Idete li u Vukovar na Kolonu sjećanja?
– Ne!
Zašto?
– To je kolona naslikavanja političara, nije to za mene. I još te svađe hoće li biti jedna ili dvije kolone, tko će doći, kome će se zviždati, kome pljeskati. Nije to za mene, za to se nisam ni borio. Svoj Vukovar, sve poginule i nestale suborce nosim u srcu.
Da opet zaratimo, biste li krenuli u rat?
– Ne. Puno sam toga prošao, propatio, i previše za jedan život. Sad vodim bitku za svoj život, svoju ženu, svoje dvije kćeri.
A da se možete vratite u tu 23., kad ste se javili u vojsku…?
– Sve bih isto učinio. Branio sam svoj dom. Nisam ja išao u Beograd i njih napadao, nego su oni došli ovamo. Za mene bi bilo ponižavajuće da su moj dom došli braniti iz Dalmacije, Istre, Zagorja, Hercegovine, a da sam ja bježao u Zagreb ili, kao neki drugi, u inozemstvo i onda su se vratili kad je sve završilo i sad su galamdžije, najveći mogući Hrvatine.
Možete li se prisjetiti logora…?
– U Vukovaru su borbe trajale mjesecima. Granate i pucnjevi čuli su se dan i noć, nije bilo minute tišine. Bio sam u Borovu naselju, bilo je gadno. Tog 19. studenog naišao sam na Hrvoja Mađarevića, našeg vojnika koji je bio ranjen u nogu.
Trebao sam se naći sa suborcima na dogovorenoj lokaciji, ali nisam mogao ostaviti tog momka, prebacio sam ga preko leđa i izvukao ga iz tog pakla. Jedva sam ga nosio jer sam na sebi imao i oko tisuću metaka, pušku…
Kasnije smo obojica zarobljeni i iako su mnogi umrli, nas dvojica smo preživjeli. U logoru ga nisam vidio, ali poslije smo se našli, izgrlili se, izljubili. Kad sam došao u logor, najprije sam zapazio sablasnu tišinu, za razliku od one neprestane buke bombi iz Vukovara. Ali tišina je brzo prekinuta…
Kako prekinuta?
– Taj špalir četnika i jauke nikada neću zaboraviti. Tko je tu pao na pod i nije prošao dalje, nije ni ostao živ. To je bila dobrodošlica: mlatili su nas čizmama, kundacima, pendrecima. Samo čuješ jauke, plač, zapomaganje.
Vidiš odrasle, jake muškarce u blatu kako mole da prestanu, a ovi mlate li ih mlate. I ne staju. Mnogo toga iz tog logora nikada neću zaboraviti. Sjećam se svakog detalja, svakog udarca, svake psovke, samice, pasa…
Pasa?
– Da, pasa. Puštanje njemačkih ovčara na nas i taj lavež, krikovi… I jedna te ista pitanja: koliko smo ubili, zaklali, silovali…
Niti sam klao, niti sam silovao, branio sam svoj dom. Prvu večer kad su nas stavili u te štale došli su četnici i pucali rafalima po toj građevini. Bile su dvije štale, jedna se zvala Maksimir, druga Poljud.
Spomenuli ste mi da vas je nešto posebno pogodilo?
– Dovodili su djecu i govorili im da smo mi prljavi ustaše i da nas mlate, psuju. Kad vidite to malo dijete kojega uče mržnji, a majka ga drži za ruku dok vas pljuje. E to vas slomi. Ne krivim djecu, a ni te majke, zadojili su ih mržnjom, govorili su da smo silovatelji, ubojice.
Kako su vas hranili u logoru?
– Prvih par dana ništa. Pa potom samo voda, a onda dva puta dnevno pola kriške kruha i feta salame. Tek kad nas je posjetio Crveni križ dobivali smo redovito neku čorbu. Ali sve je to bilo ništa.
Visok sam 185 centimetara, a kad sam izašao iz logora, imao sam jedva 69 kilograma. Izgubio sam dvadesetak kilograma. Nekad bi nam dali konzervu ribe iz Crvenog križa, ali bez otvarača. Gladni smo, a nismo mogli otvoriti konzervu. Smijali su nam se…
Jesu li svi bili nasilni?
– Većina. Ali sjećam se dvojice koji su bili ljudi. Među njima je bio, to želim da napišete, Momčilo Đorđević. Dao bi mi vode, nekad hrane, nije me tukao, pitao je kako sam. Bilo je ljudi među njima, ali, nažalost, bili su u manjini. I nije se smjelo znati da nam pomažu.
Jeste li pokušali doći do Đorđevića?
– Da, već godinama. Tražio sam, raspitivao se, ali neki su rekli da je poginuo, drugi da je nestao. Ako ovo čita, neka mi se javi. Iako ne znam koliko će mu ovo pomoći ako se pročita u Srbiji. Ali želim da se zna i da bude zapisano da je taj čovjek bio – čovjek. Pomagao mi je dok sam bio u samici, mogao me je tući, mlatiti, ali nije bio takav tip. Dao bi mi vode, izvodio me u šetnju koliko je mogao. Sjećam se i jednog drugog policajca čije ime ne znam. Njega su specijalno slali u samicu da me tuče.
A onda mi je rekao da to ne može, da to nije njegov rat i da ga se j..e i za srpskog i za hrvatskog predsjednika.
Protiv poštenih Srba nemam ništa. Neki od njih su s nama branili Hrvatsku. Znam da je njima u logorima bilo najgore. Zamislite, Srbin pa branio Hrvatsku i onda dospio u ruke sunarodnjacima. Za njih su imali poseban tretman.
Zašto su vas bacili u samicu?
– Jer sam bio zapovjednik mitraljeskog voda. Kad su ubili Blagu Zadru, mi smo žestoko uzvratili, pa su me dijelom i zbog toga zatvorili na četiri mjeseca u samicu. Dolazili bi noću i mlatili bi. Ne bih mogao ni spavati od jauka iz drugih ćelija. Bilo je hladno, prašnjavo, smrdljivo…
Dolazili bi kad ih je bilo volja, povremeno bi bili pijani i onda su se iživljavali. Dovodili su i druge ljude s ratišta koji su u ratu izgubili suborce pa su se iskaljivali na nama.
Malo bi to koji čovjek izdržao.
– Preživjeli smo samo zahvaljujući Crvenom križu, koji je napravio popis zarobljenika. Mogli su nas tući i izgladnjivati tek toliko da ne umremo. Dobro su pazili da ne prijeđu tu granicu između života i smrti. Ali laže onaj koji kaže da nije pomišljao na samoubojstvo.
U samici su vas i polomili?
– Da. I to čovjek kojemu sam vidio samo čizme. Glava mi je bila pognuta, ruke na leđima, a on je mlatio i mlatio. Bio je jako okrutan, taj dan mi je slomio šest rebara i nos. Sve bih dao da ga mogu danas upoznati, tu junačinu koja je mene polumrtvog mlatila i gazila na podu.
Posjeo me je na gajbu piva pa su se i drugi pridružili. Pitali su me svakakve gluposti: koga sam ubio, silovao, koji su našli planovi… Najgore vrijeme u samici je bilo kada bi se usred noći čuli hod i zveckanje ključeva. Uvijek sam se pitao dolaze li po mene, hoće li me ubiti, mlatiti…
Uđu u samicu i tuku vas, a onda taman pred udarac koji bi vas možda i ubio netko kaže “dosta”. I onda vas krvavog, izubijanog ostave na hladnom podu.
Hrvatsku je najprije branilo 200.000 vojnika, a zatim, evo, i više od pola milijuna branitelja.
– Nakotilo se, prijatelju, puno toga, a većina nije ni vidjela pušku. Sada su sve sami generali nakon bitke. Meni govore kako sam se trebao ponašati u logoru, da smo trebali pobjeći, da sam trebao napraviti ovo ili ono… Ma koje su to gluposti, sve neki heroji iz ureda u Zagrebu. Ne mogu to ni slušati.
U pripremi za razgovor spomenuli ste mi jednog čovjeka – Boksera?
– Taj je lomio kosti svojim šakama. Zato su ga zvali Bokser. Došao je red i na mene. On je uvijek imao neku uvertiru, neki kviz s pitanjima. Ako biste prošli, ne bi vas tukao, ako biste pali, bili biste gotovi. Ne moram ni govoriti da je većina padala.
Došao je do mene, rekao je da izgledam kao vojvoda jer sam imao bradu i dugu kosu. Pitao me je znam li pjevati “Od Topole od Topole, pa do Ravne Gore”. Rekao sam: “Ne.” “Znaš li ‘Oj vojvodo Sinđeliću”?” “Ne znam ni to”, kažem mu. Na to će on: “Mamu ti jebem ustašku, znaš li ‘Ustani, bane’?” Koliko mi nije bilo do života, rekao sam: “Znam.” Razrogačio je oči i rekao mi da otpjevam cijelu pjesmu, a ako ne budem znao svaki stih, da će me prebiti. I sad vi zamislite tu situaciju, ja usred logora pjevam “Ustani, bane Jelačiću”…
Bilo me je strah, drhtao sam, mislio sam kad otpjevam, gotovo je, ubit će me. I završim ja s pjevanjem. Čekam sudbinu. Lola je znao sve riječi te naše domoljubne pjesme. On me pogleda, stane nekoliko sekundi i gleda me… Približi se i ponudi mi cigaretu. Mislio sam da će mi slomiti ruke kad pružim ruku… Ali nije. Nije me pipnuo.
Samo je rekao: “Mamu ti jebem ustašku, ti baš imaš muda.” I poslije je dolazio do mene, htio je pričati, ispovijedao se. Druge je tukao, a sa mnom je pričao. Čudno je to bilo, čudno…
Jeste li ostali u kontaktu sa suborcima?
– S onima koji su ostali živi. Puno ih je umrlo, nestalo… Jedan dan nekoga vidite, sutra ga već nema. I tako jedan po jedan…
Imam logorašku krpu na kojoj su mi potpisani logoraši. Ona mi je vremeplov koji ne želim često gledati. Kad je otvorim, vrati me odmah u 1991. I sva ta imena, ljudi, neki živi, neki mrtvi… Nekima se ni dandanas ne zna gdje su im kosti.
Gdje ste ranjeni?
– Najprije sam ranjen u noge, da bi me kasnije geler pogodio u obraz, 10 centimetara iznad vratne žile. Da je bilo niže, danas ne bih razgovarao s vama. Kad me je to strefilo, zagnojilo se, bila je strašna rana i muka. To se dogodilo prije odlaska u logor.
I imao sam bradu, cijeli natečen. U logoru su pitali što mi je, ja sam rekao da mi je otekao zub jer su imali poseban pik na ranjenike.
Kad ste izvadili geler?
– Ha-ha, tko kaže da sam ga izvadio?
Niste?
– Nema potrebe, ne stvara štetu, liječnici ne bi sada to raskopavali. Redovito ga snimamo i pratimo miče li se. On ne putuje. Sa mnom će u grob.
Kakve su bile noći u logoru?
– Svjetlo u samici, i to jako, ne možete spavati. Hladno vam je, drhćete. Nisam se okupao 78 dana! Ispod pazuha sam imao rane. Užasno smrdiš, a nemaš ni toaletnog papira, mjesecima si u istom donjem rublju. Čim se sada uznojim, odmah se idem tuširati, pustim toplu vodu i dugo se perem.
Žena negoduje, kaže da nema potrebe da se tuširam nekoliko puta dnevno i mijenjam odjeću. Ali kada je taj vonj meni u nosu…
Živjeli ste u Vukovaru, a sad u zagrebačkoj Dubravi…
– U Vukovaru bih sada mogao živjeti jedino u šatoru. Moji su roditelji imali stan u Vukovaru, na njega su imali stanarsko pravo. I ja sam zatražio stan svojih roditelja, ali nisu mi ga dali, rekli su da je moja tadašnja žena imala stan od 33 kvadrata u Zagrebu i da sam ja stambeno zbrinut?! I tako ništa od stana mojih roditelja.
Drugi rata nisu vidjeli, a dobili su kao “zaslužni branitelji” stambene prostore, aute, odličja… Zgrću novac, ali što će im to, kao da će to ponijeti sa sobom na drugi svijet.
Što ste prvo kanili učiniti kad ste čuli da će doći do razmjene?
– Popiti pivo i najesti se pečenog krumpira. Sjesti ko čovjek i na miru popiti to pivo. Nema čovjeka koji je bio u samici a koji nije pomišljao da se ubije. Prošlo mi je kroz glavu, e nećeš se ubiti a da nisi popio pivo. I to me je održavalo jedan dan, drugi dan da želim vidjeti roditelje, treći dan da želim ponovno okusiti pečeni krumpir…
I danas od svega imate posljedice?
– Nisam se pošteno naspavao 30 godina. Malo odrijemam, ali da sam imao komad sna od osam sati, to u zadnjih 30 godina nisam. To najbolje zna moja žena. Dižem se noću, prevrćem po kuhinji, palim televiziju, gledam mobitel. Malo zaspem, malo se budim.
Je li tadašnja hrvatska vlast izdala Vukovar?
– Nemam komentara. Ja sam to prošao, sve sam vidio, puno toga znam, ali nisam političar i želim svoj mir. Meni je cilj bio braniti svoj grad, nikad me nije zanimala politika. Bio sam mladić zanesen rock koncertima, Atomskim skloništem i razmjenom ploča… Jednostavno nisam htio da mi oni koji su napali Vukovar ukradu život.
Ali ukrali su ga?
– Jesu, ali nisu ga ukrali našoj djeci.
Jeste li vidjeli Sinišu Glavaševića u Vukovaru?
– Da, oko 10. studenog sreo sam ga na Crnom putu, gdje se ide za Borovo. Pozdravili smo se, izljubili i izgrlili. Izašao sam iz logora i saznao da je nestao. Pretužno.
Bio je simbol i glas Vukovara. Čovjek kojeg su pokušali utišati, ali njegove izvještaje i glas i dalje možemo čuti, to nisu uspjeli ubiti.
Možete li oprostiti?
– Što se mene tiče, nema ni oprosta ni zaborava. Jer kako da oprostim i zaboravim sve što mi se dogodilo? Jednostavno ne mogu. Vidim ožiljak i odmah me vrati u to vrijeme. Svaku noć probdijem. I kako onda zaboraviti, kako oprostiti…?
Imate li neku anegdotu iz logora?
– Imam ih više, ali ova mi je najdraža. Iz samica smo preko Crvenog križa mogli slati pisma svojim obiteljima, ali, naravno, Srbi su sve te poruke pregledavali. I uvijek je to bilo “mama, tata, volim vas, sve je dobro”… Ali jedan dan mi je bilo dosta svega i htio sam napisati drugačije pismo.
Napisao sam poruku u kojoj je bila pjesma “Najveći mrav u mom vrtu” od Atomskog skloništa. A ta pjesma ide ovako: “Najveći mrav u mom vrtu umro je od srčane kapi. Svi mravi tuguju, isplakaše sada suza već dvje, tri kapi…”
Nedugo nakon što sam predao pismo zovu me da dođem, dolazi neki komandant i pita jesam li ja Novak. Kažem da jesam.
A razgovor je tekao ovako nekako:
Komandant: Ma kome ti pišeš ovo?
Ja: Pišem mami Ljubici i tati Stjepanu.
Komandant: Lažeš, ovo su neke šifre. Kako mravi mogu da plaču? Govori kakve su ove šifre!!!
Ja: Ma mami i tati pišem. Stvarno.
Komandant: Jesi ti lud, mrav pa da umre od srčane kapi! Razbit ću te, lupat ću ti glavom o radijator.
Ja: To vam je pjesma od benda Atomsko sklonište.
Komandant: Eto vidiš, sklonište, i to – atomsko! Vidiš da su šifre. Priznaj, priznaj…
Ja: To vam je bend, hrvatski, rock i to…
I onda je netko bio dovoljno pametan da zna da govorim istinu, šapnuo je ovome panju i tek me je tada ostavio na miru. Čak je na kraju pismo poslao roditeljima.
I što kada su roditelji dobili poruku?
– Mislili su da sam propuhao. Da sam gotov. I oni su se pitali kakvi mravi, kakav plač mrava. Kad sam sve to ispričao Brunu Langeru iz Atomskog skloništa, on je pao na guzicu, satima se smijao. Ali, eto, i takve su mi stvari spašavale um i duh.
Kako su roditelji podnijeli vaše logorovanje?
– Nikako. Morali su doći na razmjenu da se uvjere da sam to ja. Maneken od 69 kila, izrazbijan, polomljen, usukan.
A što je s onim pivom, pečenim krumpirom…?
– Kad sam došao u Zagreb, prijatelji su mi dali ključ sobe hotela “Laguna”, gdje su bili smješteni Vukovarci. Došao sam u restoran. Sjeo sam. Pitaju me što ću.
Kažem: “Najveći mogući oval pečenog krumpira, dvije glavice luka i pivo.” Kaže čovjek: “Molim?!” Ponovim: “Želim samo krumpire, luk i pivo.” Čovjek ode, a za dvije minute evo jednog uglađenog gospodina. Mislim, sad će me ovaj čiko ovako smrdljivog, jadnog izbaciti van. Predstavi se, kaže da je šef smjene.
Upita me: “Da li nešto nije u redu s našom kuhinjom?” Ja kažem: “Ne.” A on meni da nikad ovakvu narudžbu nisu imali. I onda ja njemu ukratko ispričam odakle dolazim i zašto sam naručio krumpir. On je ostao šokiran, sjeo je pokraj mene, uzdahnuo i rekao mi da mogu jesti što god želim, da će mi vola donijeti ako zatražim. Ali ja sam samo htio krumpir. Toliko sam ga bio željan. Ni dandanas se ne mogu najesti krumpira.
wpDiscuz
