Američko Ministarstvo financija u ponedjeljak, 9. prosinca 2019. godine, na dan borbe protiv korupcije, objavilo je popis posebno istaknutih osoba iz Europe, Azije i Južne Amerike upletenih u mrežu korupcije, šverca oružja i kriminala. Uz njihova imena nabrojili su imena njihovih suradnika i tvrtki preko kojih rade i koje su, kako pod američkim sankcijama, tako i pod sankcijama UN-a.
Na toj listi, uz Kun Kima iz Kambodže i vladinih dužnosnika iz Venezuele, našlo se i ime Slobodana Tešića, srpskog državljana rodom iz Kiseljaka. Tim povodom, o njemu je detaljni dosje objavio portal istinomer.rs iz kojeg se vidi da je Tešić već 15-ak godina na meti UN-a i međunarodnih institucija zbog šverca oružja u azijske i afričke zemlje koje su pod međunarodnim embargom.
No, još je zanimljivije da je dio tog oružja otišao u svijet preko luke Rijeka, a jednu od pošiljki zaplijenili su hrvatski carinici 2013. godine. Tešić je tada tvrdio da s tim oružjem nema veze jer ‘ne posluje preko Rijeke već barem 5 do 7 godina’. No do te 2006. je Tešićevo oružje već bilo puno puta isporučivano u razne zemlje Afrike i Azije, a koliko je toga prošlo preko Rijeke, ostat će zauvijek tajna.
No, vratimo se izviješću američkog Ministarstva financija. U njemu se osim Tešića spominje još nekoliko njegovih suradnika koji su, kako piše, ili s njim surađivali ili u njegovo ime vodili razne tvrtke kojima je zapravo Tešić tajno upravljao i donosio strateške odluke i sklapao poslove, piše Express.hr
Uz Tešića, u izvještaju se spominju četiri kompanije: Preduzeće za trgovinu na veliko i malo Partizan Tech DOO Beograd – Savski Venac (Partizan Tech), zatim Technoglobal Systems DOO Beograd (Technoglobal), Charso Limited i Grawit Limited”, navodi se.
Razlog za sankcije su, kako piše u Izvještaju, umiješanost u ozbiljna narušavanja ljudskih prava i korupcije, iz prosinca 2017. U to vrijeme, Tešić je bio među najvećim dilerima oružja i municije na Balkanu i bio je gotovo cijelo desetljeće na UN-ovoj listi zabrane putovanja zbog kršenja UN sankcija na izvoz oružja u Libiju. Tešić je potencijalnim klijentima plaćao skupe odmore, školovanje njihovoj djeci u zapadnim školama ili univerzitetima i davao veliki mito kako bi osigurao kontakte.
Uz njega, u izvještaju se spominju i njegovi suradnici – Goran Andrić, kao jedan od najbližih Tešićevih suradnika, koji ga je, kako piše, predstavljao u raznim međunarodnim prodajama, uključujući i vođenje pregovora dok je Tešić bio na listi zabrane putovanja UN. Zatim, to je Nebojša Šarenac, kao generalni direktor kompanija Technoglobal i Partizan Tech, inače Tešićev nećak, pa Zoran Petrović, generalni direktor u Partizan Techu, kao i Nikola Brkić, glavni čovjek i pravni zastupnik Partizan Techa.
Mreža suradnika
Uz njih, to je i Milan Subotić, vlasnik, generalni direktor i predstavnik firme Vectura Trans DOO (Vectura Trans) sa sjedištem u Srbiji, koja je istovremeno označena kao Tešićevo vlasništvo ili pod njegovom kontrolom i izravno radi za njega.
Javnost je za danas 61-godišnjeg Tešića saznala još u listopadu 2002. godine. Već tada su se Amerikanci pitali čije su tvrtke koje su kršile embargo UN-a nad Irakom? Tvrdili su da tvrtka ‘Jugoimport’, pruža pomoć Iračanima u njihovim raketnim programima, a u taj posao bile su uključene i firme ‘Infinity’, ‘Brunner’, GSV, ‘Temex’ i ‘Interdeal’.
Tvrtka ‘Temex’ registrirana je bila na Privrednom sudu u Beogradu, a njezin osnivač bio je Slobodan Tešić. Kad su ga novinari portala ‘Blic’ tražili komentar, Tešić je rekao da je njegova tvrtka radila s Liberijom, koja je također bila pod embargom.
“Moja firma je više puta prije nekoliko mjeseci kršila embargo, zbog ‘izvoza taktičkog naoružanja’, kako su Amerikanci to naveli. Moja firma je prije mesec dana izvezla šest kargo aviona za Liberiju, koja je pod sankcijama UN, i to je tada bio problem. UN-ov Savjet za sigurnost raspravljao je 3. ili 4. listopada o mom slučaju. Poslali su informaciju o tome Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a sa zahtjevom da se preispita poslovanje moje tvrtke. A što se tiče dovođenja moje tvrtke u vezu s Irakom, smatram to pokušajem osvete nekog iz sadašnje garniture vlasti. Sa Irakom nisam poslovao’, rekao je Tešić 2002. godine.
Iako je sam spomenuo trgovinu oružjem za Liberiju, Tešića su mediji ostavili na miru idućih osam mjeseci. U svibnju 2003. godine tekst u kojem se saznalo što je Tešić prodao u ovu afričku zemlju, prvi je objavio Reuters.
“Tisuće automatskih pušaka, ručnih granata i mina porijeklom iz Srbije završile su u Liberiji, čime su prekršene sankcije Savjeta sigurnosti UN”, pisao je Reuters prenoseći izvještaj specijalne radne grupe Ujedinjenih nacija, zadužene za praćenje tragova oružja prema zapadnoj Africi.
Grupa nezavisnih istražitelja, koju je imenovao UN-ov Savjet sigurnosti, izvijestili su tada da sumnjaju kako će još 50 tona vojne opreme iz Srbije stići u Liberiju preko Kinšase, glavnog grada Demokratske Republike Kongo. Uz nabrojeno oružje, u Liberiju je Srbija isporučila ručne bacače, mitraljeze, pištolje i milijune metaka različitih kalibara.
Za šverc oružja osumnjičeno je nekoliko srpskih tvrtki, a to su ‘Temex’ iz Beograda, i direktor Slobodan Tešić, te ‘Interjug AS’ i biznismen Orhan Dragaš, inače Tešićev bliski prijatelj i poslovni partner, ali i Jovan Aleksić, pilot ‘Aviogenexa’.
Najveće količine oružja i opreme, tvrde istražitelji, stigle su između srpnja i kolovoza 2002. godine s lažnim dokumentima, prema kojima je oružje bilo namijenjeno Nigeriji, a nabavljeno je preko beogradske kompanije ‘Temex’.
Također, u izvještaju je pisalo da je ‘izvjesni Slobodan Tešić iz tvrtke ‘Temex’ kojeg su istražitelji detektirali kao ‘glavnog kršitelja sankcija’ putovao charterom u Liberiju zajedno s Orhanom Dragašem i pilotom Jovanom Aleksićem, ali je Tešić negirao da je ikad bio u Liberiji. No, istražitelji su uz pomoć srpskih vlasti saznali da je ipak boravio u hotelu u Monroviji, a u isto vrijeme na aerodromu je bio avion tipa ‘Lockheed’ iznajmljen od tvrtke ‘Ducor World Airlines’.
Let za Liberiju
Direktor avio-kompanije Duane Egli izjavio je tada istražiteljima da je ‘posada aviona na beogradskom aerodromu bila ‘izložena fizičkim prijetnjama i da su ih primorali letjeti za Liberiju’. No i ta Eglijeva izjava je vrlo suspektna jer se po forumima iz tog vremena može pročitati da je Egli također trgovac oružjem i da je imao putovnicu Zaira, a da mu je nakon toga sjedište u Miamiju na Floridi. Njegova ‘Ducor World Airlines’ je u međuvremenu u Europskoj uniji stavljena pod embargo i tvrtka je ugašena.
Istog tog svibnja 2003. godine, tadašnji ministar obrane Srbije i Crne Gore Boris Tadić rekao je da ‘je to dio afere koja je izbila u javnost tokom ljeta 2002. i da je ‘Temex’ svojevremeno dobio dozvolu za izvoz oružja u Nigeriju, ali su do Savezne vlade došle informacije da Nigerija nije krajnji cilj izvoza, pa je tvrtki oduzeta dozvola a tek nakon toga je došlo do afere ‘Jugoimport SDPR’.”, Idući dan saznalo se da je srpska Vlada zabranila daljnji izvoz oružja iz Srbije, a sve tvornice oružja u Srbiji dobile su zabranu suradnje s ‘Temexom’.
U izvještaju UN-a pisalo je i da je lažne dokumente ‘Temexu’ omogućila tvrtka ‘Interjug AS’ na beogradskom aerodromu, pa je za Liberiju odletjelo čak šest aviona marke ‘Antonov’ s ukupno 100 tona vojne opreme. Zbog tog izvještaja Tešić je odmah pozvan na sastanak u srpski Generalštab na razgovor s vojnim vlastima, a najavio je i tužbu protiv Specijalne grupe istražitelja UN-a zbog štete koje su nanijeli njegovom poslovanju’.
Već 2005. tvrtka ‘Temex’ našla se u još jednoj aferi. Srpsko tužilaštvo u Kragujevcu podignulo je optužnicu protiv Rade Gromovića, direktora kragujevačkog „Zastava – Oružja“ jer je pri izvozu 1500 automatski pušaka M 70 kalibra 7,62 za Ministarstvo obrane Nigerije, posredniku ‘Temexu’ omogućilo da iz pakiranja umjesto 30 pušaka krajnjem kupcu isporučuje 20 automatskih pištolja ‘škorpion’ i jedan mitraljez M84 što se razlikovalo od izvozne dokumentacije. Zamjenom oružja Gromović je tako na nelegalan način nanio štetu ‘Zastava – Oružju’ od 1.535 američkih dolara što je bila razlika u cijeni isporučene robe’, pisalo je u optužnici.
Optužnica je na kraju pala jer je Gromović tvrdio da je tek u zadnjoj tranši isporučivao pištolje i mitraljez i to na zahtjev naručioca, a istovremeno se saznalo da je zbog izvoza oružja u Liberiju Tešić došao na crnu listu UN-a i zabranjeno mu je putovanje i ulazak u mnoge zemlje, članice UN-a.
No, već u kolovozu 2006. godine tadašnji ministar vanjskih poslova Vuk Drašković zaustavio je izvoz srpskog oružja u Gruziju vrijedan 4.000.000 eura i spriječio, kako je rekao ‘veliki diplomatski skandal između Beograda i Moskve’. Naime, Drašković je, dok je bio šef diplomacije na nivou državne zajednice Srbije i Crne Gore, najmanje pet puta odobrio izvoz oružja u Gruziju, a onda je naglo obustavio isporuku. Prema saznanjima portala Press, u godinu dana iz Gruzije je Srbiji upućeno 16 zahtjeva za kupovinom oružja a srpsko ministarstvo vanjskih poslova odobrilo je pet isporuka.
“Inače, kompletan izvoz oružja u Gruziju obavljan je preko crnogorske firme ‘Jugoimport MONT’, a kupac za Gruzijce bila je firma ‘Melvile corporation’, koja je registrirana u Beogradu i na Sejšelima. Naravno – vlasnik tvrtke je bio Nebojša šarenac, isti onaj za kojeg se tvrdi u najnovijem Izvještaju Ministarstva financija SAD-a, da radi za Tešića i da je zapravo Tešić pravi vlasnik ‘Melvile corporationa’ ali zbog UN-ove zabrane putovanja, Šarenac je sejšelsku tvrtku registrirao na svoje ime.
Kako je tada pisao srpski Press, ‘među biznismenima u Beogradu kruži priča da je posao izvoza srpskog oružja u Gruziju stopiran zato što je izvoznik odbio nekome iz vrha države isplatiti “proviziju” od oko 350.000 evra.”
Već 2007. tvrtka Melvile sa Sejšela srpsko je oružje iz ‘Crvene zastave’ izvozila u Armeniju iako je tih godina UN izdao preporuku da se nikakvo naoružanje ne izvozi ni u Armeniju, ni u susjedni Azerbajdžan koji su već 90-ih ratovale oko pokrajine Nagorno Karabah.
Samo dvije godine kasnije saznalo se da tvrtka ‘Melvile’ želi srpsko oružje izvoziti u Libiju, pa je portal Blic pisao da je ‘Srbija ponovo u opasnosti da izgubi pravo na izvoz oružja i bude okarakterizirana kao država koja ne poštuje međunarodne odredbe’.
Bezbednosno-informativna agencija stopirala je ovaj posao vrijedan oko 50.000.000 eura, a zbog toga su ostavke podnijeli direktori tvrtki ‘Crvena zastava’ iz Kragujevca i ‘Sloboda’ iz Čačka.
Tvrtke sa Sejšela i Cipra
Prije točno 10 godina saznalo se da se ime Slobodana Tešića spominje i u dokumentima WikiLeaksa. Kako je pisao tada portal ‘Blic’, ‘povjerljivi dokument State Departmenta, jedna od tisuća diplomatskih depeša koje je objavio WikiLeaks, otkrio je da su američki službenici pokušali spriječiti srpskog ‘crnoberzijanca’ da proda snajperske puške Jemenu, a tvrtka koja je to trebala obaviti je off-shore kompanija Moonstorm Enterprises LTD, registrirana na Cipru i u vlasništvu je Slobodana Tešića.
Saznalo se tako još pojedinosti o ovom čovjeku koji nikad nije davao nikakve intervjue novinama. Navodno je imao urednu vizu za kretanje po EU i oglasio se da je čista laž kako ne smije putovati svijetom. Ima navodno i britansku putovnicu ali ne i dopuštenje da trguje vojnom opremom.
Prije nego što je postao trgovac oružjem, Tešić, koji je do početka devedesetih živio u Bosni, radio je kao kondukter. Prvi kapital stekao je preko poslovnih veza s rukovodstvom Republike Srpske, kad je nabavljao oružje i trgovao njime. U Beogradu je registrirao tvrtku ‘Temex’ koju je ugasio nakon što je puknuo skandal s Liberijom.
Od 2009. registrirao je i tvrtku za trgovinu oružjem u BiH, ali Tešić živi u Beogradu, u elitnom kvartu Dedinje. U njegovoj tvrtki rade mahom bivši oficiri, među njima i Dragan Ilić, koji je u vrijeme Vlajka Stoiljkovića i Slobodana Miloševića bio načelnik kriminalističke policije.
U iduće tri godine još se nekoliko puta pisalo o Tešiću i njegovom izvoz u oružja u Libiju, a onda se 2012. godine saznalo da je jedan od glavnih financijera Srpske napredne stranke, iste one iz koje je predsjednik Aleksandar Vučić postao predsjednik Srbije. Tekst je objavljen u travnju 2012., a Aleksandar Vučić je mjesec dana kasnije, u koalicijskoj vlasti, postao prvi potpredsjednik Vlade i ministar obrane.
S tog mjesta sigurno je morao kontaktirati i sa Slobodanom Tešićem budući da je vodio nadležni resor za trgovinu oružjem. Dapače, na 96. mjesto izborne liste Srpske napredne stranke, Tešić je pogurao svoju kćer Danijelu, no budući da SNS nije sam formirao vlast, ona je bila prenisko rangirana da uđe u srpski parlament.
Nakon što mu je u Srbiji zabranjena suradnja s tamošnjim tvornicama oružja i izvoz kontingenta za Libiju, Tešić je tvrtku preselio u rodnu BiH, i to u Sarajevo. Kao je pisao ‘Novi magazin’ 2012. godine, “Tešić prema raspoloživim podacima, u BiH slovi za jednog od najvećih kršitelja embarga na prodaju oružja diktatorskim režimima širom svijeta. Godinama je Tešić svoje poslove vodio s teritorije Srbije, no nakon što mu je Bezbednosno-informativna agencija Srbije 2009. uskratila davanje suglasnosti za izvoz naoružanja i vojne opreme, Tešić je svoje poslove bez ikakvih zakonskih smetnji prebacio i nastavio iz BiH.
Oružje u Rijeci
U Sarajevu je registrirao firmu Bosniaspecexport, a njegov glavni poslovni partner je Dragan Kapetina, poslijeratni zamjenik ministra obrane Republike Srpske, a kasnije savjetnik za vojna pitanja tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Borislava Paravca. Upravo Kapetina slovi kao Tešićev glavni lobista zahvaljujući kojem je uspio razgranati brojne poslovne i političke veze u skoro svim državnim institucijama”.
Novi magazin pisao je u svibnju 2012. da su Tešić i Kapetina izvozne dozvole iz BiH dobili na temelju lažirane dokumentacije a 2011. godine navodno im je i ta država obustavila sve dozvole za izvoz vojne opreme i naoružanja iz BiH jer krše rezoluciju UN-a i izvoze oružje u države pod embargom.
Tešiću je ipak Tužilaštvo odblokiralo bankovne račune tvrtke na kojima je bilo nekoliko milijuna dolara, ali ga je pratila Obavještajno-sigurnosna agencija BiH. U njihovoj arhivi navodno su fotografije na kojima glavni državni odvjetnik BiH Milorad Barašanin opušteno čavrlja s Tešićem u restoranu, a upućeni su tvrdili da je primio mito, pa je nakon skandala Barašanin suspendiran, ali istraga nikad nije okončana.
Godinu dana kasnije carinici u Rijeci otkrili su kontingent oružja koje je bilo namijenjeno prodaji Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ali se zapravo špekuliralo da je krajnje odredište bio Sudan. Srpski dnevnik ‘Politika’ pisao je da je akcija hrvatske carine uslijedila nakon dojave kolega iz Srbije. Mediji su odmah kontaktirali Tešića, a on je tada hladnokrvno izjavio da ‘preko Rijeke nije ništa izvozio barem 5-7 godina, te da s ovom pošiljkom on nema baš nikakve veze’.
Samo godinu dana kasnije srpski mediji raspisali su se o tome kako je Slobodan Tešić u Srbiji dobio diplomatsku putovnicu. Dobio ju je od ministra vanjskih poslova Ivana Mrkića, a ovu privilegiju povezalo se s Mrkićevim sinom Mirkom, koji je bio Tešićev odvjetnik i čovjek koji je pokrenuo postupak za skidanje Tešića s crne liste UN-a iako je izvozio oružje u sva krizna ratna žarišta po svijetu, pisala je Politika 2014. godine.Godinu dana kasnije puknuo je novi skandal. Otkrilo se da je Tešić izvozio oružje Libiji i naoružavao Al-Qaidu.
“Vratimo se kratko u prošlost. April je 2013. Visoka libijska delegacija dolazi u službenu posjetu Srbiji. Delegaciju predvodi Khaled Sharif – dugogodišnji Al-Kaidin zvaničnik koji se, rame uz rame s talibanima, borio i u Afganistanu. Sharifa je u Beogradu primila visoka delegacija Vojske Srbije, a član delegacije bio je Slobodan Tešić – u tom trenutku čovjek sa crne liste Ujedinjenih naroda. Zahvaljujući toj posjeti Srbija potpisuje 149 milijuna dolara vrijedan ugovor o izvozu oružja u Libiju.
Smrt srpskog ambasadora u Libiji
‘Izvoznik je bila kompanija srpska državna kompanija Yugoimport, a krajnji korisnik Ministarstvo obrane Libije’, kaže Stevan Nikčević, državni sekretar Ministarstva trgovine Srbije. Nikičević se ne može sjetiti da li je potpisnik bio i Khaled Sharef, ali tvrdi da su svi dokumenti išli na provjeru Komitetu za sankcije UN-a i da je izdavač certifikata bio mjerodavan. Podizvođač, odnosno posrednik u ovom poslu bila je firma sa Cipra. ‘Kiparska kompanija se zove Charso i mi smo imali zahtjev da provjerimo tko je vlasnik te kompanije. Zvanične informacije govore da je vlasnik neki državljanin Cipra. Nemamo nikakve zvanične podatke tko stoji iza te kompanije’, rekao je tada Nikčević za TIP.
Samo nekoliko dana kasnije saznalo se da je stvarni vlasnik Charso kompanije s Cipra upravo Slobodan Tešić. TIP je otkrio još zanimljivih detalja. Kako su pisali, Tešić je ‘iskoristio ‘Yugoimportovo’ ime da bi što lakše u BiH nabavio oružje, a njegov poslovni partneri, prema podacima obavještajnih službi, bili su mu novotravnički BNT TMH i firma ADTR iz Bratunca.
U izvještaju Ujedinjenih nacija iz veljače 2015. godine Tešić je direktno označen kao nosilac navodnog Yugoimportovog posla u Libiji. ‘Charso Ltd., kompanija registrirana na Cipru, u posljednje dvije godine posredovala je u sklapanju brojnih ugovora o prodaji oružja između različitih kompanija i libijskih vlasti.
O transferima u vezi s tim ugovorima obavještavale su Bjelorusija i Srbija. Predstavnik Charsoa, Slobodan Tešić, državljanin Srbije, u nekoliko navrata je putovao u Libiju tijekom 2013. godine kako bi se sastao s predstavnicima Ministarstva obrane. U tom periodu Slobodan Tešić je bio pod zabranom putovanja u skladu sa rezolucijom 1521 (2003.) koja se odnosi na šverc oružja u Liberiju’.”
Konačno 2014. godine Srbija je obustavila isporuku oružja u Libiju, ali onda su se počele u srpskom veleposlanstvu u Libiji događati čudne stvari. Samo dvije godine kasnije život je izgubilo troje djelatnika.
Kako je pisao ‘Blic’ najprije su sredinom 2016. u Beograd stigla mrtva tijela vezistice Slađane Stanković i vozača Jovice Stepića koji su oteti, dok je ambasador Potežica tad uspio izvući živu glavu i pobjeći bez ozljeda. Pod kojim okolnostima mu je to uspjelo, nikad ga nitko nije pitao. Ali sreća nije trajala predugo. U svibnju 2017. godine Potežica je stradao u teškoj prometnoj nesreći. Kako se pisalo krenuo je iz Tripolija na sastanak u susjedni Tunis, ali tamo nikad nije stigao. Prevezen je u tunišku bolnicu i tamo preminuo od zadobivenih ozljeda, a potpuna istraga o okolnostima nesreće nikad nije provedena.
Kad je govorio 2016. o okolnostima otmice i smrti dvoje djelatnika veleposlanstva Aleksandar Vučić govorio je u rukavicama.
Na konferenciji za novinare Vučić je izjavio da otkupnina, odnosno novac od Srbije nije bio primarni motiv otmičarima povezanim s Islamskom republikom. Slučaj je povezao ‘s određenim poslovima sa oružjem’. Drugim riječima – bila je to poruka Srbiji zbog prekida u isporuci oružja.
Iste te godine Balkanska istraživačka novinarska mreža BIRN otkrila je novu priču vezanu uz Tešića. Otkrili su da je Srbija prodavala oružje za ratove u Siriji i Jemenu.”U noći 28. studenog, 2015. godine, kargo avion Iljušin Il-76 bjeloruske avio kompanije Rubi Star poletio je sa piste beogradskog Aerodroma Nikola Tesla, u pravcu grada Jeda u Saudijskoj Arabiji. Trup aviona bio je prepun oružja. Bio je to samo jedan od najmanje 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci transportirali naoružanje iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku i Turskoj koje su zatim oružje preusmjerile prema brutalnim građanskim ratovima Siriji i Jemenu.”
Oružje u Jemenu
Posljednje vijesti iz Srbije govore o tome da je Tešić obustavio sva plaćanja tvornici ‘Krušik’ iz Kragujevca i doveo ih na rub egzistencije. Istovremeno, sredinom listopada bugarska istraživačka novinarka Diljana Gajtandžijeva, kako je pisao portal Index, otkrila je da su Amerikanci preko zračne luke na Krku, prevozili oružje proizvedeno upravo u srpskoj tvornici Krušik.
Kako se već otprije zna, cargo avioni američkih prijevoznika Kalitta Air i Atlas Air, noću su iz Omišlja polijetali prema Kataru i Afganistanu, prevozeći teret iz Srbije.
Teško da sve ovo nema nikakve veze. Naime, Tešić se osvećuje Krušiku i pokazuje mišiće Amerikancima, a da bi to mogao, vjerojatno mora imati jako zaleđe, a odakle ono dolazi može se samo nagađati.
wpDiscuz