Opis ispod uvodne fotografije predstavlja isječak pisma našeg kralja Tvrtka Kotromanića, Trogiranima, nakon prvog boja na Kosovu u koji su u pomoć Srbima pritekli i Dalmatinci i Humljani Vlatka Vukovića ter Bošnjani kralja Tvrtka.
Povijest Bosne i Hercegovine uvijek je bila ispisana krvlju, borbama za identitet, teritorij i pravo na postojanje. Danas, jedno ime, koje bi moglo biti zajedničko svim stanovnicima Bosne, postalo je privatizirana oznaka jedne skupine. Bošnjaci, ime koje se danas koristi gotovo isključivo za označavanje muslimana u BiH, nekada je imalo potpuno drugačije značenje i korijene, korijene koje su izbrisani i zaboravljeni. Tih korijena ljudi koji sebe danas zovu Bošnjacima nerado se sjećaju a radi se o slavnim danima naših predaka iz Bosne koji su sebe zvali Bošnjacima i koji su ginuli u borbi protiv Ugara i Osmanlija.
Piše: Ivan Urkov l poskok.info
Na popisu stanovništva 1991. godine, 890 ljudi se izjasnilo kao Bošnjaci. Na prvi pogled, većina bi pretpostavila da se tu radi o muslimanima.
Međutim, iznenađujuće je da gotovo nitko od tih 890 ljudi nije bio musliman. Muslimani su se, u velikoj većini, izjasnili kao Muslimani – s velikim “M”, što je tada bio njihov nacionalni identitet. Dakle, kada je 1993. godine na Svebošnjačkom saboru jedno povijesno ime – ime Bošnjak – doslovno uzeto iz zajedničke povijesti i pripisano isključivo muslimanima i oni koji su de do 1991 izjašnjavali kao Bošnjaci i čuvali to ime, prestali su se tako izjašnjavati. Došlo je do najveće povijesne ironije. Ime koje nikada nije bilo duboko ukorijenjeno u njihov identitet sada je postalo sinonim za njih.
Ali, vratimo se korak unatrag. Tko su ti Bošnjaci iz 1991. godine? Gdje su danas ti ljudi i kako žive? Pitanje je jednostavno, no odgovor nas vraća daleko u prošlost, u povijest koju današnja Bosna jedva pamti.
Prvi “nacionalno izjašnjeni” Bošnjaci bili su fratri, ne muslimani
Dakle mi govorimo o Bošnjacima , stanovnicima Bosne koje su povjesničari ali i Osmanlije tako nazivali. Osmanlije pak za muslimane Bosne s vremenom razvijaju posve drugi nazib. Prilično pogrdan. Pa ga stoga tu neću iznositi. Stoga je važno razlikovati korištenje imena Bošnjak u srednjem vijeku od korištenja tog imena u nacionalnom izjašnjavanju.
Prvi koji su se nacionalno izjašnjavali kao Bošnjaci nisu bili muslimani. Bili su to bošnjački fratri, ljudi iz Bosne koji su u vremenu Benjamina Kallaya, austrougarskog upravitelja BiH, pristali na ideju stvaranja nove nacije u BiH. Kallayeva vizija bila je jasna – stvoriti novi narod koji bi spriječio da se Bosna i Hercegovina veže za Srbe ili Hrvate i time integrira u naše ukupne nacionalne teritorije. BiH je trebala postati tampon država, redodržava pod kontrolom Beča i Pešte, gdje bi fratri imali nadmoćnu poziciju u budućem establišmentu. Daleko nadmoćniju nego što ju taj red ima u bilo kojoj državi svijeta. Gotovo jednako moćnu kakvu su imali u doba Osmanlija.
Muslimani tog doba nisu bili zainteresirani za Kallayev projekt. Smetala im je svaka pomisao integracije s kaurima. Njihova jedina želja bila je povratak osmanskog utjecaja. Kallay je, međutim, našao saveznika u jednom čovjeku – Mehmed-begu Kapetanoviću, koji je, ironijom sudbine, bio rodom iz Vitine, zapravo iz Imotskog. Kapetanović je bio prvi koji je po naredbama Beča pokrenuo list Bošnjak i promovirao ovo ime, ali iz posve pragmatičnih razloga – ne zbog ideala, već zbog profita. Usput je dobio titulu Von Vitinsky.
Ono što većina danas ne zna jest da je Mehmed-beg bio unuk Sulejmana Kapetanovića, rođenog kao Jozo Cvitković Zdilar u Imotskom. Tog Joze ima u Imotskom u maticama rođenih no crkva ga ne pronalazi u maticama mrtvih. Jer on umire kao musliman, ljubuški beg Sulejman i pokopan je u Ljubuškom.
Cijela priča o njegovom “poturčivanju” oslikava kako se ta tadašnja kallayevska bošnjačka nacija (a ne nacija autohtone bošnjačke nacionalne ideje) stvarala iz oportunizma i interesa, a ne iz duboko ukorijenjenih identiteta. Bošnjačka nacija, kakvu danas poznajemo, nije bila zamišljena kao ova danas nego kao trokonfesionalna. Ova danas tek je uzela njeno ime, i na neki način ne bi postojala bez Mehmed-bega Kapetanovića i njegove liste. Autohtona bošnjačka politička misao tog vremena, a koju predvodi poturčeni Hrvat ili pak njegov unuk, prihvatila je okrupnjivanje srpskog i hrvatskog političkog diskursa. To je ključna razlika između Kallayevog i Alijinog nacionalizma. Alijin nacionalizam tek je lokalna krinka panislamizma. Što će se pokazati i u ratu.
Bošnjani i Humljani, pravoslavci i katolici, zapravo i jesu posijali ideju srpske i hrvatske političke nacije. Iz Humske zemlje (Hercegovine) i iz Bosne stasala je ideja koju će kasnije prihvatiti i Šubići i Nemanjići. Često današnji narativ muslimanskih intelektualaca govori o tome kako su eto, ti nacionalizmi došli u Bosnu i zaveli ovdašnje pravoslavce i katolike te ih otrgli iz identiteta Bošnjaka. Ako je tako gdje su onda predvodnici tog identiteta kod samih današnjih muslimana? I zašto se stoljećima nisu tako izjašnjavali i zašto su čak i zazirali od tog imena u doba Austrougarske okupacije a sebe zvali jednostavno Turcima?
Ironija je htjela da će upravo ta dva plemstva uspostaviti kroz lik Tvrtka Kotromanića prvi zajednički srpskohrvatski projekt na zemlji, o kojem je s divljenjem pisao i sam Krleža. Radi se o prvoj europskoj suradnji nacija, Europskoj Uniji prije unije u kojoj dva malena naroda, odavno podijeljena Turcima i Bečanima, pronalaze pod prijetnjom mača Velikog tiranina Hrvata Žigmunda Luksemburškog način kao da osmisle otpor. Istočne banovine Hrvatske spajaju se sa zapadnim srpskim banovinama, proglašava se jedinstven ban, potom se poziva Humljane i Crnogorce te Pagane na sjedinjenje i Tvrtko postaje kralj čija se vlast prostire od Kotora i Nikšića na jugu (Kotor nikada nije uspio uzeti) do Save na sjeveru te gospodari i otocima)
Gdje su danas ti Bošnjaci s popisa 1991.?
Bijahu to jedini istinski preostali Bošnjaci koji 1991. , za razliku od današnjih Bošnjaka a la carte, nisu prvi put čuli za to ime. Ime koje su osjećali kao svoje nacionalno ime.
Danas, ti ljudi koji su se 1991. godine izjasnili kao Bošnjaci, gdje su? Je li itko od njih još živ? Zar ne bi bio red da etnološki instituti u BIH te familije istraže?
Oni nisu bili muslimani, bar ne nužno, već ljudi koji su preuzeli ime iz ideala ili nekog drugog razloga, a ne zbog religijskog identiteta. Većinom su bili učeni ljudi, ljudi sa sveučilišta, zaljubljeni u povijest i daleki od fanatizma svake religije, tako i džamije i ideje koju je furao Alija – pannacionalnog islamističkog džihada.
Etnološke i politološke studije u BiH trebale bi posvetiti vrijeme i resurse kako bi otkrile njihovu priču. Ako ih još ima živih, njihov glas treba čuti kako bi se konačno razjasnilo što to ime Bošnjak doista znači – za njih, a ne samo za one koji ga danas nose.
Muslimanski politički establišment 1993. godine učinio je povijesnu pogrešku – uzeo je ime koje nikada nije bilo ekskluzivno njihovo i pridodao ga grupi koja se nikada prije nije kolektivno identificirala s njim. Isto bi bilo da su uzeli za sebe nacionalno ime Neretljanin, Krajišnik, Ramljani ili slično.
Ime Bošnjak bilo je posvemu zajedničko trokonfesionalno ime, a sada je postalo simbol isključivo jedne religijske skupine i kao i takvo djeluje potpuno neinkluzivno. Jedini Hrvat kojeg su uspjeli integrirati u to ime pokojni Dubravko Lovrenović, znamo kako je završio. Tragično da tragičnije priče nema.
Međutim, to ime pripada svima nama – Hrvatima, Srbima, onima koji su ostali izvan podjela. To ime je, na neki način, kulturno blago koje su muslimani privatizirali, a mi imamo pravo da ga vratimo i koristimo u svrhu u koju mi želimo. Osim toga Republika Srpska nije potpisala promjenu tog nacionalnog imena dok parlament HRHB jeste. Tu postoji prostor za povrat prava na to ime.
Mi, Srbi i Hrvati, imamo puno pravo tražiti pravo na zaštitu imena Bošnjak. Iz respekta prema našoj povijesti i našim precima.
Ne tražimo da se oduzme današnjim muslimanima pravo na to ime, već da se u javnom diskursu jasno naglasi da je riječ o imenu koje je prvotno bilo zajedničko, a ne ekskluzivno niti monokonfesionalno. Samim time ako neki bošnjački intelektualac danas kaže da je Tvrtko bio Bošnjak ili da je to bio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bit će jasnije na koji kontekst se misli. I narodi u BIH lakše će prihvatiti to pojašnjenje.
Isto tako važno je znati da ljudi poput HercegStjepana ili Kraljice Katarine nikada nisu bili Bošnjaci. Bili su Humljani i posljednja bosanska kraljica majka, nikada nije bila Bošnjak. Bila je Humljanka.
To ime koje se danas koristi za nacionalno ime Bošnjaka zapravo je sinonim. Ono nije stvoreno u nekom svetom ili logičnom povijesnom kontekstu, već u hotelu Holiday Inn, kao jedinstven slučaj na svijetu, gdje je aklamacijom odlučeno da će postati ekskluzivna oznaka za muslimansku populaciju. Cijelo vrijeme tog kongresa, a što je potkrijepljeno video materijalom uzvanici sebe uopće ne nazivaju tim imenom. Što zapravo govori o “jedinstvenosti” tog “nesvakidašnjeg” prekucavanja nacionalnog imena. Ako ti je već Tito kako rečeš zabranio to ime tko ti smeta 1993 da svoje sunarodnjake na tom kongresu nazivaš Bošnjacima? Ali nađite mi jednog govornika tamo koji ih tako oslovljava. Video materijale i danas imate na youtube.
Danasšnji muslimani nemaju kulturološko sjećanje niti empatiju prema patnjama prvih Bošnjaka. Bošnjaci su patili pod Osmanlijama i sigurno ih danas ne bi voljeli. Muslimane pak, Turci nisu nazivali Bošnjacima nego su to ime koristili prvenstveno za kršćane u Bosni.
Tvrtko kralj kada govori o mogućoj invaziji Turaka u jednom svom pismu ugarskom kralju piše koliko je spreman dići na oružje svojijeh Bošnjaka. Tko su ti Tvrtkovi Bošnjaci? Naši preci ili preci današnjih Hollyday Inn Bošnjaka? Kako su se zvali? Ivan, Antun, Luka, Dušan, Uroš, Nemanja ili Muhamed, Tarik i Salik? Što mislite, hajde pogađajte…
Današnji Bošnjaci, većinom muslimani, ne znaju gotovo ništa o tim drevnim Bošnjacima, narodu ove zemlje, ljudima koji su prvi ponijeli to ime. Nisu nešto naročito niti ponosni na njihova ratovanja protiv Osmanlija.
Vrijeme je da se iz budućnosti s kojom nemamo sreće, okrenemo konačno povijesti, učiteljici života, rasčistimo ju i zaštitimo od propadanja te potražimo pravu istinu o pravim Bošnjacima. Našim slavnim precima. Nije kasno. Srbi, Hrvati i svi narodi BiH imaju pravo zaštititi ovo slavno ime svojih pradjedova, jer ono nije isključivo ime muslimana. Svakako ne na način da se to ime uskrati BH muslimanima ali s potpunim pravom da mu se produbi kontekst i ispravno značenje. Višestoljetno. Ako Bošnjaci današnjice doista tvrde da su ponosni na Bošnjake u Bosni odvajkada, onda im to sigurno neće predstavljati nikakvu problematičnu inicijativu i “sigurno će podržati” Deklaraciju za zaštitu imena Bošnjak u Parlamentu BIH koju bi mogli predložiti Srbi ili Hrvati.
Naša povijest je složena, ali to ne znači da smijemo dopustiti da ju jedan narod privatizira u potpunosti i da sve ono što je naše zajedničko, a što su činili Bošnjani/Bošnjaci i heroji iz ovih podneblja bude prisvojeno isključivo od muslimanske zajednice u BIH.
Vrijeme je za pravdu, za bolju BIH, za više povjerenja i vrijeme je da se otvore vrata dijalogu o pravom značenju i korištenju imena Bošnjak.
Jer Bosna je i naša, a s njom i Naši Bošnjaci o kojima smo upravo pisali. To su oni Bošnjaci kojih se današnji prilično stide. Da ih se ne stide, ne bi davali ime vrtiću El Fatih, niti bi Fatihovim pepelom zasipali Alijin grob.
Možete li zamisliti srpskog lidera čiji grob zasipaju Hitlerovim pepelom ili hrvatskog čiji grob zasipaju pepelom Žigmunda Luksemburškog?
Ali eto to se dogodilo u BIH i prošlo je ispod pojasa. Erdogan je donio El Fatihove malo prašine i posuo je po grobu Alijinom. I niti jedan “Bošnjak” širom šeher Bosne, niti jedan musliman nije vrisnuo na tu. Dok je vijest bila skrivena od naš običnih građana. Srba i Hrvata potomaka Hrvoja , Stjepana i Tvrtka.
Bošnjak je bio i kralj Tomašević, tim imenom je zvan. Bio je katolik i danas bi se vjerojatno teško izjasnio nacionalno identično kao Alija. Jednako kao i Tvrtko.
Postscriptum: Brat Mehmed-bega Kapetanovića, Idriz-beg, u isto vrijeme bio je upravitelj Mostara. Od Austrije i Pešte dobio je jasnu instrukciju da u Hercegovini jača hrvatski identitet, te je, slijedeći te smjernice, osnovao Hrvatsko kulturno društvo Hrvoje, koje će kasnije postati temeljem za osnivanje nogometnog kluba Zrinjski.
Ovo otvara jedno ključno pitanje za geopolitičare: Nije li ovo jasan dokaz da je Austro-Ugarska, nakon protupravne aneksije Bosne i Hercegovine, imala cilj Hercegovinu orijentirati prema Dubrovniku i Splitu, kroatizacijom jačajući zaleđe Dubrovnika i Stona, dok je Bosna zamišljena kao država jedne nacije – Bošnjaka?