Published On: Sri, svi 19th, 2021

Za kraljicu Katarinu se iz Stona donosilo vino. Tvrtko Kotromanić pio je malvaziju

Prvi vinski podrum osnovan u Mostaru, a za kraljicu Katarinu se iz Stona donosilo vino

Moderno podrumarstvo počinje za vrijeme Austro-ugarske kada se sade vinogradi i proizvode vina u Hercegovini i sjevernom dijelu BiH kada je povećana proizvodnja, ali i poboljšana kakvoća.

Početci uzgoja vinove loze na području današnje BiH sežu u daleku prošlost. Zbog višestoljetnih veza s Helenima, postoje indicije da su temelji uzgoja vinske loze na području naše zemlje, postavljeni i prije dolaska rimske vlasti koja je svojim dolaskom, osim novih vinskih iskustava, proširila vinovu lozu u unutrašnjost zemlje.

Moderno podrumarstvo počinje za vrijeme Austro-ugarske kada se sade vinogradi i proizvode vina u Hercegovini i sjevernom dijelu BiH kada je povećana proizvodnja, ali i poboljšana kakvoća. Za vrijeme srednjeg vijeka vino su uzgajali svi, a potom je uslijedila stagnacija za vrijeme Osmanskog carstva.

Vino i vinogradi u srednjovjekovnoj Bosni, monografija o vinskoj kulturi i njenoj povijesti, autorice Naide Kovačević, po mnogo čemu je značajna i jedinstvena knjiga. U knjizi koja je dostupna široj javnosti, svi ljubitelji ne samo vina nego i povijesti srednjovjekovne Bosne, mogu pronaći zanimljive i vrijedne informacije o tome koji su to bili vinski putevi, kako se vinom trgovalo, tko je i kako uzgajao vinovu lozu i naravno, kakva su se to vina pila u dalekoj prošlosti.

Vino i vinogradi u srednjovjekovnoj Bosni

Naida Kovačević magistrica je  povijesti i povjesničarka vinske kulture, vjerojatno jedna, ako ne i jedina u BiH, koja se ovim temama bavi ozbiljno, studiozno, znanstveno – istraživački. Potvrđuju to i recenzije profesora s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Monografija Vino i vinogradi u srednjovjekovnoj Bosni podijeljena je u dvije tematske cjeline – Ljudi i vino i Zemlja i vinograd.

Prate je i vrijedne fotografije, kao dokumenti vremena i svjedočanstva o dugoj povijesti vinske kulture, ali i odabrane ilustracije među kojima je i fotostrip originala mjeseci iz kalendara Misala velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića s početka 15. stoljeća. Knjiga je tiskana u Štampariji Blicdruk u Sarajevu, a realizator projekta obiteljski  je podrum Tolj – vinarija “Podrum Tolj“.

Foto: Privatna arhiva / Naida Kovačević

Istraživanje o ovoj iscrpnoj temi trajalo je, govori Naida Kovačević na početku razgovora za Bljesak.info, više od dvije godine.  Podatke je crpila iz prevedenih srednjovjekovnih izvora Dubrovačkog arhiva, povelja bosanskih vladara, krupne vlastele, pojedinih fragmenata kancelarije u Rimu.

“Bili su tu i podatci stručne povijesne literature i prva dva katastarska popisa – sumarni popis Sandžaka Bosna 1468.-1469., te opširni popis sandžaka vilajeta Hercegovina iz 1475.-1477. neposredno poslije pada ovdašnjih prostora pod osmansku vlast“, istaknula je Kovačević za Bljesak.info.

U srednjovjekovnoj Bosni vinova se loza sadila gotovo svugdje, a vino su pili svi

Vinova se loza sadila, nastavlja Kovačević, gdje god su to reljefni uvjeti dozvoljavali,  a jedini je izuzetak bila Zapadne strane, područje karakteristično po kraškim poljima – Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko polje.

“Katastarski popisivači su 1468.-1469. i 1475.-1477. godine zatekli vinograde na područjima  današnjih gradova:  Zenice, Travnika, Kaknja, Visokog, Sarajeva, Prozora, Jablanice, Konjica, Mostara, Nevesinja, Stoca, Čapljine, Bileće, Neuma, Ljubinja, Ljubuškog, Trebinja, Gacka, Kalinovika, Foče, Ustikoline, Goražda, Rogatice, Višegrada, Rudog, Žepe, Srebrenice“, ističe Kovačević.

Drugi izvori, također, navode činjenicu o sadnji vinove loze na područjima današnjeg Jajca, Banja Luke, Jezera, Zvornika, Tuzle, padina planine Motnice, Srbca, Dubočca na rijeci Savi, Prnjavora, Zavidovića, Maglaja i Tešnja.

U srednjovjekovnoj su Bosni vino svi pili i to bez razlike na društveni status.

Iz Stona se tovarima dovozilo vino za kraljicu Katarinu Kosaču

“I zavisni seljaci sade vinovu lozu, proizvode mošt koji kasnije fermentiraju i služe za obiteljske potrebe. Uvozna ili tranzitna vina dolazili su kao skuplja (ili skupa vina), a koja su naručivali i pili izbirljivi potrošači – vladar, vlastela, krupni trgovci, službenici na dvoru vladara, crkvena lica“, objašnjava.

Primjerice, u arhivima se spominje, da se kod poznatog dubrovačkog trgovca vinom Maroja Veseokovića zadužio starac Radonja, redovnik Crkve bosanske, koji je 1456. godine uzeo bijelog vina.

“Drugi primjer govori o kupovini 40 kvinta vina u Stonu za Katarinu, majku hercega Stjepana Vukčića Kosače, koje se do nje trebalo dopremiti tovarima“, istaknula je.

Svi slojevi srednjovjekovnog bosanskog su društva bili uključeni u proizvodnju vina i uzgoj vinove loze, a naročiti interes za podizanjem vinograda i proizvodnju vina imala su crkvena lica.

“Oni su imali sigurnost, resurse, obrazovanje i dovoljno vremena da poboljšaju vinsku proizvodnju pa ih je vino, pored potreba liturgije, moglo i financijski podupirati“, govori Kovačević.

Seljaci su se, nastavlja, brinuli o vinogradima koji su bili u vlasništvu vlastelina, naravno – besplatno.

“Govorimo li o zavisnim seljacima, mislim na ljude sa selišta (unutar vlastelinskog prostora) koji su bili obvezivani na sezonske radove. U  svojoj zavisnosti prema vlasteli, seljaci su bili obavezni i na redovnija davanja od svojih vinogradarskih usjeva a koja su išla i do 1\2 od berbe. Seljaci su se sami brinuli o svojoj vinovoj lozi uz kuće ili na zemljištu manje površine“, objašnjava.

Za vrijeme srednjovjekovne Bosne, veliki broj kuća i zamaka imao je podrume u kojima se, osim žita, stočne hrane, meda i drugih namirnica, čuvalo i vino.

“Vijest o vinskom podrumu porodice Kosača dolazi iz 1450. godina i to na otoku Šipanu jer su i tamo imali kuću i vinograde kada je s njega prodano vino, pa je spomenut i podrum u kući hercega Stjepana Vukčića Kosače“, rekla je.

Moderno podrumarstvo,  nastavlja, počinje svoj razvoj u austro-ugarskom razdoblju kada nova vlast ima interes za sadnju vinograda i proizvodnju vina.

Prvi vinski podrum osnovala braća Jelačić u Mostaru 1882. godine

“Zahvaljujući vrijednom istraživanju gospodina Tihomira Prusine, saznajemo da se prvi vinarski podrumi grade u Mostaru a prvi podrum ovdje su osnovala braća Jelačić 1882. godine a zatim obitelji Kovačina, Krulj, Oborina, Pesko, Radulović, Golubović, Šantić i drugi. Kasnije će se vinski podrumi osnivati u Trebinju, Stocu, Konjicu, Ljubuškom i Čitluku“, izjavila je.

Vinski put je, dodaje, pratio dva glavna karavanska puta – Drinski i Neretvanski.

“Uvozno vino putovalo je s trga Drijeva na Neretvi u unutrašnjoj Bosne, prevozilo se posredstvom Vlaha prijevoznika na čelu sa starješinama koji je sklapao ugovor i definirao prijevoz robe“, navodi.

Na karavanskim bi se putevima trgovci zaustavljali na trgovima, prodavali vina, plaćali carinu samo na ono što prodaju, te ponovno nastavljali put do drugog prodajnog mjesta.

“Na ovim važnim trgovačkim u putnim pravcima stajale su krstjanske (redovnika Crkve bosanske) i kraljevske kuće kao vrste prenoćišta putnika trgovaca i njihovih karavana“, ističe.

Srednjovjekovna Bosna bila je u trgovini okrenuta ka dalmatinskim gradovima. Vino se izvozilo samo u rijetkim slučajevima jer su svi statuti dalmatinskih gradova stavljali zabranu na uvoz osim u tranzitnim pošiljkama.

Tvrtko Kotromanić pio je malvaziju

“Tako se vino iz Bosne izvozi u slučaju ako bi Dubrovnik pogodila nestašica, kuga, nerodne godine ili veća potrošnja“, izjavila je.

Primjerice, kralj Tvrtko I Kotromanić uz pomoć Dubrovčana i Venecijanaca kupovao je vino sorte Malvazija iz istočnog dijela Mediterana.

“Kralj je davao velike sume novca za vino ove posebne sortne arome, a s time su bili upoznati i njegovi politički susjedi, pa kada ‘dira’ u njihove interese, stavlja mu se zabrana na uvoz vina’“, objašnjava Kovačević.

Nažalost, konstatira Kovačević, nemamo izvore o sortama koje su podizane za  vrijeme srednjovjekovne Bosne.

“U izvorima se spominje boja vina kao i kakvoća. Tako nailazimo na izvore o ‘finom vinu’, odnosno,  u junu 1374. godine trgovac Lorence de Vinicola obvezao se u Dubrovnik dovesti 50 osuda de bona vino Tribina, dakle, finog vina iz Trebinja“, rekla je.

Od prirodnih nepogoda vinari se molitvom oslanjali na Božju volju

Srednjovjekovni “vinari”, prirodno, najviše su strahovali od grada, suše ili mraza, objašnjava Kovačević.

“Nisu imali načina spriječiti prirodu ako bi se ona odlučila uzeti berbu. I danas je isto. Preostajalo je molitvom se osloni na Božju volju. Vinar bi znao napraviti krst i odnijeti ga u vinograd. Radovao bi se ugledavši dugu na nebu jer je bila dobar znak. Još ako bi crvena traka na dugi bila široka govorilo bi se o dobroj berbi grožđa“, rekla je.

Srednjovjekovna klima bila je egzistencijalno ugodna za čovjeka.

“Evropa je u 14. i 15. stoljeću prolazila kroz topla ljeta, ozbiljne suše, a potom kroz duge, hladne zime, ozbiljnu vlažnost i poplave. Ipak, jug Evrope nije osjetio grubost godišnjih doba kao što su zemlje na sjeveru. Upravo u drugoj polovini 14. i prvoj polovini 15. stoljeća vinogradarstvo u kontinentalnom dijelu Bosne, uz brzu urbanizaciju, doživljava revoluciju u proizvodnji“, navodi.

Većina sorti hercegovačkog vina je stara i po nekoliko stoljeća

Većina sorti hercegovačkog vina dosta je stara, čak i više stoljeća, ali gotovo niti jednoj podrijetlo nije poznato.

“U kontinentalnoj Bosni ne može se govoriti o kontinuitetu uzgoja bilo kakve domaće sortne vrste jer je uzgoj bivao isprekidan pa se ovdje nisu održale sorte koje su nekad postojale. Mjesto toga danas su ovdje međunarodne sorte prilagođene tlu i klimi. Devedeset % ukupnih vinogradarskih površina na području Hercegovine danas je domaćih sorti. U toj skupini su Žilavka, Krkošija, Bena, Dobrogostina, Blatina i Trnjak“, govori Kovačević.

Nakon brojnih istraživanja provedenih 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća, Žilavka Mostar je 1970. godine među prvim vinima na prostoru bivše Jugoslavije zaštićena kao vrhunsko vino.

“Na području Hercegovine simbol je bijelog vina vrlo cijenjene kakvoće koja se proizvodi od istoimene sorte i njezinih pratilaca Krkošije i Bene. Godine 1973. za čuveno vino proglašena je Blatina Mostar. Žilavka i Blatina zaštićena su čuvena vina“, izjavila je.

Vino se, u svakom slučaju, objašnjava Kovačević, dijeli.

“Od davnina je stara uzrečica ‘Crno za grijeh, bijelo za smijeh!’. Interesantno je spomenuti i srednjovjekovnu medicinsku teoriju koja je crvenom vinu pripisivala toplotu i suhoću dok bijelom vinu hladnoću koje je smatrano siromašnijim u odnosu na crveno. Crno za hladnije, bijelo za toplije!“, zaključila je Naida Kovačević, povjesničarka vinske kulture, u razgovoru za Bljesak.info.

Drugi svjetski rat Hercegovina dočekala s 3 500 hektara zemlje pod vinskom lozom

Prvi svjetski rat donio je novu stagnaciju pa obnova vinograda počinje 1920. godine, a na sve se odrazila i velika ekonomska kriza, pa i na vinogradarstvo. Hercegovina je  Drugi svjetski rat dočekala s 3 500 hektara pod vinovom lozom.

Površine pod vinogradima 1985. godine iznosile su 6 000 hektara dok ukupan kapacitet vinarija 375 000 hl. Posljednja ratna zbivanja su površine pod vinovom lozom skoro prepolovili. Završetkom rata započela je obnova vinogradarstva u privatnom vlasništvu. Danas je u cijeloj zemlji ukupno 46 registriranih vinarija.

Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, u Federaciji BiH danas je 13 493 000 trsova s kojih se ubere 22 973 tone grožđa. Još uvijek smo bez katastra vinogradarstva ali po procjenama stručnjaka danas se površine pod vinovom lozom kreću od 3 500 do 4 000 ha. I proizvodnja grožđa u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu pokazuje značajnu tendenciju porasta kako u istočnoj Hercegovini tako i u sjevernom dijelu zemlje.