Oko dvije tisuće stranica ispisano je tijekom istrage o ubojstvu jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića 1971. godine. Danas je dostupna javnosti u gradskom arhivu Stockholma.
Trebalo mi je tjedan dana da je pročitam i upravo sam je mislio zaklopiti kad mi jedan detalj zapeo za oko. Taj detalj je slika Udbina agenta Ilije Stanića koju je Barešić ostavio na ambasadorovu stolu. Stanić je ubio ustaškoga generala Vjekoslava Maksa Luburića 1969. godine u Španjolskoj.
Autor: Tonči Percan
Zašto je Miro Barešić ostavio sliku Udbina ubojice na stolu ambasadora? Što je time htio reći? Koja je poruka? Slutio sam za vrijeme čitanja istrage da možda Rolovićevo ubojstvo ima veze s likvidacijom Luburića, ali u materijalima nema potvrde toj sumnji. U presudi se uopće ne spominje ustaškoga generala Vjekoslava Luburića niti to da bi osveta bila mogući motiv likvidacije Rolovića.
Posljednji sam posjetitelj u arhivi koja se zatvara u 18 sati. Ostalo mi je još nekoliko minuta. Zovem čovjeka koji je radio za Luburića.
– Sumnjam da je ubojstvo Rolovića osveta za ubojstvo Luburića – kažem.
– Da – kaže on ne oklijevajući. – To je bila osveta, general za generala.
Pitam ga za sliku Udbina agenta Ilije Stanića koju je Barešić ostavio na radnom stolu ambasadora Rolovića. Njemu je taj detalj poznat.
– Pa to je bila poruka Udbi i Titu da je ubojstvo Rolovića u stvari bila osveta.
Dok razgovaram na mobitel, službenica u arhivi gleda me poprijeko.
– Zatvaramo – kaže mi.
Izlazim na blijedo skandinavsko sunce koje svijetli, ali ne grije. Znači, ubojstvo Rolovića bila je u stvari osveta, konstatiram.
I istražitelj je želio znati kako to da je fotografija jednog stranog lica završila na stolu ambasadora. Barešić mu je rekao da je ta slika na stolu ostala slučajno.
“Izvadio sam novčanik jer sam u njemu imao napisano ime Hrvata za kojeg smo htjeli zatražiti od Beograda da ga oslobodi. Zvao se Vlado Čerkez. Onda sam čuo viku u hodniku ispred vrata. Otrčao sam do njih i počeo vikati da ne ulaze jer ću ih ubiti. Tako sam ostavio tu sliku na stolu jer mi je i ona bila u novčaniku”, ispričao je tada Miro Barešić.
Ubojstvo Rolovića kao osveta za ustaškoga generala Luburića. Taj novi pogled na 45 godina staro ubojstvo pomaže mi da bolje razumijem stvar. Rolović je pružao otpor, ali Barešić ga je udarcem pištolja u glavu onesvijestio i odvukao u ured. Barešić i Anđelko Brajković su u stvari uspjeli oteti Rolovića. Ali umjesto da traže razmjenu za zatvorene Hrvate, kao što su rekli da im je bila namjera, oni su izbliza ispalili tri metka Roloviću u glavu. Sud je ubojstvo ocijenio okrutnim zato što je ambasador bio bespomoćan.
Petero osoba osuđeno je za ubojstvo Vladimira Rolovića: Miro Barešić (1950.) i Anđelko Brajković (1948.) za ubojstvo, pokušaj ubojstva i protuzakonito pritvaranje, te Ante Stojanov (1936.), Stanislav Miličević (1950.) i Marinko Lemo (1943.) za pomoć pri protuzakonitom pritvaranju.
Od njih petorice koji su osuđeni za napad na ambasadu, sreo sam trojicu: Miru Barešića, vođu napada, Antu Stojanova, pomagača koji je čekao izvan ambasade, i Stanislava Miličevića koji je odustao od akcije na putu u Stockholm.
Što o njima kaže istraga?
Propusti švedske policije
Švedska policija bila je blizu toga da zaustavi atentat na Rolovića, i to u nekoliko navrata. Jedna policijska kontrola zaustavila je četiri stranca u starom Fordu Taunusu, registarskih oznaka F 50575, s jednom sasvim izlizanom gumom. Miro Barešić pokazao im je svoj jugoslavenski pasoš. Nitko od njih nije bio vlasnik automobila. Policijska patrola pustila ih je da iz Boråsa, 408 kilometara jugozapadno od Stockholma, nastave put pod uvjetom da pokažu dokumente da je auto njihov kad se vrate s puta iz Stockholma.
Nekoliko sati kasnije, na izlazu iz grada Örebra, 162 km zapadno od Stockholma, ponovno ih je zaustavila policijska patrola. Anđelka Brajkovića koji je bio za volanom policajci su zatražili vozačku dozvolu. Odgovorio im je da ju je zaboravio u stanu u Göteborgu. Ni Brajković ni itko drugi od njih nije imao položen vozački ispit. Policija ih je ponovo pustila uz uvjet da Brajković nakon povratka u Göteborg na policiji pokaže vozačku.
Miro Barešić imao je tada 20 godina, Anđelko Brajković 22 godine a Ante Stojanov 34.
“U Stockholm nisu krenuli tražiti posao, kako su rekli policijskim patrolama koje su ih zaustavile, već da otmu ambasadora Vladimira Rolovića i osoblje jugoslavenske ambasade kako bi prisilili Tita i jugoslavensku vladu da oslobode devetoricu Hrvata u jugoslavenskim zatvorima”, tvrdi se u presudi. Ako Tito ne popusti njihovim zahtjevima, planirali su ubiti ambasadora Rolovića i što više zaposlenih u ambasadi.
Jugoslavenska ambasada nalazila se te 1971. na najotmjenijoj adresi u Stockholmu – Strandvägen 7 ili u prijevodu Put na plaži broj 7. Ondje živi švedsko visoko društvo. Za ilustraciju, četvorni metar stana danas ondje košta između 80 i 150 tisuća kuna. Najskuplji veliki stanovi danas koštaju i do 50 milijuna kuna.
Jugoslavija je tada bila na vrhuncu političke i ekonomske moći. Ambasador Rolović ugodno je živio s diplomatskim primanjima.
Švedska je pak promatrač u Pokretu nesvrstanih, a Socijaldemokratska stranka na vlasti zainteresirana je za samoupravljački model socijalizma. Nekoliko ekonomista radi na izradi radničkih fondova po uzoru na Jugoslaviju. Cilj je da radnici preko fondova upravljaju poduzećima. Švedska, kao i Jugoslavija, traži neki treći put između Istoka i Zapada.
Aleksandar Rolović bio je srednjeg rasta. Nije bio samo šarmantan diplomat. On je bivši šef Udbe i jugoslavenskog zloglasnog logora Golog otoka. Rolovićeva specijalnost bila je lov na ustaše i četnike. Po činu je bio rezervni general-major. Među emigrante se uvukao nemir: je li Rolović poslan u Švedsku srediti njih?
Miro Barešić i Anđelko Brajković bili su nervozni kad su ulazili u jugoslavensku ambasadu 7. travnja 1971. u 9 sati i 45 minuta.
“Uopće ne misle. Boje se da će izgubiti glave”, stoji u istrazi.
Ambasador Rolović pruža im otpor, vadi pištolj, ali mu je zakočen. Barešić ga onesvješćuje i vuče u njegov ured. Pucaju u ambasadora nakon što se onesvijestio s tri metka u glavu. Predaju se švedskoj policiji u 10.35.
Prvo saslušavanje s Barešićem je već u 13.50 u policijskoj četvrti koja se nalazi odmah iza Gradske vijećnice, gdje se održava večera i ples nakon dodjele Nobelovih nagrada. Metoda švedske policije u saslušavanjima svodi se na to da se pridobije povjerenje osumnjičenika. Bez obzira na prirodu zločina. Čak i onda kad se radi o pedofilima koji siluju a zatim ubiju dijete.
Isljednik pita Barešića:
“Kada vam je prvi put palo na pamet da ćete u akciju u Stockholm?”
“Kad sam dobio otkaz u tvornici potkraj ožujka. Tada sam prvi put pomislio da ću napraviti nešto u Stockholmu. I prvi put sam zaplakao otkako sam muškarac”, odgovorio je Barešić.
Nastavio je kako je u sobi direktora tvornice lupio šakom o stol i vikao da je odličan radnik. Zašto njemu daju otkaz, a ne jugoslavenskim špijunima. Oni ga uhode, otkucavaju i dobivaju dvije plaće. Jednu od tvornice Burseryd bruk, a drugu od jugoslavenske ambasade. Njega se špijunira i prijeti mu se zbog njegova hrvatstva. Ugrožen mu je život. Boji se za svoju sigurnost. Špijuni ga otkucavaju šefovima.
U tom prvom saslušanju Barešić je govorio kako je jedan tip dobio 2000 kruna od jugoslavenske ambasade da ga likvidira. Često je dolazilo do napetih situacija zato što je nastupao kao Hrvat, što je iritiralo Jugoslavene.
Maltretirali su mu ženu, psovali je i hvatali za grudi. Jednom je došla plačući kući. Barešića je to razbjesnilo i zaprijetio im je da to ne rade te je zbog toga često dolazio u sukob s Jugoslavenima.
Verzija otkaza Barešiću koju tvornica šalje na sud je drukčija. Barešić dobiva otkaz zato što maltretira ostale radnike iz Jugoslavije i prijeti im da će ih istući. Više njih razmišlja o otkazu. Neki se boje za obitelji, ostaju kod kuće i ne usude se doći na posao. Vodstvo tvornice naglašava da je otkaz Barešiću interna stvar poduzeća i da nije bilo kontakta s jugoslavenskom ambasadom, kako to tvrdi Barešić. Nisu htjeli izgubiti nekoliko radnika zbog nezgodnog Barešića. Morali su nešto poduzeti.
Direktor tvornice nudi mu dobru ocjenu i karakteristike kako bi negdje drugdje mogao pronaći posao, gdje neće biti u političkim sukobima sa zemljacima jer on je u biti dobar radnik. Barešić pak ne vidi nikakvu korist od toga. Očajan je. U Jugoslaviju se ne može vratiti zbog vojske i zato što je na crnoj listi. Prijeti mu deset godina zatvora. Ovdje osjeća da su mu nakon otkaza vrata svuda zatvorena.
Iz Jugoslavije je došao u Švedsku godinu i nešto prije atentata, točnije 10. siječnja 1970. Došao je kod svoga 14 godina starijeg rođaka Ante Stojanova koji je garantirao da će ga uzdržavati dok Barešić ne dobije dozvolu za rad i boravak.
U prva četiri mjeseca Uprava za doseljenike dva puta odbija Barešiću molbu za dozvolu za rad. Njegov garant Ante Stojanov od osam godina koliko je proveo u Švedskoj, pet je godina primao socijalnu pomoć. Ima četvero izvanbračne djece za koje ne plaća alimentaciju.
Nakon što mu je dva puta odbijena molba za dozvolu boravka i rad, Miro Barešić oženio se s Hrvaticom koja je kućna pomoćnica i koja je došla u Švedsku godinu dana prije njega. Sumnja se da je taj brak sklopljen zbog dokumenata.
Nakon ženidbe, seli se u zajednički stan sa ženom koja garantira švedskim vlastima da će ga uzdržavati dok ne dobije potrebne dokumente. Nakon garancije supruge, dobiva dozvolu za rad.
Barešić se u istrazi predstavlja kao hrvatski patriot te ističe da je zbog toga dolazio u sukob s jugoslavenskim vlastima i da je zato osuđivan. Na sudu očekuje da se na njega gleda kao na patriota i predstavnika proganjanog naroda.
Prodavao pivo i sendviče
Međutim, ljudi iz Švedske koji ga poznaju iz tog vremena svjedoče da nije bio nacionalno osviješten kad je došao u Švedsku. Ali je zato njegov stariji rođak Ante Stojanov bio član ustaške organizacije Otpor i osnivač Crne legije, po uzoru na elitnu postrojbu ustaške vojske.
U profilu Mire Barešića koji je tvornica dostavila sudu kaže se da je nadaren, na trenutke mudar. Njegova mladenačka nezrelost vidjela se po tome što se na njega lako utjecalo i zbog toga je postao laka žrtva nagovaranja. Bio je lako oruđe u rukama onih koji su ga nagovarali i koji su imali jaku volju.
Ispočetka mu je bilo teško na poslu, ali je ubrzo počeo dobro obavljati radne zadatke. Ponekad bi se ipak kod njega pojavljivala ravnodušnost i arogancija pa je, na primjer, bez razloga bio odsutan s posla.
Tito je uništio četnički pokret nakon Drugog svjetskog rata, vođa četničkog pokreta Draža Mihailović uhićen je i osuđen na smrt. No ustaški vođe, poglavnik Ante Pavelić i general Ante Luburić, pobjegli su mu pred nosom. U odsutnosti su osuđeni za ratni zločin. Luburić je bio šef ustaške tajne policije (Ustaške nadzorne službe) i koncentracijskih logora u Hrvatskoj, među njima i Jasenovca.
Udba ih je proganjala po svijetu. Na Pavelića je izvršen atentat 1957. i umro je dvije godine kasnije od njegovih posljedica. Do Luburića je Udba došla tek 1969. – ubijen je udarcima u glavu, i to čekićem i šipkom. Bilo je to okrutno ubojstvo. Ubio ga je, smatra se, Ilija Stanić, njegov osobni tajnik, koji je u stvari bio agent Udbe. Tu sliku Ilije Stanića, agenta Udbe, Barešić je ostavio na stolu ambasadora Rolovića.
Nakon ubojstva Vjekoslava Maksa Luburića, Ante Stojanov, stariji Barešićev rođak, među Hrvatima skupljao je novac za podizanje nadgrobnog spomenika ustaškom generalu. Novac je skupljao u pokrajini Småland na jugu Švedske i slao Stipi Mikuliću, povjereniku organizacije Otpor za Skandinaviju i predsjedniku Hrvatskog društva Velebit u Göteborgu.
Nakon dolaska Barešića u Švedsku, Ante Stojanov namjerava otvoriti hrvatsko društvo u svom gradiću Gislavedu, duboko u švedskim južnim šumama. U klubu bi prodavao pivo i sendviče. Policija sumnja da je Stojanov doveo Barešića da radi za šankom.
Ante Stojanov, koji bi bio general Crne legije, organizira i Časni sud koji bi kažnjavao vlastite članove ne bi li se pridržavali statuta. Međutim, glavna zadaća Časnog suda bio bi lov na jugoslavenske agente koji špijuniraju hrvatske emigrante. Špijune bi se kažnjavalo smrću.
“I, tko bi onda izvršavao te smrtne kazne? Tko bi ubijao te špijune”, pitao je isljednik Stojanova.
“Pa, možda bismo ih predali policiji kad bi se utvrdilo da su špijuni”, odgovorio je Stojanov na saslušavanju.
Ali, Ante Stojanov ima kontakte i sa srpskim kriminalcima. Pišu mu iz zatvora. Mole ga da ide njihovim ženama i zamoli ih da se ne rastavljaju od njih kako ne bi bili protjerani iz Švedske.
“Znači, ustaša si, organiziraš Crnu legiju, a družiš se sa Srbima?!”, pitao je dalje isljednik Stojanova.
“Ja ne pravim razliku među ljudima. Ljudi su za mene ljudi”, odgovorio je Stojanov.
Miro Barešić je, prema prijedlogu Stojanova, trebao biti taj koji bi lovio jugoslavenske špijune uz pomoć Anđelka Brajkovića.
Međunarodne studije o različitim emigrantskim skupinama pokazuju da su emigranti opsjednuti špijunima i da optužuju svoje političke protivnike da su špijuni domovinskih ili stranih obavještajnih službi.
Namjeravali oteti suca
Dva mjeseca prije nego što će Mio Barešić krenuti na put u Stockholm, Hrvati Ivan Vujević i Blago Mikulić upadaju u jugoslavenski konzulat u Göteborgu. Uzimaju za taoce osoblje konzulata i traže da nekoliko osuđenih Hrvata bude pušteno na slobodu. Jugoslavija ne udovoljava njihovim zahtjevima. Mikulić i Vujević napuštaju konzulat da bi se predali u ruke pravde, odnosno švedskoj policiji.
Ante Stojanov, stariji rođak Mire Barešića, bio je oduševljenim akcijom i drži da je uspjela. Hrvati su pokazali svijetu kako se bori a da nitko ne izgubi glavu. Hrvatska stvar pročula se svijetom.
Hrvati koji su zaposjeli konzulat dobili su po tri i pol godine zatvora. Među članovima Otpora zavladalo je uvjerenje da je to prestroga kazna. Švedska policija ima saznanja da militantni Hrvati namjeravaju oteti tužitelja ili suca. Iz nekih razloga odustaju od tog plana.
Švedska policija nudila je danonoćnu pratnju jugoslavenskom ambasadoru Vladimiru Roloviću nakon napada na jugoslavenski konzulat u drugom po veličini gradu u državi, no Rolović je odbio tu ponudu.
Istodobno, u Göteborgu pada odluka da se krene na jugoslavensku ambasadu. Stojanov smatra da će, otmu li ambasadora Rolovića, bivšega šefa Udbe, Golog otoka, generala i Titova prijatelja, jugoslavenska vlada udovoljiti zahtjevima da neki Hrvati optuženi za terorizam budu pušteni iz zatvora.
To je verzija događaja koju Barešić, Brajković i Stojanov iznose švedskoj policiji. I da je Barešić mozak operacije. On je taj koji je pitao Brajkovića ide li mu se u Stockholm kako bi učinio nešto slično zaposjedanju konzulata u Göteborgu.
Dvadesetog ožujka 1971. pala je odluka da se ide u Stockholm. Točan datum napada nije bio određen, ali trebalo je to biti u roku od dva mjeseca. Prisutni su se zakleli na vjernost te da će odmah početi s pripremama.
Sastanak o akciji u Stockholmu održava se u podrumu hrvatskog društva u Göteborgu. Prisutni su Ante Stojanov, Miro Barešić, Anđelko Brajković, Stanislav Miličević i Marinko Lemo. Njih petorica tvrde da nitko više nije bio na sastanku, te da Stipe Mikulić, predsjednik kluba i povjerenik Otpora za Skandinaviju, nije znao za tu akciju.
Anđelko Brajković, koji će s Barešićem upasti u ambasadu, ima 22 godine. Nadimak mu je Šerif. Od petnaeste godine pije konjak. Nema vozačku, ali je do tada kupio dva rabljena automobila. Opel Rekord koji je platio 700 kruna, i Mercedes za 2400 kruna. Njegova godišnja zarada od 30.000 kruna u današnjoj vrijednosti iznosi oko 200.000 kuna. Došao je u Švedsku godinu dana prije Barešića, 1969. Ispočetka se nije družio s otporašima iz Göteborga. Djevojka mu je bila jedna tekstilna radnica iz Srbije i družio se s pravoslavcima.
Barešić ga upoznaje u jednom jugoslavenskom klubu u Boråsu. Taj grad u blizini Göteborga prepun je tekstilnih tvornica. Čak 150 djevojaka iz Jugoslavije ondje je tada došlo na rad. Barešić i Brajković dolaze ondje zbog tih djevojaka i zabave.
Kada Barešić pita Brajkovića ide li mu se u Stockholm, Brajković mu kaže da je spreman učiniti sve za Hrvatsku. Njegova bivša djevojka iz Srbije rekla je nekome da je dospio na crnu listu ambasade, što je Brajkovića uzrujalo. To je bio razlog zašto se odlučio na akciju i da napravi nešto za hrvatsku stvar – zbog toga što je dospio na crnu listu jugoslavenske ambasade.
Brajković je poricao da poznaje Stipu Mikulića, predsjednika hrvatskog društva u Göteborgu.
“Sve je tamo tajno, a naročito tko je vođa. Ja sam mali, obični čovjek. Stojanov je imao jaku poziciju, a Barešić nije imao neke specijalne kontakte. Nitko nije vjerovao da bi Barešić mogao izvesti neku akciju”, kazao je Brajković u istrazi.
Četvorica od njih, a pet ih je bez posla, ili su dobili otkaz ili su ga sami dali. Anđelko Brajković radi u tvornici kugličnih ležajeva SKF u Göteborgu. Cijenjen je radnik. Odmah nakon što je pala odluka da će se ići u Stockholm, dao je otkaz, 2. travnja, pet dana prije napada na ambasadu.
U tvornici je kazao da mu je rodbina poginula u prometnoj nesreći. Pitao je može li mu tvornica posuditi 1000 kruna za put, šo je u današnjoj vrijednosti 6000 kuna. Tvornica mu nudi avionsku kartu. On odbija jer kaže da će s prijateljem automobilom do Jugoslavije. Daju mu upola manje novca kao otpremninu i kao naknadu za godišnji odmor. Daje 300 kruna Barešiću da mu kupi pištolj.
Ljudima u tvornici žao je Brajkovića zbog tragedije koja ga je zadesila. Vjeruju da im govori istinu.
Pripreme u šumi
Nekoliko dana prije odlaska u Stockholm, njih petorica su stalno u Göteborgu. Spavaju kod Miličevića koji tu živi. U noćnom klubu “Rondo” Barešić preko jednog Srbina kupuje dva pištolja od jednog Finca za 800 kruna.
Petog travnja odlaze u Burseryd, malo mjesto od 995 stanovnika gdje Barešić živi i gdje je donedavno i radio. Pješice idu dva kilometra do najbliže šume da bi isprobali pištolje. Svatko ispuca po jedan metak. Nešto nije bilo u redu s pištoljem Ante Stojanova.
U posljednji trenutak dolazi do odluke da Marinko Lemo neće u Stockholm jer se on tek oženio. Ali će zato financirati put. Lemo nema novca i šalje ženu da posudi od nekoliko ljudi što je više moguće novca. Umjesto 500 kruna, ona je uspjela sakupiti samo 150.
Novac daje Barešiću s kojim će srediti auto. Lemo prijeti ženi da o tome ne smije nikome govoriti jer će je inače ubiti.
Nakon probnog pucanja u šumi, Barešić odlazi u slastičarnicu “Linnea” u najbliži gradić Gislaved te kupiti auto. Nema 250 kruna koliko košta auto nego samo 150. Vlasnik mu daje automobil na raspolaganje na nekoliko dana. Vrijednost od 150 kruna iz 1970. je današnjih 1000 kuna.
Barešić zna da će mu akcija donijeti slavu i da će o njemu pisati novine.
“O tome što ću učiniti u Stockholmu pisat će novine. Vidjet ćete”. Tako je govorio ljudima.
Policiji u pritvoru Barešić je kazao da je dosta ljudi znalo da će se nešto desiti u Stockholmu, ali ne i što.
Ostala trojica koji će krenuti na ambasadu kasne. Stanislava Miličevića zaboljela je ruka. Dobio je neku infekciju. Završio je u prvoj pomoći u gradu Lidköpingu. Došla su ambulantna kola po njega na benzinskoj crpki u gradiću Vari. Miličević i Stojanov imali su zadatak čuvati ulaz u zgradu ambasade.
U stvari, Miličević odustaje od akcije. Istražiteljima je rekao da je ruka bila izlika i da ga nije tako jako boljela da ne bi mogao nastaviti put u Stockholm.
Miro Barešić i Anđelko Brajković voze se liftom do šestog kata. Stojanov ostaje na ulazu u prizemlju ambasade. Vrata ambasade otvorio im je domar Vukosav Dobovac u 9.45. Oni su prvi posjetitelji. Dobovac im je dao formulare koje trebaju popuniti za produljenje pomorskih knjižica. Barešić je nervozan i nečitko je to što piše. Brajković od nervoze vadi pištolj i pipka po njemu.
“Skloni to”, kazao mu je Barešić.
Samo minutu nakon toga u ambasadu ulazi ambasador Rolović. Došao je stubama zato što Barešić i Brajković nisu zatvorili vrata lifta.
“Tko to nije zatvorio vrata lifta?”, pita zapuhani ambasador.
Jedan od službenika ambasade odlazi ih zatvoriti.
Dok su ispunjavali formulare, Barešić je ugledao Rolovića kako prolazi pokraj njih. Gurnuo je Brajkovića i krenuli su za njim. Rolović je došao do vrata svoje sobe. Bio je na 20 centimetara od njih kad mu je Barešić iza leđa zapovjedio:
“Ruke u vis!”
Rolović se okrenuo prema Barešiću, pogledao ga u oči i rekao:
“Što hoćeš, lopove?”
Anđelko Brajković zapucao je prema Vukosavu Dobovcu koji je u garderobi stavljao ambasadorov kaput na vješalicu.
Istodobno je i ambasador Rolović izvadio svoj pištolj. Započela je borba i hrvanje između njega i Barešića. Barešić je Rolovića udario po ruci u kojoj je držao pištolj i uočio da je ambasadorov pištolj zakočen. Njegov je bio otkočen. Roloviću je pištolj ispao iz ruke i odletio dva metra u sobu.
Barešić kundakom pištolja udara Rolovića ispod lijevog oka. Rolović gubi svijest ili je ošamućen. Istodobno dok mu ambasador pada na lijevo rame ili prije u trenutku borbe, Barešić puca u ambasadora i pogađa ga u stražnji dio desnog bedra. Potom vuče ambasadora u njegovu sobu i stavlja ga na kauč. U sobu ulazi i Brajković. Barešić uzima s poda Rolovićev pištolj i govori: “Šerife, pripazi na njega!” Brajković stavlja pištolj u usta ambasadoru i puca jednom kako bi ga ubio.
Predaja policiji
Brajković skida teško ranjenog ambasadora s kauča na pod. Barešić kauč gura i postavlja ga ispred vrata. Skuplja stol i stolce i stavlja ih na vrata kao bi napravio barikadu. Viče prema vratima: “Ne otvarajte vrata, da niste ušli, neću ga ubiti! Pucam! Ništa mu se nije desilo. Brajkoviću, zaveži ga konopcem! Gdje ti je konopac? Zaveži ga kako treba tako da se ne može micati”.
Ponavlja još jednom.
“Brajkoviću, zaveži ga! Pripazi ga! Zaveži ga kao treba!”
Konopom mu vezuju obje noge i jednu ruku, začepljuju usta kravatom ili maramicom. Zavezuju mu usta Barešićevim remenom.
Barešić opet viče prema vratima:
“Nemojte ulaziti. Je l’ me čujete! Pustite one iz Beograda. Je l’ me čujete, cigani!”
Na vratima jedna žena govori da će ući u sobu, a Barešić viče:
“Nemojte ulaziti. Je l’ me čujete!”
Puca i pogađa u prsa tajnicu Miru Stempihar i teško je ranjava.
Brajković potom još jednom izbliza puca u glavu ambasadora između desnog uha i potiljka. Nakon toga odlazi s druge strane stola i urinira po rukama kako bi ih oprao od Rolovićeve krvi. Tako je rekao u istrazi.
Barešić skida Titovu sliku sa zida i baca je kroz prozor.
“Osjećao sam mržnju prema ambasadoru, prema Titu i prema komunizmu”, rekao je istražiteljima.
Potom uzima telefon, pokušava prvo telefonirati ženi, a zatim policiji. Izgleda da je isključen. Viče prema vratima:
“Čujete li, ukopčajte telefon i nemojte ulaziti. Njemu se ništa nije desilo. Ubit ću vas!”
Tada dolazi do trenutka u kojem Barešić na stol stavlja sliku Rolovića i Udbina ubojice Ilije Stanića.
“Šerife, ne boj se, čuvaj ga malo. Pogledaj što ima u ladicama.”
Stigla je švedska policija. Barešić nije siguran je li to osoblje ambasade glumi da je švedska policija pa viče prema vratima:
“Ne otvaraj vrata! Policija će doći. Ja ću ga sto posto ubiti”.
Tada mu je nestalo municije.
“Šerife, daj mi svoj pištolj. Nemam više metaka…”
Šerif mu baca svoj pištolj, a Barešić puca ambasadoru u lice izbliza u isto mjesto kao i Brajković. Zatim gleda u Brajkovića prije nego što će se predati.
“Što ćemo, Šerife?
Brajković šuti. Barešić viče prema vratima:
“Izvolite, policija.”
Baca oružje kroz vrata koja je policija dijelom otvorila.
Otmica aviona
U 10.35 policija ulazi u sobu ambasadora koji leži svezan na podu, začepljenih usta. Barešić i Brajković su uzdignutih ruku.
– Generalu Luburiću smrskana je lubanja sa tri udarca. Dva udarca čekićem i jednim udarcem šipkom. To govori da se radi o osveti, jer se Roloviću pucalo u usta jednom i dva puta u glavu. I njegovo vezivanje bila je poruka Udbi da je Rolović, bivši šef Udbe, ostavljen sasvim bespomoćan. A to što je Brajković urinirao uz radni stol govori da se radi o poniženju. Sve je to bila poruka Udbi – kaže mi moj izvor iz Otpora.
Istražitelji su samo površno spomenuli Luburića i nisu ulazili u to da bi motiv ubojstva mogla biti osveta. Švedski forenzičari nisu nikada prije tog slučaja vidjeli da se nekom pri likvidaciji stavi pištolj u usta. Roloviću je cijev jedva prošla između zuba.
Pri izlasku iz ambasade, Barešić i Brajković su pjevali:
“Oj, Hrvati, dosta vas ima, prekinite svaku vezu sa Srbima”.
A zatim izvikivali:
“Živjela Nezavisna Država Hrvatska!”
“Živio Ante Pavelić!“
U 14.15 isti dan uhićen je Ante Stojanov u policijskoj stanici blizu ambasade gdje se raspitivao o Barešiću. Marinko Lemo uhićen je 9. travnja pet minuta nakon ponoći kod kuće u Burserydu. Stanislav Miličević uhićen je 13. travnja u Göteborgu te je avionom prebačen u Stockholm. Rolović umire 15. travnja, a Tito ga posmrtno proglašava narodnim herojem.
Miro Barešić i Anđelko Brajković osuđeni su na doživotni zatvor. Za vrijeme suđenja ponašali su se mirno. Na ubojstvo gledaju kao na nesretni slučaj, kaže se u izvještaju policije. Da se ambasador predao, bio bi živ, smatraju oni. No švedska policija nije znala da se priprema otmica aviona kako bi se Miru Barešića i Anđelka Brajkovića izvuklo iz zatvora. Barešiću je bilo obećano da će biti oslobođen, kažu mi ljudi tada aktivni u hrvatskom društvu.
Godine 1972. skupina Hrvata otela je švedski avion na liniji Stockholm – Göteborg. Švedska vlada popušta zahtjevima otmičara i Barešića, Brajkovića, Stojanova i još nekoliko njih pušta iz zatvora.
Nakon prve i jedine otmice aviona u toj zemlji, Švedska 1973 usvaja antiteroristički zakon. U raspravama o tom zakonu govorilo se o ustaškim i drugim grupama koje su prijetnja miru u zemlji. Prije dolaska predsjednika Jugoslavije Tita u državni posjet Švedskoj 1976., Udba likvidira Stipu Mikulića kojeg smatra odgovornim za ubojstvo Rolovića. Stipe Mikulić bio je povjerenik Otpora i čovjek od povjerenja Maksa Luburića.
*Tonči Percan je novinar, autor dokumentarnog filma na švedskoj TV4 “Min pappa var terrorist” o jednom od švedskih sinova Ante Stojanova koji dolazi u Hrvatsku da bi upoznao oca
wpDiscuz
