Zagonetka s upaljačima u slučaju atentata na Jozu Leutara je ključni moment

Opisujući dalje u dosjeu od 20. ožujka 1999. godine “Sarajevski atentat – smrt Federacije” “Slobodna Bosna” je donijela detalje kako su na dan atentata na tadašnjeg federalnog doministra policije Jozu Leutara, tijekom popodneva i idućeg dana, policijski inspektori obilazili stanare u okolnim zgradama u sarajevskom naselju Ciglane, raspitujući se o njihovom “životu i saznanjima od subote ujutro pa do momenta eksplozije u ponedjeljak”, piše Dnevni avaz.

Prvi izvješće

– Između ostalih, policija je pokucala na vrata najbližim Leutarovim susjeda: članu GO SDA i direktoru “Energoinvesta” Nedžadu Brankoviću, članu GO SDP-a Nijazu Skenderagiću, direktoru “Mediaplana” Zoranu Udovičiću, umirovljenom generalu i bivšem šefu Vojnoobavještajne službe Jusufu Jašareviću, većem broju policajaca i časnika Vojske Federacije.

Dan nakon atentata, istražni sudac Šljivo dobio je prva izvješća eksperata FMUP-a. U njima je konstatirao da je “minsko-eksplozivna naprava bila postavljena na prednjem, desnom dijelu automobila, da se radi o “mini usmjerenog djejstva”, te “manjoj količini eksploziva tipa TNT”.

Ono što je za sada ostalo sporno i neobjašnjeno jeste vrsta upaljača koji je aktivirao eksplozivno punjenje. Budući da mina nije aktivirana prilikom paljenja automobila, stručnjaci su isključili mogućnost da se radi o vrsti električnih upaljača.

Također, u izvješću federalnih eksperata nisu pronađeni tragovi koji bi ukazivali da se radi o napravi sa satnim mehanizmom, tempiranoj tako da se aktivira u određeno vrijeme. Tako su eksperti federalnog odjela KDZ-a i u svom izvješću ostali u dilemi da li je eksplozivna naprava aktivirana daljinskim upravljačem iz ruke teroriste ili upaljačem koji se aktivira kada rad motora dostigne određenu temperaturu, ili kada propeler na motoru dostigne određeni broj obrtaja.

U slučaju baterijskog paljenja sa daljine (isto kao kod TV upravljača), terorista je, prema tvrdnjama policijskih stručnjaka, morao imati vizuelni kontakt s metom na najvišoj daljini od oko 2.000 metara. Upaljač koji se aktivira pod djejstvom toplote (termalnom metodom), prema tvrdnjama konsultovanih policajaca, najlakši je i najsigurniji način da teroristički akt uspije.

Naime, termalne vrste upaljača podešavaju se na određenu temperaturu. Ako se eksploziv želi aktivirati nekoliko minuta nakon polaska automobila, onda se upaljač postavlja na gornji dio auspuha. A ako se traži veća temperatura koju proizvodi rad motora, onda se obično upaljač postavlja ispod haube, direktno u motor.

“To omogućava teroristi da navečer postavi eksploziv i upaljač na različitim mjestima automobila i da ujutro sasluša jutarnje vijesti o rezultatima svoje akcije”, kaže za SB jedan ekspert za minsko-eksplozivna sredstva.

Zagonetka s upaljačima u slučaju atentata na Jozu Leutara je ključni momenat, jer se, prema dosadašnjoj istraži, radi o identičnom “rukopisu teroriste” koji je već viđen u slučajevima ubojstava hrvatskih policajaca i civila u srednjoj Bosni.

Isti potpis

“Sigurni smo da se radi o istoj grupi ljudi koji su to isto radili po Travniku i središnjoj Bosni. Ovo tvrdim zato što je potpis ljudi koji to rade isti! Naime, potpuno je na isti način postavljen eksploziv u vozilo doministra Leutara kao što je to učinjeno i policajcu u Travniku.

Korištena je i potpuno ista količina eksploziva i ta je eksplozivna naprava s usmjeravajućim djejstvom. Tako je sasvim jasno da je suvozač bio cilj, dakle Leutar, i on je najviše i stradao. Teško je sada ocijeniti, i molim vas da ne budete neprofesionalni kao vaše kolege iz ostalih bh. medija pa da napišete da je bomba aktivirana daljinskim upravljačem.

To je teško utvrditi jer je mjesto gdje je eksploziv postavljen totalno uništeno. Samo se pouzdano zna da su to uradili profesionalci. Oni čak nisu ni morali da otvaraju haubu auta, već su magnetom na donji dio vozila mogli bombu zalijepiti. Za izvođenje jedne takve akcije potrebne su svega tri sekunde”, rekao je federalni policijski dužnosnik, a prenijela “Slobodna Bosna” 20. ožujka 1999. godine.

Navodno “Neopravdano odsustvo” vozača

– Federalni ministar Žilić kao prvi trag u istrazi naveo je činjenicu da je Leutarov vozač Željko Ćosić u vrijeme svečanosti u Domu Armije, kojoj je doministar Leutar bio nazočan dan prije atentata, bio odsutan 70 minuta iz službenog vozila. Kao službeni vozač doministra, Ćosić je bio obvezan sjediti u vozilu i čekati Leutara do njegovog izlaska iz zgrade.

Ćosić je, inače, nakon ukazane medicinske pomoći u sarajevskom Kliničkom centru, produžio kući u zapadni dio Mostara. Prema vlastitoj izjavi, nikad više u svom životu neće krenuti put Sarajeva – zaključuje se u tekstu SB-a otprije 18 godina.

Za Sarajevo prijateljima govorio da je “njegov grad”

U istom tekstu 1999. godine “Slobodna Bosna” donijela je i kratku biografiju Josipa Joze Leutara:

– Rođen je 23. listopada 1953. u Livnu. Osmogodišnju školu završio je u Tomislavgradu. Još od vremena kada je pohađao osnovnu školu, Leutar je pokazivao zainteresiranost za rad u policiji.

U Sarajevu upisuje i završava srednju policijsku školu. Nakon završetka srednje škole, svoju je karijeru Leutar nastavio u Zagrebu, gdje je završio višu kriminalističku školu. Nakon okončanja studija Leutar se vraća u Sarajevo, za kojeg je prijateljima govorio da je “njegov grad”. Leutar radi u policiji sarajevske općine Novi Grad, a istovremeno studira na Fakultetu političkih nauka.

Policijske kolege mu vjerojatno iz zavisti zamjeraju da vrtoglavu (policijsku) karijeru tijekom osamdesetih ima zahvaliti tadašnjem šefu sarajevskih komunista Ivanu Brigiću (inače svom zemljaku) koji ga preporučuje na istaknuta mjesto u novoformiranom Centru službi sigurnosti Sarajevo.

Prvi šef CSS-a Sarajevo bio je kasniji Karadžićev savjetnik Slobodan Škipina).

Uspješnu akademsku karijeru na FPN-u isti Leutarovi neprijatelji vežu uz profesora ovog fakulteta, dr. Vahida Kljajića (današnjeg dekana FPN-a) čiji je sin bio nerazdvojan Leutarov prijatelj i suradnik u policiji.

Krajem osamdesetih Jozo Leutar postaje načelnik policije u općini Novi Grad, gdje je i stanovao, u ulici Olimpijskoj broj 23. Nakon prvih demokratskih izbora Jozo Leutar je bio u nemilosti novih HDZ-ovih kadrova u tadašnjem Republičkom MUP-u (Branka Kvesića, Brune Stojića).

Rat ga zatječe na skromnoj funkciji u Gradskoj policiji sa stanom u naselju Mojmilo, gdje živi sa suprugom Nevenkom i sinom Ivicom. Nevenka Leutar je srpske nacionalnosti, a rođena je u naselju Butmir. Sve do kraja 1992. godine obitelj Leutar je živjela u Sarajevu, a Jozo uredno dolazio na posao u tadašnji CSS, kojem je na čelu Bakir Alispahić.

No, Leutarov ratni angažman u Sarajevu sveo se na dolazak na posao i sjedenje u skromnom uredu budući da mu se, kao Hrvatu, tada nije vjerovalo i unatoč bogatom profesionalnom iskustvu, nije uključivan ni u kakve važne poslove. Jozo Leutar se, stoga, odlučuje priključiti policijskoj stanici (hrvatskoj) na Stupu, a niko od njegovih kolega iz Sarajeva ni danas ne može pronaći niti jedan ozbiljan njegov grijeh iz “stupskog perioda”.

Nakon što je srpska vojska okupirala Doglode, Otes i druge teritorije ovog dijela Sarajeva, Leutar se prebacuje u Kiseljak, a nakon toga i u Travnik, gdje postaje šef Vojne policije HVO-a. Sa njim je u Travniku i njegov prijatelj Ivo Rezo.

Nakon rata između HVO-a i Armije BiH, poslije kojeg je Armija Travnik stavila pod svoju kontrolu, Leutar najprije odlazi u Livno, nakon čega produžuje u Mostar.

Poznavatelji prilika u Travniku tvrde da je upravo Leutar bio organizator bijega 15 tisuća Hrvata iz ovog grada koji su preko srpskih položaja na Vlašiću otišli na slobodne teritorije.

Od jeseni 1993. godine Leutar je doministar u policiji HR Herceg-Bosna, a nakon Vašingtonskog sporazuma u travnju 1994. godine postaje zamjenik ministra Federalnog MUP-a. Po internom dogovoru Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice, HDZ-u pripada mjesto zamjenika, a SDA-u ministra federalne policije.

Tako je Leutar u proteklih pet godina bio zamjenik Bakiru Alispahiću, Avdi Hebibu i Mehmedu Žiliću. U međuvremenu, Leutaru je 1994. godine ponuđen prelazak u novoformirano Federalno ministarstvo unutaršnjih poslova, točnije, ponuđeno mu je da bude prvi policajac hrvatskog naroda u Federaciji BiH.