Zadnja događanja oko postavljanja dvopismenih, latiničnih i ćiriličnih natpisa na zgradama javnih institucija u Vukovaru, koja su kulminirala prosvjedima, razbijanjem ćiriličnih ploča i danonoćnom policijskom zaštitom istih, svjedoče o dvije podjele u hrvatskom društvu.
Prva je lokalna, hrvatsko-srpska, i konstantna je u gradu unatoč svim bajkama o uspjeloj reintegraciji. Drugi društveni rascjep, jaz između europske političke, ekonomske i medijske elite u Zagrebu i onih koje ona doživljava kao autsajdere s granice, iz godine u godinu je sve veći, i generator je zadnjih događaja.
Lokalna podjela nije prevladana niti petnaest godina nakon “mirne reintegracije” i to neće promijeniti preko noći nikakva nametnuta formalna dvojezičnost ili dvopismenost. Hrvati i Srbi u Vukovaru danas žive dva paralelna života. Djeca idu u odvojene vrtiće i škole, usvajaju dvije različite memorije o strahotama koje su se dogodile prije njihovog rođenja, ali čiji tragovi i dan-danas utječu na živote njihovih obitelji i cijelog grada…
piše: Nino Raspudić
Stanje je zacementirano i pomaka na tom polju je vrlo malo, zna se koji su čiji kafići i gdje se kreće u kojem dresu. Podunavski Srbi su nakon rata pristali formalno se integrirati u hrvatsku državu, uz amnestiju i garancije manjinskih prava, ali većina njih do danas intimno nije prihvatila Hrvatsku kao svoju domovinu. Hrvatska vlast je pak pristala na model mirne reintegracije Podunavlja, svjesna kako bi vojna akcija u tom području donijela puno više žrtava od “Oluje”, uzevši u obzir konfiguraciju terena, gustoću naseljenosti te blizinu Srbije. Pristala je dati široku, kasnije se pokazalo preširoku amnestiju pripadnicima neprijateljskih snaga, ne pitajući previše tko je što radio u ratu. Tako je na brzinu sklepana i provedena “mirna reintegracija” koja to nije bila, jer reintegrirao se teritorij, čime je omogućen povratak prognanog nesrpskog stanovništva, a zacjeljivanje pokidanog društvenog tkiva i prevladavanje jezivih ratnih trauma ostavljeno je vremenu. Smatralo se valjda da će ići samo po sebi. Zagreb je hitao na europskom putu i na njemu se sve ono što je moglo smetati lako uklanjalo i potiskivalo u zaborav, kao da rata nikada nije ni bilo. Velika sredstva su utrošena u fizičku obnovu Vukovara, ali on se unatoč tome nije ni približio predratnoj razini. Nekada jedan od najbogatijih gradova u Hrvatskoj, danas je pri samom dnu, pa je logično da ga traumatično ratno nasljeđe, stalno prisutni međunacionalni konflikt i ekonomska besperspektivnost čine jednim od najnepoželjnijih mjesta za život u zemlji.
Hrvatske povratnike u Vukovar najviše su frustrirale dvije stvari – neriješena sudbina nestalih i činjenica da su ne samo na ulicama, već i na funkcijama u javnim službama, viđali ljude koji su sudjelovali u ratnim zločinima, međutim unatoč prijavama nitko nije činio ništa. U želji da Bruxellesu dadne privid riješenog problema, službenom Zagrebu je bilo najlakše ne čačkati po tome, tako da povratničkim traumama i upozorenjima nitko nije pretjerano razbijao glavu. Vukovarske teme su gurane na marginu sve do objave rezultata zadnjeg popisa stanovništva, održanog 2011. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. predviđa ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma nacionalne manjine koja čini više od trećine stanovništva jedinice lokalne samouprave. Zadnji popis je pokazao da u Vukovaru živi 34,87% stanovništva srpske nacionalnosti pa je slijedom toga zakon trebalo provesti.
Nitko nije očekivao da će postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru ići glatko, stoga čudi da je Vlada taj korak poduzela bez ikakve prethodne rasprave i pripreme javnosti, pod okriljem noći, što je dodatno razjarilo protivnike ćirilice. Prigovori prosvjednika idu u dva pravca. Za njih je ćirilica nešto što emotivno vežu uz agresorske snage koje su razorile grad, a ne uz zakonska prava srpske manjine. Ističu kako se razdjelnica može povući tek onda kada se riješi pitanje nestalih, te rasvijetli uloga ljudi koje imenom i prezimenom prozivaju za ratne zločine, a gledaju ih svaki dan. Pored tog, sadržajnog, razloga protivljenja navodi se i formalni. Prosvjednici tvrde kako je stvarni postotak Srba u Vukovaru niži od zakonski potrebnog za dvojezičnost tj. onog dobivenog na popisu, jer golemi dio njih živi preko Dunava, a fiktivno je prijavljen u Vukovaru. Optužuje se lijevu vlast kako je pedantno pročešljala popise u Vrgorcu, Imotskom, gdje su prijavljeni njima neskloni Hrvati iz BiH, a da se potpuni šlamperaj ostavio u Vukovaru, jer su srpske stranke SDP-ovi politički partneri.
Da animozitet prema pismu nije primarni razlog prosvjeda, već da je pismo samo simbol, svjedoči primjer s puno južnije hrvatske etničke granice. Široki Brijeg, koji je komunističkoj propagandi desetljećima služio kao babaroga i simbol ustaštva, danas je dovoljno širok da nema problema sa spoznajom da je ćirilica povijesno i hrvatsko pismo, uz glagoljicu i latinicu. Štoviše, ravnatelj Turističkog ureda Širokog Brijega Grgo Mikulić postavlja goleme spomenike hrvatskoj ćirilici uz cestu Široki Brijeg – Posušje. Ironija sudbine je da se Vukovar, nekada simbol bratstva i jedinstva, danas krvi oko ćirilice, a “ustaški” Široki joj podiže spomenike. Naravno, usporedba je nategnuta, jer sve određuje kontekst, točnije riješeni i neriješeni politički problemi i traume. Ćirilično slovo u Vukovaru nosi sasvim različite konotacije od onoga na ploči Vignja Miloševića na širokobriješkom Kočerinu, jednako kao što crvena zvijezda na kapi šalje drugačiju poruku od one na etiketi Heinekena. Argument kako bi ćirilica u Vukovaru trebala biti prihvatljiva jer je ona i hrvatsko pismo promašuje bit problema. Ona na pločama koje čuvaju kordoni policije u Vukovaru nije postavljena kao jedno od tri hrvatska povijesna pisma, već kao pismo nacionalne manjine koja prema rezultatima popisa čini više od trećine stanovništva te jedinice lokalne samouprave. Pravo pitanje se dakle tiče odnosa Hrvata i Srba u Vukovaru, te upliva državne vlasti u krhki suživot u gradu.
Tu dolazimo do druge podjele u hrvatskom društvu, koja je u osnovi klasna. Politička, ekonomska, kulturna elita živi s glavom u Bruxellesu, za njih je rat nešto što je bio davno, gnjavaža i nezgoda u kojoj nisu sudjelovali i nije ih osobno pogodila, i za koju bi željeli da se što prije zaboravi. Europski, multikulturni, tolerantni, misle da se jednim potpisom iz briselske ili zagrebačke kancelarije može uređivati granična stvarnost. Nasuprot njima, ljudi s granice su duboko traumatizirani ratom, koji im je trajno razorio živote, uzeo najmilije, zdravlje, najbolje godine života. Vukovarci su većinom socijalni autsajderi, žive u siromašnom, besperspektivnom gradu, opterećenom ratnom prošlošću, koja je formalno “riješena” lažnom, papirnatom reintegracijom i odavanjem simboličnog priznanja “gradu heroju” kojeg se sjete jednom godišnje. Ovaj jaz između normativne lakoće proklamiranja “europskih vrijednosti” poput poštivanja zakona i prava na dvojezičnost, i teškoće suočavanja s teškom vukovarskom stvarnošću, prostor je u kojem treba tražiti uzrok zadnjih događaja. Osobne traume ne smiju biti opravdanje za uskraćivanje manjinskih prava zajamčenih zakonom, ali bi trebale biti uvažene u planiranju načina i tajminga primjene zakonskih odredbi. Ovako se postiže suprotni učinak – ono što je trebao biti formalni pokazatelj ostvarenog razumijevanja i suživota, postalo je uzrok novih podjela i animoziteta.
nezavisne
wpDiscuz