U sigurnosnoj analizi AI-DPCBiH autor Bodo Weber, koji se iscrpno koristio arhivom Media Centra u Sarajevu, piše o povratku teme rata u svakodnevnim diskusijama u političkoj sferi od 2011. do 2015. Politička retorika je tijekom posljednjeg desetljeća postala sve zagrijanija i podjeljenija, što reflektira sve veću političku krizu koja traje od 2006. da bi danas postala trajna i strukturirana, stoji u uvodu analize.
Jezik koji koriste političari, te poruke koje šalju pojačani su kroz medijske komentare, koji imaju snažne nacionalističke primjese te doprinose radikalizaciji javnog diskursa.
Dominantna je tema sama budućnost države: uvode je oni koji preispituju njenu trajnost. Riječ “rat” je eksplicitno ponovo ušla u javne rasprave o aktualnim političkim temama i dio toga jezika se može opisati kao govor mržnje.
U službi režima
Ovaj fenomen egzistira još od medijskog pokrivanja lokalnih izbora 2012, preko općih 2014, a prisutan je u temama i događajima vezanim za Srebrenicu, islamski terorizam i prosvjede iz veljače 2014. U svakome od ovih slučajeva, politički lideri, sumnjivi eksperti i komentatori poticali su dinamiku koja bi mogla da ima strašne posljedice u trenutačnoj atmosferi bez pravila u Bosni i Hercegovini te efektivno podgrijavali nestabilnost i sukobe koja bi mogli da se probude, bilo slučajno ili smišljeno.
I dok svi oni sa neostvarenim ciljevima “guraju” svoje agende bez ikakve brige kako će to biti protumačeno u medijskoj areni, najdosljednije i najradikalnije poruke ovoga tipa dolaze iz vlasti Republike Srpske, posebno od njenog predsjednika Milorada Dodika.
U prvom slučaju koji analizira, a to su lokalni izbori iz 2012. godine, Weber podsjeća na to kako su tijekom ove okrutne bitke za formiranje vlade dominirale nacionalne teme koje su preko izborne kampanje forsirale upitnost države, zagovarajući etničku diskriminaciju. U ovome se, ponovo, posebno istakao Milorad Dodik, koji je udarao na ovu nacionalističku žicu koristeći zapaljivu retoriku u svojim svakodnevnim pojavljivanjima tijekom izbornih kampanja SNSD-a i u nekoliko svojih opsežnih intervjua za lokalne i regionalne medije, gdje je Bošnjake optuživao za zloupotrebu uloge žrtve u ratu. Weber naglašava kako je u ovo vrijeme Srebrenica postala fokusna točka retorike etničke kampanje nakon što je lansirana građanska inicijativa Glasaću za Srebrenicu.
Nacionalističke teme dominirale kampanjom hrvatskih stranaka
Nacionalističke teme su dominirale i kampanjom hrvatskih stranaka, predvođene HDZ-om BiH i njegovim liderom Draganom Čovićem, a Weber se osvrće i na polemike između tadašnjeg predsjednika SDA Sulejmana Tihića i Fahrudina Radončića.
Opći izbori 2014. su, usprkos ili upravo zbog pogoršane socioekonomske situacije u RS-u, doveli do zapaljive retorike, prijetnje secesijom i dovođenjem u pitanje države BiH od vladajućeg SNSD-a i njegovog predsjednika Milorada Dodika. Mediji u RS-u su uveliko bili u službi režima, tako da su dnevne novine pisale o izbornim kampanjama vladajućih stranaka, prvenstveno SNSD-a. Nezavisne novine su objavile nekoliko tekstova sa sadržajem koji se može okvalificirati kao zapaljiva retorika, kao što su tekst predstavnika RS-a u Washingtonu Obrada Kesića i drugi koji je napisao bosanski Hrvat Nino Raspudić iz Mostara. Među političkim strankama u Sarajevu, u zapaljivoj retorici su se istaknuli SDA i SBB, dok su SDP i DF uvelike bili suzdržani po ovome pitanju.
Teroristički napad na veleposlanstvo SAD-a nije prvi
Napad na američko veleposlanstvo u listopadu 2011. godine nije bio prvi teroristički napad ovoga tipa, piše Weber, ali jeste najistaknutiji u malom broju poslijeratnih incidenata.
Dnevni listovi Avaz i Oslobođenje su u ovome pisali objektivno, osuđujući ovaj teroristički napad u uredničkim komentarima. Jedan članak u Avazu je citirao domaće stručnjake koji su ukazali na slabost države i fragmentaciju sigurnosnih agencija, a urednik u Oslobođenju Esad Hećimović je u svome tekstu kritizirao vrh Islamske zajednice u BiH jer su zanemarivali problem islamskog ekstremizma koji koristi islam kao platformu za postizanje svojih financijskih, političkih i etničkih ciljeva.
Što se tiče drugoga napada, onog na policijsku stanicu u Zvorniku u travnju 2014, posebno se ističe osuda ovoga napada od reisa Kavazovića i osuda glavne urednice Oslobođenja Vildane Selimbegović koja je u svojoj kolumni o Zvorniku kritizirala zapaljivu retoriku dužnosnika u RS-u, kao i pokušaje bošnjačke zajednice da se ovaj događaj relativizira, pri čemu je posebno pohvalila Islamsku zajednicu pod vodstvom reisa Kavazovića koji se otvoreno bore protiv vjerskog ekstremizma.
Kada se u obzir uzmu prosvjedi iz veljače 2014, za razliku od Avaza koji je svoj prostor uglavnom podređivao kampanji SBB-a, Oslobođenje je na svojim stranicama izražavalo solidarnost s demonstrantima, kritizirajući reakciju političkih elita.
Političke elite ostale pri govoru mržnje
U zaključku ove studije se ističe da, dok su predstavnici političkih elita ostali pri govoru mržnje, mediji u zemlji su im davali značajnu podršku, kako indirektno, tako i doslovno. Kad se sve sabere, skoro sve dnevne novine koje su uzete u obzir u ovoj analizi imale su otvorene etničke i stranačke afilijacije. Jedini izuzetak jeste dnevni list Oslobođenje, čije je pisanje i izvještavanje u cjelini objektivno. Iako je i Oslobođenje povremeno naginjalo određenim strankama, to je bilo daleko suptilnije nego u slučaju drugih medija.
Ova otkrića, završava Weber, otvaraju pitanje mogućeg utjecaja zapaljive retorike i govora mržnje na potencijalno izbijanje nasilnog konflikta. Pitanje je, dakako, izvan opsega ove studije, i ne postoje trenutno dostupne informacije koje bi pomogle da se odgovori na ovo pitanje, ali se može ponuditi nekoliko prijedloga o ovoj problematici.
Konkretne mjere
Kao prvo, mediji u BiH moraju da održe kritičku distancu kada izvještavaju o zapaljivim političkim govorima, te da drastično smanje referiranje na anonimne izvore i suzdrže se od kampanjskog novinarstva.
Nužno je procijeniti opcije za osnaživanje uloge Vijeća za tisak BiH i RAK-a u borbi protiv govora mržnje te nastaviti s podržavanjem alternativnih medija i ponovo sagledati mandate i sastav Središnje izborne komisije u smislu poboljšanja njenih mogućnosti da se suzbije govor mržnje.
Također, sve dok ključne političke figure i zvaničnici, prvenstveno Milorad Dodik, javno i svakodnevno bez ikakvih posljedica preispituju državu BiH i njen ustav, i sve dok niz presuda Suda BiH nije u skladu sa brojnim nivoima Vlade i državnih institucija, iako je ovo kriminalni prekršaj, nikakve konkretne mjere se ne mogu poduzeti.
Kako bi se otklonila potencijalna sigurnosna prijetnja, potrebno je da ili međunarodna zajednica potvrdi svoj suverenitet i stabilnost u konstitutivnom uređenju BiH ili da domaće pravne institucije budu dovoljno osnažene da to same učine.
wpDiscuz