“Zapad previše podcjenjuje snagu Islamske države”

Prošli je tjedan u Njemačkoj počelo prikazivanje dokumentarnog filma Jürgena Todenhöfera “Inside the Islamic State” (“Unutar Islamske države”), riječ je o materijalu koji je u prosincu 2014. snimljen većinom u od Islamske države okupiranom iračkom Mosulu. Autor je 2015. objavio i knjigu “Deset dana u ‘Islamskoj državi’” koja u nas nije prevedena, iako je često spominjana i citirana u raznim svjetskim medijima, jer njemački je publicist, s još dvojicom suradnika, jedini zapadni novinar koji se živ vratio iz samoproglašene države, s okupiranog područja, središta antiislamskog terora kojem je cilj globalno se raširiti.

“Nisam ja tek posjetio Islamsku državu, ja sam zapravo tih deset dana živio s njima. Bilo je noći koje smo skupa proveli spavajući na podu, između nas je bio samo kalašnjikov”, gledao je tih deset dana kako žive, slušao kako razmišljaju, sate i dane proveo u razgovorima s mladićima i zrelim ljudima, nekima stasalima na Bliskom istoku, mnogima rođenima i odraslima diljem Europe, Amerike. Čitajući Jürgena Todenhöfera te znajući ponešto o njegovoj prošlosti suca i čovjeka kojem je stalo do svjetske pravde, sklona sam vjerovati da je uložio sve svoje ljudske i intelektualne kapacitete ne bi li shvatio te ljude. Niti ih je razumio, niti je za njihov teror našao bilo kakvo ljudsko opravdanje, ali je njegova knjiga bitan doprinos dekonstrukciji fenomena zla koji u Islamsku državu i dalje odvodi tisuće mladih iz cijelog svijeta, a objašnjava i genezu “države” koju je začela, a i danas je dijelom hrani politika Washingtona i njegovih saveznika.

Todenhöfer nije tipičan novinar, doktor je pravnih znanosti, bio je zastupnik CDU-a u Bundestagu, gotovo pet mandata, bio je i sudac, njegovo je ime bilo i na listi za odstrel Frakcije Crvene armije, koja je ubila i njegova najboljeg prijatelja. Intervjuirao je Asada onda kad ga Zapad više nije htio za sugovornika, išao je i među talibane, prošao Bliski istok uzduž i poprijeko, uvjeren da uvijek treba čuti sve strane u sukobu.

Prvi kontakt

Što je takvog čovjeka ponajviše šokiralo od svega onoga čega se nagledao u tih, kako piše, njemu predugih deset dana što ih je proveo u Islamskoj državi, ponajviše u sirijskoj Raki, pa u iračkom Mosulu?

“Upitao sam jednog njihovog suca hoće li tih dana biti egzekucija ili amputacija i on mi je odvratio: ‘Neće’, a onda je jedan od boraca Islamske države, koji je cijelo vrijeme bio u našoj pratnji, kazao: ‘Ako želiš snimiti nešto od toga, mogu ti to organizirati jer zatvori su nam puni kriminalaca. Što bi ti bilo bolje za snimanje – amputacija ili egzekucija? Bi li radije htio Kurda ili šijita?’ To je trenutak u kojem se zrcali cijela njihova ideologija koja nema nikakve veze s islamom”, kazao je u razgovoru za Globus.

Još početkom 2014., prije no što je i proglašen “kalifat”, Todenhöfer je preko interneta kontaktirao s 80-ak radikalnih boraca, 15 njih mu je odgovorilo na poruke, a s dvojicom je nakon toga mjesecima ostao u kontaktu, diskutirali su preko Skypea, ponekad satima. Jedan od njih, sasvim svjestan da Todenhöfer osuđuje njihovu ideologiju, ipak mu je, nakon gotovo godinu dana, ishodio dozvolu za posjet Islamskoj državi, potpisanu osobno od Abu Bakr al Bagdadija u kojoj mu jamče sigurnost, što se kasnije u više slučajeva na terenu pokazalo ključnim da bi se sačuvala živa glava.

“Ono što mi vidimo ovdje na Zapadu propaganda je Islamske države, ali mi ne vidimo kako stvarno izgleda život tamo. Vidimo konvoje naoružanih ljudi i bezbroj crnih zastava, potpuno militariziranu ‘državu’. Ali, to nije suština. Zateklo me to što se život na ulici Mosula doima više-manje normalnim, prometna gužva je kao nekad, ljudi kupuju po sukovima, šokirala me ta normalnost, banalnost zla”, ističe.

Zablude zapada

Prije početka molitve, opisao je i u knjizi, svi dućani i radnje zatvaraju vrata i spuštaju rolete, svi kreću prema džamiji. Petkom su džamije prepune, toliko da oni koji ne stanu unutra skidaju jakne i marame s glave i mole na njima. No, licemjerja je na sve strane – makar bi petkom prodavaonice trebale ostati zatvorene, za borce postoje izuzeci, pa se njima prodaju cheeseburgeri, coca-cola, pommes frites. Kršćani i Židovi Islamskoj državi moraju plaćati džizju, porez, ako to ne učine, slijedi im smrt. Sa šijitima je drugačije, oni su “otpadnici” i jedino ih pokajanje i prijelaz u sunite može spasiti od smrti.

U Islamskoj državi svjedočenje dvije žene vrijedi kao svjedočenje jednog muškarca. Žene su, kaže jedan od Todenhöferovih pratitelja, “tjelesno i duhovno ograničene”.

Zapadna demokracija nespojiva je s njihovom ideologijom: “Ne možeš se podčinjavati Ustavu i tvrditi da vjeruješ u Alaha, koji traži drugačije nego što traži Ustav. Izbori znače nevjeru i borbu protiv Alaha i njegova proroka”, zabilježio je u knjizi riječi jednog od sugovornika Jürgen Todenhöfer.

Koje su najveće zablude Zapada o Islamskoj državi? “Iako Islamska država gubi dio teritorija, Zapad previše podcjenjuje njezinu snagu. Jer Islamska država je i dalje jako ‘hype’ među mladima iz muslimanskih obitelji, odraslima na Zapadu. I dalje žele tamo, ginuti za nju. To je među njima poput mode, trenda, nose tenisice Nike, maske i kalašnjikove i doima­ju se sami sebi poput nekakvih heroja iz Ratova zvijezda. Misle da igraju bitnu ulogu u povijesnoj drami”, govori nam u telefonskom razgovoru.

Novačenje

U Islamskoj državi sretao je borce iz Rusije, SAD-a, Finske, Švedske, afričkih država, puno Nijemaca, Kanađane, neki od njih čak i ne dolaze iz muslimanskih obi­telji. “Pamtim mladića iz Trinidada i Tobaga koji je u Islamsku državu došao netom što je kod kuće položio državni ispit za pravnika i dobio posao na sudu. Pitao sam ga, začuđen, što tu radi. Kazao je da je došao jer su zapadne vrijednosti šuplje i da je u Islamskoj državi spreman raditi sve što od njega zatraže.”

Boraveći u Islamskoj državi, vidio je iz prve ruke kako funkcionira njihovo novačenje po cijelom svijetu. “Tim mladim ljudima govore da su oni diskriminirani po Europi, SAD-u i drugdje zato što su muslimani. Potom kažu: ‘Jeste li vidjeli kako ubijaju vaš braću i sestre po Afganistanu, Libiji, Iraku? Kako ubijaju djecu? Je li to moralno?’ Oni naravno odgovaraju da je to nepravedan rat, a regruter potom viče: ‘A što ti radiš? Sjediš tamo i ne činiš ništa! Živiš svoj udobni život, jedeš, piješ, zabavljaš se. Što radiš da pomogneš muslimanima? Dolazi se boriti za svoju braću!’, potom im pričaju legende o apokaliptičnoj bitki između dobra i zla koju su predvidjeli još prije više stotina godina i u kojoj se oni bore na strani dobra. Sad zamislite te momke koji su u Francuskoj i Njemačkoj nitko i ništa, bez šanse za uspjeh u svojim getima. Prvo ih pogodi osjećaj krivnje, a potom kad odu u Islamsku državu, oni se u početku osjećaju kao da se bore u povijesnoj bitki, da su heroji. Nije to teško shvatiti, znajući koliko je zla Zapad tamo počinio”, kaže Jürgen Todenhöfer.

Islamsku državu nemoguće je poraziti dronovima i zapadnjačkim bombama. “Nikada ih tako nećemo pobijediti. Pa 14 godina bombardiramo talibane i rezultat toga je da je danas po planinama Hindukuša puno više talibana nego na početku. Pokazalo se da ne znaju voditi zemlju, ljudi su ih prezirali, a onda ih je američko bombardiranje ponovno učinilo jakima, jer ne možete na ideologiju ići bombama. S Islamskom državom još je jedan problem, posebno u iračkom dijelu: Zapad tamo potpomaže šijitske snage i napada sunitske gradove u Islamskoj državi. Napadati sa šijitskim snagama sunitska mjesta može samo onaj tko nema pojma o tom dijelu svijeta. Suniti imaju osjećaj pripadanja i empatije prema sunitima, deset je milijuna sunita, nakon pada Sadama, potpuno isključeno iz političkog života u Iraku. U Mosulu oni su prihvatili Islamsku državu jer su je vidjeli kao manje zlo nego da nad sobom imaju šijitsku vladu. No, većina sunita u Mosulu ne podupire Islamsku državu, dapače muka im je od nje.”

Loša strategija

“Mosul je moderan grad, multikulturalan, u kojem je ugrađeno više od 5000 godina civilizacije. Suniti su dali znak Obami, poručili su mu da su oni, pa i nekadašnji članovi Sadamove stranke, spremni boriti se protiv Islamske države ako im se zauzvrat daju ista prava kakva imaju šijiti u Iraku. To je njihov jedini uvjet.”

Jürgen Todenhöfer uvjeren je da jedino suniti mogu poraziti Islamsku državu: “Američke, britanske i francuske bombe ne mogu je poraziti, čak i kad bi je vojno uništile, ni tad to ne bi bio pravi poraz. To vam je kao da se ja upustim u borbu sVladimirom Kličkom, ja taj meč ne bih mogao izgubiti, kao što ni Islamska država ne može izgubiti u ratu protiv vojno moćnije koalicije. Jer, ja imam 80 kilograma i kad bih se upustio u borbu s Kličkom, već bih u startu figurirao kao junak, baš kao što se Islamska država u očima njezinih pristaša čini velikom i hrabrom u okršaju s moćnim neprijateljem. No, ako ih vojno poraze sunitski Arapi, onda je Islamskoj državi kraj, jer bi to značilo da njihovi ljudi poručuju: ‘Mičite se, vi niste muslimani, niste suniti, niste Arapi i mi vas ne želimo ovdje.’ To se već dogodilo 2007. i suniti su spremni to napraviti ponovno.”

Bombardiranje iz zraka ne čini mu se ni kao razumna vojna strategija: “Vidio sam kako oni ratuju. Kad Amerikanci krenu bombardirati, borci Islamske države se sakrivaju među civilima. Kad su Amerikanci nedavno bombardirali sveučilište u Mosulu, rekli su da bombardiraju jer je baš tamo stožer Islamske države. Glupost. Islamska država nema stožer, vođe tih kriminalaca i terorista sastaju se nakratko svaki put u drugoj kući. U zapadnim medijima smo znali čuti da je Abu Bakr al Bagdadi ubijen dok se vozio u konvoju, ali on ne putuje u konvoju, oni se ne drže zajedno na taj način, nego su stalno raspršeni. Mosul ima milijun ljudi i možda 10.000 boraca Islamske države koji koriste sigurno 5000 različitih stanova po gradu, niti u jednom se dugo ne zadržavaju. Bombe su tu nemoćne. Morali bi sravniti cijeli Mosul. U tim napadima najviše pogibaju civili, i to onda proizvodi spiralu zla jer rođaci ubijenih civila uzimaju puške ne bi li osvetili svoje koje su ubili Amerikanci i njihovi saveznici. To samo pomaže radikalizaciji većeg broja ljudi.”

Islamska država je sasvim – antiislamska. “Ja bih je nazvao AID – antiislamskom državom. U islamu je zabranjeno ubijati žene, djecu, civile, starce, a zabranjeni su i napadački ratovi, kao i razaranje bogomolja. Islam ne traži ni da druge silom tjerate da budu muslimani. U Kur’anu se niti jedna riječ ne javlja češće od riječi ‘milost’; 113. i 114. sura počinju rečenicom: ‘U ime Alaha, milostivog, samilosnog’, no oni ne poznaju milost ni prema kome i zapravo su se iskreno čudili kad sam ih pitao kako to da nemaju milosti. Oni nikada o tome nisu ni razmišljali. Ipak, pri kraju mog boravka tamo jedan mi je kazao: ‘Imate pravo, okrutni smo. Ali mi samo otvoreno radimo ono što vi radite tajno. Islamska država je možda pobila trideset tisuća Iračana. Ali Bush ih je pobio petsto tisuća.’”

Daleko od islama

Konačno – zašto je Al Bagdadi pristao pustiti njemačkoga novinara u Islamsku državu? “Htjeli su pokazati da Islamska država nije država samo po imenu, nego da je zaista prava država, da se tamo odvija normalan život, da bolnice rade, da socijalna služba radi, da sudovi rade. Barem oni tako misle. Ali, ti ljudi nisu muslimani i njihova vjera nije islam, nego je riječ o ideo­logiji. Oni i ne poznaju Kur’an. Ne mislim ni da je Al Bagdadi vjernik, on je previše inteligentan da vjeruje da to što proklamiraju ima ikakve veze s islamom. No, pogrešno interpretirana religija je staro oružje za indoktrinaciju, instrument rata. Mnogi su ratovali i u ime Isusa Krista, makar Krist baš nikoga nije pozvao da ratuje u ime kršćanstva i ubija milijune ljudi po Africi, Aziji, Americi. Bush je u telefonskom razgovoru Chiracuobjašnjavao zašto ide na Afganistan citirajući Bibliju. Zapadnjaci odavno pljačkaju tuđe resurse i porobljavaju svijet govoreći da uvoze civilizaciju i kršćanstvo, sad pak to zovu demokracijom. Francuski predsjednik nije poznao taj dio knjige pa se kasnije raspitivao kod svojih savjetnika, ne bi li razumio što je B­u­s­­h uopće htio reći.”