Zamijenimo one koji odseljavaju – imigrantima!

Bosanci i Hercegovci, nazovimo ih tako, posljednjih godina napuštaju zemlju puni gnjeva i ogorčenja: „Zašto im država nije ništa omogućila“. Za razliku od generacija prije, mladi danas napuštaju domovinu s čvrstim stavom da se nikad više ne vrate. Po mogućnosti ni ljeti.
Razina rezignacije je kod nekih toliko visoka da u svojim novim domovinama više ne žele govoriti materinjim jezikom  niti se družiti sa zemljacima. Svoj bijes prema svemu što ih podsjeća na BiH telefonski, ili putem facebooka prenose na rođake koji su ostali, nerijetko ih nazivajući „nenormalnim“ što su još „dolje“.
Krupne su sociološke implikacije ovakvog trenda. Ne radi se samo o onima koji su otišli, i čije odsustvo se itekako osjeti na ekonomiji, nego se radi i onima koji su ostali – oni se osjećaju loše i gubitnički jer nisu iskoristili priliku da odu. Odnosno, osjećaju se loše jer smatraju da su njihovi potencijali neiskorišteni, da ne žive ni približno dobro kako mogu, da je njihov rad potplaćen i slično. U isto vrijeme, oni jednako ili manje sposobni na zapadu su ostvarili više nego oni koji su ostali i to u mnogo kraćem periodu. Kod onih koji ostaju, posebno mladih, dolazi do još intenzivnije rezignacije stanjem u kojem se nalazi, čime val iseljavanja dobiva na još jačem intenzitetu.
__________Piše: mr. sc. Tvrtko Milović, Dnevnik.ba
 
Ima primjera da su BiH napustili i oni koji za tim uopće nisu imali potrebe. Razlog je odjednom probuđena životna ambicija i zanos pričama blagostanja i uspjeha koje se čuju od onih koji su otišli.
Iseljavanje, koliko god se događa, još veće razmjere dobiva u pričama. U biti, čini se da je posljednjih godina iseljavanje dominantna tema: Gdje je tko otišao, kako je otišao, koliko sad zarađuje, kako se snašao i slično.
Kako BiH nema nikakvu razvijenu sociologiju na akademskoj razini, niti ima instituciju koja bi se bavila fenomenom koje društvo trenutno proživljava, teško je i približno dokučiti posljedice ovog trenda na one koji ostaju u BiH. Možemo samo nagađati.
Jedna od posljedica svakako bi mogla biti, i u biti to već jeste, odsustvo bilo kakve želje kod onih koji ostaju da nešto promjene u društvu. Naime, sve ambicije koje mladi trenutno nose u sebi, zbog navedenih okolnosti, uglavnom usmjeravaju u traženje načina da napuste društvo.
Kriza u kojem se nalazi BH društvo, pogotovo mlađa generacija, iskazana prije svega u sveopćoj besperspektivnosti, manifestira se kroz opće raširenu apatiju. Čak i oni koji pokažu inicijativu da nešto promjene u svojoj okolini, bivaju ismijani i destimulirani primjerima uzaludnosti bilo kakve aktivnosti.
Zapadne zemlje su se u svojoj povijesti već nalazile u sličnim situacijama. Zapadna Europa je nakon drugog svjetskog rata bila u cijelosti razrušena, ekonomski „restartirana“ i demografski devastirana. Ipak, valovi iseljavanja u SAD nisu bili ni približno intenzivni koliko su to među građanima BiH svih poslijeratnih godina. Zapadni narodi okrenuli su se obnovi društva jednako koliko i vlastitom boljitku.
Zašto to kod nas nije slučaj?
Ima mnogo razloga. Općenito, sociološki govoreći, društvo nije našlo snage da napravi pozitivnu selekciju među društveno-političkom elitom. BiH je nakon rata zadržala značajan broj istaknutih pojedinaca na mnogim društvenim i znanstvenim poljima. Ipak, vladavina nekompetentnih je potrajala predugo, a kriza je iz vojne prerasla u akutnu političku krizu. Istaknuti pojedinci su u međuvremenu napustili zemlju, umrli ili na drugi način prestali biti istaknuti.
Nemogućnost društva da pravedno raspodijeli vlast i da na takvu vlast stavi najbolje kadrove, dovela je do rezignacije kakvoj danas svjedočimo. Mladi to možda ne mogu definirati znanstveno, ali osjete. Osjete da im bez obzira na trud i zalaganje, sistem ne omogućuje zasluženo mjesto u društvu.
Država je postala talac političkih stranaka i onda se ljudi u tom nepravednom sistemu ne bore znanjem, radom i poštenjem, nego svime što je suprotno tome.
Zato odlaze oni koji nisu dio sistema ali i oni koji to jesu; u konačnici, nitko ne osjeća pravednost. Nekompetentni  znaju na koji su način došli do radnog mjesta, ili funkcije, i znaju da jedino na isti način mogu napredovati. Stoga, i njima se ide u Njemačku.
Kakva je budućnost?!
Budućnost u BiH je, kao i uvijek, sumorna. Povijest nas uči da je bosanskohercegovačka budućnost uvijek „još gora“. S obzirom da ne postoji pojedinci koji bi mogli pronaći način da se trend preokrene, akutna politička kriza će ostati akutna. U BiH će ostati generacije pasivnog stanovništva koja ne želi bilo kakve promjene.  Oni koji pomisle na promjene, prvo će je primijeniti na sebi i napustiti zemlju. Pasivno stanovništvo derivirati će pasivne elite koje će imati mandat da ništa ne mijenjaju.
Bosna i Hercegovina će dakle ostati ovakva kakva jest, samo sa još manje stanovnika.
Naravno, život je nepredvidiv. Geopolitika također. Jedan od bitnih faktora koji se upravo odvija, i koji bi mogao utjecati na BiH, jeste masovno doseljavanje imigranata iz Azije i Afrike. Oni najjadniji (a opet ambiciozni jer su krenuli u emigraciju) će se zaustaviti u BiH. Tu bi mogli, nakon što ih bude dovoljno, pokrenuti one društvene procese koje pokreću naši mladi ljudi na Zapadu.
Ako se složimo da je to prihvatljiva mogućnost, onda bi proces trebalo ubrzati i pozvati imigrante u BiH, iznajmiti im prazna kuće i stanove naše dijaspore pa neka nešto rade.
Vratimo život u BiH.