Jedan od popularnih bosanskohercegovačkih internet portala je 28. juna objavio šokantnu vijest! Neko je ispred spomen kosturnice mladobosancima na pravoslavnom groblju Sveti Marko u Sarajevu zapalio svijeće i ostavio koljivo (kuhanu pšenicu koja se koristi u pravoslavnim pogrebnim obredima).
Komentari na članak su se uglavnom mogli svesti na tipične ispade sarajevske malograđanštine o zaostalom i krvoločnom Srbinu Principu, koji je podmuklo izrešetao naprednog prijestolonasljednika i njegovu „trudnu ženu“, pa sve do famoznog „razmišljanja“ kako je taj pucanj značio naš „izlazak iz Evropske Unije“, štoviše i razlog Prvog svjetskog rata.
Vuk Bačanović l radiosarajevo.ba l 6yka.com
Dva lažna sjećanja
Međutim, daleko skandaloznije od takvih plitkoumnih komentara su same svijeće i koljivo ispred kosturnice, ali i kosturnica sama po sebi! Ona, zapravo, simbolizira drugu krajnost u kreiranja lažnih sjećanja i predodžbi o Principu i drugovima, u kojima su oni „vidovdanski heroji“ iz mitologije beogradske buržoazije u Kraljevini Jugoslaviji. I jedno i drugo „sjećanje“ su zamagljivanje činjenica u okvirima trenutno dominirajućih političkih ideologija. Evo i zašto!
Gavrilo Princip i njegovi drugovi nisu bili raspomamljene i sulude ubice naprednog prijestolonasljednika, a još manje „trudne“ žene (Principov metak je bio namijenjen namjesniku Oskaru Potioreku, a vojvotkinja, nakon što je 1908. rodila mrtvorođenče, više nije mogla zatrudnjeti).
Iako su mnogi stanovnici BiH, zbog pljačkaškog režima beogradske buržoazije u Kraljevini Jugoslaviji, žalili za „sređenim“ austrijskim imperijalizmom na Balkanu, to nipošto ne znači da je on predstavljao Arkadiju iz malograđanske fantastike. Iako je došlo do intenzivne urbanizacije (dakako, ulaganjima domaće buržoazije), te izgradnje željeznica i puteva (prije svega radi lakše eksploatacije rudnog i šumskog bogatstva), austrougarska uprava u BiH se oslanjala prvenstveno na osmanski feudalni sloj i gradske trgovce, koji su uvećavali svoje bogatstvo na surovoj eksploataciji seoskog stanovništva. K tome, osnovna tehnika vlasti kada su u pitanju bh. etnokonfesionalne zajednice bila je „zavadi pa vladaj“, ili kako je to njemačkom caru Wilhelmu II objasnio austrijski ministar vanjskih oslova Berhtold: „Austrijska politika ima za cilj da izaziva sukobe između pojedinih balkanskih državica kako bi jedna drugu držale u neizvjesnosti.“ Identična politika se sprovodila unutar BiH.
Superiorni Germani i feudo-kapitalizam
Tvrdnju o eventualnom „trijalizmu“, odnosno navodnim Ferdinandovim planovima da BiH sa Banskom Hrvatskom, Dalmacijom i Slovenijom postane treća federalna jedinica Austro-Ugarske, demantuju sami prijestolonasljedniovi spisi, u kojima jasno stoji da se radi o isključivo o „sredstvu za zastrašivanje Mađara“, te da se radi o politici koja ne može donijeti „istinsku korist Monarhiji“.
„Ja sam potpuno siguran, čak bih se mogao i kladiti, da će onog trenutka kad se učini kraj tim sramnim mađarskim intrigama (što se sasvim lako može učiniti, jer je Mađar pravi Hun i Azijat koji se uvek hvali, ali se predaje čim se protiv njega preduzme energična akcija) i Sloveni prestati sa svojim žestokim jurišima i ponovo se mirno i poslušno pokoriti kulturno superiornim Germanima“, pisao je Ferdinand, demonstrirajući svoja nacionalistička i rasistička shvatanja, koja je zdušno podržavala i njegova politički aktivna supruga Sofija Chotková, vojvotkinja od Hohenberga.
Generacija Gavrila Principa i njegovih drugova rasla je, s druge strane, u BiH, koja se u mnogome može usporediti sa sadašnjim stanjem. Razvoj kapitalizma izazivao je ogromna klasna raslojavanja. Ona se međutim nisu svodila samo na austrijsku imperijalističku i feudalnu eksploataciju naslijeđenu iz osmanskog feudalizma. Veliki broj srpskih čaršijskih trgovaca je kupovao zemlju i tak prelazio u redove feudalnih veleposjednika, pogoršavajući tako dodatno položaj kmetova. K tome, srpske banke su seljacima nametale kamatu u visini i do 12 posto. Nepismenost stanovništva dosezala je i do 88 posto, što je stvaralo savršen teren za klerikalne manipulacije.
Upravo zbog tog razloga je Princip govorio da bi sarajevsku srpsku čaršiju „zapalio kao kutiju šibica“, dok je na svome saslušanju tvrdio da on i njegovi drugovi nisu namjeravali da ubiju samo prijestolonasljednika Ferdinanda i poglavara Potioreka, već i mitropolita Evgenija Leticu i srpske čaršijske prvake Jeftanovića, Dimovića i Jojkića.
Sifilis i klerikalizam
„Sifilis i klerikalizam su nesrećno nasljedstvo srednjeg vijeka koje sadašnja generacija ne zna da liječi!“ rekao je Princip jednom od svojih drugova. Kako, dakle, smiješno izgleda krst na kosturnici „vidovdanskih junaka“! Izgleda još smješnije ako znamo da je Nedeljko Čabrinović sarajevskim šegrtima sastavljao spiskove obavezne literature koju moraju čitati, a na kojem se nalazio i „Manifest komunističke partije“.
Pa ipak, jasno je da su se i Princip i njegovi drugovi, kao jugoslovenski nacionalisti, našli u spletu interesa velikih sila koje nisu dovoljno dobro razumjeli i čim žrtvama su postali, prvenstveno zbog težnji beogradske buržoazije za teritorijalnom ekspanzijom Srbije. Iako o tome ko je zapravo stajao iza Sarajevskog atentata (od njemačke obavještajne službe, preko mađarskih nacionalista do britanskih obavještajaca) postoje mnogobrojne više ili manje potkrijepljene spekulacije, jasno je da su Princip i drugovi oružje dobili u Beogradu i da su ga dobili od konspirativne organizacije „Crna ruka“, koju je predvodio harizmatični oficir srpske vojske Dragutin Dimitrijević Apis, a pripadao joj je i kasniji Staljinov obavještajac Mustafa Golubić.
Iako se Apis naglo predomislio, nije mu pošlo za rukom u zadnji čas spriječiti atentat, te je on postao okidač neizbježnog obračuna sila visokorazvijenog kapitalizma u svrhu pokoravanja i (pre)otimanja kolonija za eksploataciju i osigurano tržište svojim proizvodima.
Višestruke zloupotrebe
Princip i drugovi su, dakle, pali kao žrtve početka preuređenja svijeta u skladu sa interesima krupnog kapitala, a njihova su imena kasnije iskorištena i još uvijek se iskorištavaju u svrhu promocije različitih plitkoumnih doktrina, kako klero-nacionalističkih, tako i eurograđanskih.
Jedan od mladobosanaca, Vladmir Gačinović je pisao o „društvenom tipu“ stanovnika Bosne i Hercegovine. Taj opis je i danas savremen: „Taj tip pun je mračnih, dubokih tragova ropstva, onoga što se u dalekom vremenu preživelo i propatilo. U našem selu, palanci, školi, na zboru, svugde prodire taj stari elemenat, svugde veje stara atmosfera. Mislimo, radimo, živimo na sitan način, uvek sa malim računima i bez velikih svetlih uverenja, koja pokreću, prikupljaju, giblju.“
Može se reći da su Princip i drugovi, kao mladi ljudi, u borbi protiv ovakvog stanja bili neobuzdana energija, ona koja se prebrzo istrošila kroz nezdrave manipulacije. Pa ipak, to ne znači da se takva energija ponovo ne može sakupiti i ovaj put usmjeriti u pravcu progresa, stvaranja društva u kojem se različiti oblici bivšeg i sadašnjeg ropstva neće doživljavati kao vrhunci savremene civilizacije.
wpDiscuz