Published On: Sun, Dec 16th, 2012

WIKILEAKS SRPSKOG DIPLOMATE U ZAGREBU Neugodne tajne Radivoja Cvetićanina o hrvatskim političarima

Šteta što životna epizoda ambasadora, koji je po svemu morao biti među prvima koji bi Hrvatsku mogli razumjeti, tako završila. Cvetićanin je ovom knjigom stvorio više neprijatelja no prijatelja. ‘Duh Zagreba nikada nije ušao u mene’, bilježi Cvetićanin
Više od sedam stotina stranica dugi dnevnik života u Zagrebu prvog ambasadora Republike Srbije u Hrvatskoj, prethodnika aktualnog Cece Vukičevića, kako ga zove Radivoj Cvetićanin, spominje toliko imena i događaja da je njegov “Zagreb indoors”, Dnevnik 2005.-2009. pravi Wikileaks o odnosima između Hrvatske i Srbije , o hrvatskoj političkoj sceni, o detaljima srpskog političkog života. Knjigom će najviše biti oduševljeni povjesničari – jer ovakav se izvor tako kratko nakon što je mandat veleposlanika završio, rijetko nalazi.
Jest da se vrijeme ubrzalo, da se diplomacija promijenila, da su izravni kontakti Vojislava Koštunice i Ive Sanadera ili šefova srpskog generalštaba i hrvatskog stožera, pa i tadašnjih ministara policije Ivice Dačića i Tomislava Karamarka bili izravni, telefonski, često i bez obavještavanja vlastitih diplomata o njihovom sadržaju, ali je ovim tekstom u mnogim slučajevima granica indiskrecije prijeđena.
Cvetićanin je novinar, suvlasnik i bivši urednik Danasa, vjerojatno najliberalnijeg dnevnika u Srbiji, pa otud možda i želja da se objavi ono što je trebalo ostati tajno, barem još neko vrijeme. No, mnogi od ljudi koji su u knjizi spomenuti još su ne samo tu, već i na istim dužnostima. Opisati vlastitog nasljednika na mjestu ambasadora, da je, osim što je bio deset godina u Miloševićevoj službi, “u crnome odelu, kao da dolazi na sahranu”, “ilegalno” u Zagrebu tražio novu rezidenciju – a po pravilima službe to ne bi smio učiniti dok je odlazeći veleposlanik još u zemlji – opisao je “stilom kao odsustvom svakog stila”, što vjerojatno nije ugodno. Položaj sadašnjeg veleposlanika Srbije u Zagrebu također je ovom knjigom nepotrebno otežan.
Radivoje Cvetićanin spominje me u svojim dnevnicima tri puta – sva tri točno, iako u dva navrata s onim što jest bilo izrečeno u određenoj diskreciji. Ako je i u drugim slučajevima jednako pouzdan, onda znamo da je bivši slovenski ambasador u Zagrebu ministricu Kolindu Grabar-Kitarović zvao “Barbikom”, a da su je u Uredu Predsjednika katkada nazivali “guskom”. Petar Selem, nekadašnji zastupnik HDZ-a, držalo se vrlo blizak Sanaderu, dok je on još na vlasti, zvao ga je “Kim Ili Sungom iz Dugobaba”.
Mesića je Sanader zvao “vrtni patuljak”. Gorana Milića Cvetićanin spominje kao “antipatičnog optanta”, Slavena Leticu zove “majmunom”. Miljenko Jergović je “posljednji balkanski idealista”, Jakov Sedlar “pronosirani desničar”. Bivši srbijanski premijer Vojislav Koštunica je “gnjavator”, a za njegova nasljednika Cvetkovića pita se “zar nije imao ništa drugo da radi u životu”, pa je morao postati predsjednik vlade? Direktor RTS-a Aleksandar Tijanić, spomenut na više mjesta, je “pokvaren”. Tončicu Čeljusku, novinarku HTV-a na jednom prijemu doživio je “lepom”, ali sa “stubastim nogama”. Davor Butković napisao je “najgore tekstove o Srbiji”, tajkun Ivica Todorić je “Hrvat, ali ne zadrt”. Kada je u finalu Zagreb indoorsa 2009. izgubio srpski tenisač Troicki, napisao je da ima “srce zeca”.
Otac mu je ipak dobrodušan, nasmiješen; očevi Marija Ančića i Novaka Đokovića su “dendiji”, dok su sinovi “gladijatori”, zapisao je nečiji komentar. Za pulskoga gradonačelnika Borisa Miletića bivši srbijanski ambasador govori kako je uoči izbora pozitivan preko svake mjere, a “zapušene mu nozdrve, dok govori diše uglavnom na usta”.
Kada je Norveška kupila novu “besnu” rezidenciju za veleposlanika u Zagrebu za dva i pol milijuna eura, Korejac je Cvetićaninu šapnuo kako je “u istome redu, ista ovakva i predsednika Sabora Bebića, a blizu je i ministar Jandroković”. Za državne službenike vjerojatno puno previše eura, no ne i za Davora Šterna, za kojeg mu je Aleksandar Tolnauer rekao kolika mu je plaća koju dobiva od ruskog Gazproma. Bivšeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića, za čije oči govori kako se uvijek smiju, kaže da je “nepouzdan”, da je vodio politiku “desno, desnije, demode”, koju, vjeruje “ipak nije njegova glava” smišljala.
“Mnogo je toga za njega – Jandrokovića – špansko selo”, mislili su drugi od Cvetićaninovih sugovornika. Pretpostavljao je da je iza svega Vladimir Šeks, jedna od najnegativnijih figura hrvatske političke scene. Šeksovo svjedočenje na suđenju Glavašu opisao je kao “odvratno pristrano”. Kada su se potkraj Mesićeva mandata našli na istoj crti, podsjetio je da su se nekada zajedno “valjali u blatu”, a da je predsjednik trebao odmah stati, čim je vidio da govori kao i Vlado Šeks. Konačno, hrvatski desničari i površni Mesićevi kritičari bit će vjerojatno iznenađeni koliko je “meštar akcije”, Mesić, izazivao Beograd i koliko su njegovi potezi bili često iritantni za Srbiju.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista