potporu bh. Hrvatima u borbi za konstitutivnost i jednakopravnost, uz najbolju volju nikada neće biti u tolikoj mjeri zainteresiran za bh. Hrvate kad vidi da službeni predstavnici tog naroda više pažnje posvećuju financijskim resorima nego onom resoru u kojem se stvari mogu mijenjati.
Uostalom, otkako BiH ovako izgleda, Hrvat nije bio ministar vanjskih poslova i to više govori o hrvatskoj, nego o bošnjačkoj ili srpskoj zainteresiranosti za položaj vlastitog naroda.
wpDiscuz