Zašto Isusa nema u povijesnim zapisima Njegovog vremena?

Kad se netko danas pita zašto o Isusu nema niti riječi u tadašnjim povijesnim knjigama – nego samo u vjerskim tekstovima poput Biblije – odgovor je jednostavan, ali neugodan za uho vjernika: jer Isus, dok je hodao zemljom, za tadšanje društvo nije bio velika stvar. Bio im je čudak. Pitanje je bi li u današnjem svijetu da se opet pojavi bio opet samo to – čudak?

U Judeji 1. stoljeća bilo je proroka i samoprozvanih mesija više nego danas influencera. Učitelja Zakona, moralista, asketa, čudotvoraca, pokreta i pokretaša – sve je to bilo tu. Isus nije bio jedinstven po formi, možda ni po sadržaju. Neki elementi njegovog nauka podsjećaju na esene, drugi na rabina Hilela. Njegovi sljedbenici? Šačica ribara, žena i bivših carinika.

Povjesničari tvrde – da nije bilo jednog čovjeka – Pavla iz Tarza – cijeli bi pokret vjerojatno uvenuo kao smokva u studenom. Pavao je bio mozak operacije. On je odlučio da Isusova poruka nije samo za Židove, nego i za pogane. On je prvi koji je rekao: ne morate biti obrezani, ne morate držati Mojsijev zakon, samo vjerujte. I tako je počela eksplozija. Pavao je pisao prije svih evanđelista. Njegove poslanice su prvi dokumentirani zapisi kršćanstva. Isus je u njima već Spasitelj, već uskrsli Krist – ne prorok iz Galileje.

Zašto Rimljani nisu ništa zapisali? Jer su Rimljani ubijali proroke na dnevnoj bazi. To je povijesna činjenica. I nisu im pisali imena.

Razapinjanje na križu u nekoj provinciji nije bio povijesni događaj nego standardna operativa. Potpuna praksa koja će trajati još jako dugo i nakon Krista.

Čak i da je postojala neka bilješka o Isusu u Pilatovim spisima, vrlo je vjerojatno da je spaljena, izgubljena ili smatrana bezvrijednom. Rimska birokracija bila je precizna – ali ne sentimentalna.

Zato je danas tragično ali povijesno normalno da nemamo dokument iz Isusova vremena koji kaže “ovaj je čovjek razapet jer je propovijedao ljubav”. Da imamo – to bi bilo čudo veće od onih koje mu se pripisuju.

Ali što je s njegovim idejama? Jesu li one bile revolucionarne?
Jesu – ali ne zato što ih nitko prije nije izgovorio, nego zato što ih on nije samo izgovorio nego živio.

U judaizmu je postojao oprost. Postojala je ideja da će svi narodi jednog dana upoznati Boga. Ali Isus te ideje uzima i radikalizira.

n oprašta neprijatelju, ne samo bližnjem. Ljubi Rimljanina, ne samo suplemenika. Uzdiže ženu nad Zakonom, pogana nad pobožnog farizeja. Ljubav, za njega, nije osjećaj – nego naredba. I to ne uvjetna. Ne ako si dobar, ne ako si moj. Nego zato što si čovjek.

Ta poruka nije bila heretična – bila je opasna.

Kad je rekao da su svi narodi braća, nije govorio samo o eshatološkom miru u “nekom drugom svijetu”. Govorio je o ovdje i sada. I zato su ga ubili. Jer kad ljubav postane politički čin, ona više nije vrlina – nego prijetnja.

Isus nije došao izumiti oprost, nego ga učiniti svakodnevnim. Nije došao proglasiti bratstvo, nego ga živjeti – s rimskim carinicima, samaritanskim ženama i gubavcima. Njegova revolucija nije bila u teoriji, nego u praksi. Zato ga nisu shvatili. A kad su ga shvatili – bilo je prekasno.

Kad bi ste ranim kršćanima (recimo, iz 1. i 2. stoljeća) rekli:

“Evo, uzmite križ kao simbol svoje vjere”,
reakcija bi vjerojatno bila šok i zgražanje.

Zašto?

Jer križ im se gadio. Bio im je RIMSKI INSTRUMENT MUČENJA. Na kojem je razapet njihov Sin Božji.

U prvih nekoliko stoljeća, križ nije bio simbol spasenja – bio je simbol srama i okrutnosti.

• Križ nije bio sveta relikvija nego sredstvo za egzekuciju najnižih slojeva društva: robova, stranaca, političkih prijestupnika.

• Bio je toliko sramotan da se riječ “crux” nije spominjala u pristojnom razgovoru – poput današnjih psovki.

• Prvi kršćani sakrivali su činjenicu da je njihov Mesija razapet. To je za Rimljane bila sramotna smrt, znak poraza, a ne božanske moći.

Zamislimo da danas nudimo simbol električne stolice ili vješala kao znak ljubavi i spasenja – to bi bila emocionalna i moralna kontradikcija. Tako su i prvi kršćani doživljavali križ.

Što su koristili rani kršćani umjesto križa?

U katakombama, na ranim artefaktima i grafitima, nalazimo druge simbole:

• Ribu (grč. ΙΧΘΥΣ = Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj)

• Dobrog pastira koji nosi ovcu

• Sidro (simbol nade)

• Golubicu, kruh, vino

Križ kao simbol? Nigdje. Previše je bilo svježe, previše brutalno. Tek kad je prošlo dovoljno vremena, i kad je značenje križa preoblikovano, počeo je dolaziti u centar pažnje.

Kada i zašto je križ postao prihvaćen?

Križ postaje dominantni simbol nakon cara Konstantina, pogotovo nakon što je:

• Konstantin 312. navodno vidio križ na nebu s porukom “U ovome ćeš pobijediti” (lat. In hoc signo vinces),

• a potom kršćanstvo postalo pravno dopuštena religija (Milanski edikt, 313.).

Križ tada više nije bio simbol poraza, nego simbol pobjede nad smrću. Preoblikovan je iz instrumenta nasilja u znak ljubavi, otkupljenja i uskrsnuća.
Od simbola rimskog imperijalnog poniženja, postaje znak trijumfa nad Rimom.
Paradoks se pretvara u teologiju.

Ukratko

Da ste u 1. stoljeću nekom kršćaninu ponudili križ kao amblem vjere, vjerojatno bi rekao:

“Zašto bismo se identificirali s oruđem koje je ubilo našeg Učitelja?”

Ali s vremenom, kako je poruka uskrsnuća počela dominirati nad traumom smrti, križ je preuzet, očišćen i pretvoren u najdublji simbol vjere – jer više ne znači samo smrt, nego smrt koja nije imala zadnju riječ.

/POSKOK/