Zašto je Čović zapravo citirao kralja Aleksandra?!

Odlazi (li)?!

No nakon što je prvi u Hrvata u glavnom gradu Srpske (umalo) citirao kralja Aleksandra I., to i nije (na prvu) potaknulo nikakve asocijacije vezane za stradanje toga navodnog Ujedinitelja, koji je u Marseilleu naprasno sišao sa životne pozornice. Ali, nakon kraha pregovora na (jedinome) bh. moru, potaknuto je pitanje Čovićeva silaska s političke scene. Jasno, cijeli su taj „projekt“ pogurali novinari, ovoga puta RTL-a, koji su pitali toga neumskoga stradalnika je li spreman abdicirati. Intonacija je sugerirala – konačno…

Čović, čiji je, inače, diplomatski vokabular glasovit, odgovorio je začuđujuće izravno: „Prvo ću u ponedjeljak, kad budem informirao kolege, krenuti s tim da nisam uspio.“ A onda je bio još konkretniji, kazavši kako mu nije problem snositi posljedice u vidu ostavke… dometnuvši, možda i ključnu (polu) rečenici: „Ukoliko to netko bude tražio.“

Ma, ne brini, Dragane!

A u tome – možda?! – i jest kvaka… Tko bi ga, naime, mogao pozvati na odgovornost kad je na, primjerice, posljednjim stranačkim izborima 2019. za aktualnog predsjednika glasovao 481, od 486 nazočnih hadezeovaca. (Pet listića bilo je nevažećih…)

Još mi se, međutim, zanimljivijom doima ispovijed hadezeova čelnika u Večernjem listu, gdje je obznanio i pokoju indiskreciju s pregovora koji su se održali u jednom neumskom hotelu iza dobro zaključanih vrata, bez, dakle, znatiželjne sedme sile.

„Bilo je u Neumu onih koji su govorili: ‘ma, ne brini se, ti ćeš biti član Predsjedništva’, a ja sam ih pitao o čemu govore kad ja uopće ne znam hoću li biti kandidat“, prepričao je tu epizodu s bošnjačkim sugovornicima, uz pojašnjenje da je (i) u Neumu vrlo jasno kazao kako vidi svoju političku budućnost. Ne spominjući, doduše, više (eventualnu) ostavku.

No važnije od ove anegdote, njegovo je inzistiranje da se izbjegne ad hoc rješenje i Izborni zakon uredi za vjeke vjekova kako bi se otklonila svaka mogućnost instaliranja Hrvata po bošnjačkom šnitu u državni vrh. Ali – što je (čak) i važnije! – i samoproglašenih Hrvata u Dom(ove) naroda.

Dosta je tri puta, braćo Bošnjaci!

Riječju, da se slučaj Komšić više nikad ne ponovi. Tri puta je, pa iako je, što bi kazao Čović kad bi ono znao gdjekad u sevdah pasti, od braće Bošnjaka, previše! A što se tiče braće Srba, treba, jer se kontekst Čovićeva (banjolučkog) savjeta nije probio do sarajevske (političke i ine) čaršije, ponoviti što je zapravo tamo kazao. Dakle: „Bosna i Hercegovina evidentno može preživjeti isključivo kao zemlja triju konstitutivnih naroda, ustavno ravnopravnih, u kojoj – evo, sada vrlo jasno kažem oko toga – vraćajući povjerenje među tri naroda, vi čuvajte Republiku Srpsku!“

Slijedom čega se, evo, vraćam nesretnome kralju Aleksandru I., za kojega je vezana jedna od većih povijesnih zabluda na ovim ex-našim prostorima. Srbijanski je povjesničar Dejan Ristić utvrdio kako kralj (tzv.) Ujedinitelj nikako nije mogao, prije negoli će otići Bogu na istinu, izgovoriti onaj posljednji vapaj. Izdahnuo je, naime, odmah, na licu mjesta takoreći.

Međutim, autentičan je i povijesno relevantan njegov (politički) testament, koji je prije negoli će ga staviti na papir, izgovorio i pred knezom Pavlom.

Oftamolozi bi mogli imati posla

„Sve i da nismo morali stvoriti Jugoslaviju, sada smo dužni sačuvati je. Jer ako bi se raspala, oči bismo jedni drugima vadili“, napisao je (i kazao) 1921. u Parizu uoči operacije za koju su se plašili kako bi mogla biti fatalna.

Ako bismo – malo slobodnije – tumačili banjolučke riječi Čovića (potencijalnog, evo, Ujedinitelja), to je otprilike – to. Bosna i Hercegovina može opstati samo kao država tri konstitutivan naroda. I kao takvu je treba (sa)čuvati. Inače… oftamolozi bi mogli imati posla. Tradicionalno u nas…