Vječno dijete

Želim ostati dijete. Nema na svijetu teže stvari za postići od toga. Ostati zaigran, sačuvati barem zrno mašte, sposobnosti snatrenja i sanjanja, bivanja u zanosu, naivnosti. Zato mi je teško pao prošli tjedan. Majka se razboljela i život je odjednom izronio iz magle, svijetom je prošla bura koja sve raščišćava i vidio sam stvari onakvima kakve jesu. Sve osim zdravlja moje majke je postalo nebitno. 

Marko Tomaš l lupiga.com

Rijetko kada čovjek osjeti išta ljudskije. Rijetko kada je život tek to – život. Ogoljen do suštine. Cinici bi ga nazvali preživljavanjem, ali, budimo iskreni, više od toga i ne postoji. Sve je banalno. Sve je besmisleno. Nije vrijedno živaca. Shvati to čovjek kada ga pogodi neka intimna tragedija. Žalosno je da je tomu tako, ali boljeg čovjeka nemamo. Takav je otkad postoji trag o njegovom postojanju.

Čovjek govori o raju na zemlji a neprestano stvara pakao. Govori o nebeskom raju a svojim djelovanjem uglavnom kupuje kartu za pakao. Želi biti veći od svega, bogolik, a neprestano zaboravlja svoju krhkost. Time i zaboravlja ono bitno. A onda ga neka nesreća sjeti na njegov mali obični život, na ono što je istinski bitno, vrati mu pogled tamo gdje ga najrjeđe okreće, na ono što mu je najbliže, na one koji su mu najbliskiji a koje tako često uzima zdravo za gotovo baš kao što i vlastiti život uzima zdravo za gotovo želeći dokazati svoju veličinu i bitnost u svijetu koji za to uopće ne mari, u svijetu koji se igra našim sudbinama.

Kada me je netko prošli tjedna upitao što bih htio za rođendan rekao sam: htio bih da majka bude dobro i ništa više. Želja mi se ostvarila. Majka je dobro i ja sam još uvijek nečije dijete. Na meni je hoću li istinski ostati dijete tek taj me događaj natjerao da si pokušam osvijestiti zašto sam baš ovakav kakav jesam.

Punim 39 godina i teško da mogu postati potpuno drugačiji makar katkad mislim da ne bi loše bilo da sam neke poteze odigrao drugačije. A igrao sam sudbinske poteze uglavnom aljkavoodbijajući pristati na nametnutu igru. Htio sam oduvijek igrati svoju igru, po svojim pravilima i tako sam, na zaprepaštenje mnogih koji su tomu prisustvovali odigravao i neke stvari koje su, tako svi tvrde, zamišljene potpuno drugačije.

Nacionalizam u mojoj kući nikada nije bio opcija. Bio sam, naime, iz miješanog braka. Muškarca i žene koji su, eto, dolazili iz obitelji različitog kulturološkog zaleđa. No, tada je to bila prednost, takvo je bilo društvo. Mogao sam, bez obzira na vaspitanje, jer takva su vremena bila, lako upasti u zamku pristajanja uz jednu od gomila koje su se, u jednom trenutku nedaleke povijesti, formirale po meni potpuno nejasnim kriterijima.

Tek sam kasnije uvidio da to što se netko zove, recimo, Nermin, a netko Milan ili Ante znači i nešto više od osobnog imena. To što nisam shvatao takve stvari imam zahvaliti svojoj obitelji, svojem vaspitanju. I istinski sam zahvalan na tomu.

Oduvijek sam htio biti samo dijete. Posljednji trzaji mašte svakog djeteta iscrpljuju su u onim beskrajnim – što ću biti kad porastem. Ali ja sam već na tom putu nekako intuitivno shvatio da je odrastanje nekakva zamka, klopka, stupica, ograničavanje slobode, konac naših želja, maštanja. Čim dovršiš stvari gotovo je, čim definiraš svoju sudbinu i staviš je u funkciju prestaješ biti slobodan da biraš ili barem sanjaš o tomu što ćeš i kako dalje. A i dan danas želim biti slobodan, imati prostora i vremena za razmisliti što ću biti kad porastem.

Lutalica – ništa drugo od čovjeka ne može ispasti kada je tako vaspitavan i kada se kroz život išlo za vlastitom sudbinom, a ne za gomilom. Dok sam bio klinac obitelj se seljakala po bivšoj Jugoslaviji. Klincu je to teško pogotovu u prvom dijelu osnovne škole. Tada je sve što želi pripadati. Isprva sam se trudio uklopiti. A onda sam odustao. Nije bilo smisla. Ionako sam se nastavio seliti pa se sav taj trud, a kada si dijete to je stvarno puno truda, jednostavno nije isplatio.

Odlučio sam pod svaku cijenu biti tek obični mali ja, takav kakav jesam, s čudnim naglaskom i uvijek drugačijim manirima od ostatka djece, s drugačijim poimanjem klime i prostora i načinom na koji igram klikere. Pa kome se sviđa u redu, a kome se ne sviđa meni opet u redu. Najbitnije mi je bilo da me se ostavi u miru. A onda je sve puklo.

Drugi su preko noći počeli drugačije razmišljati o svijetu oko nas bez obzira što smo bili djeca. Djeca se ugledaju na starije pa je i među njima zavladala neka čudnovata atmosfera. Svi su se htjeli igrati rata a ja sam i dalje samo htio prljati nokte kopkajući za klikerima.

Gomila je uvijek imala isto mišljenje makar se to mišljenje i mijenjalo samo sam ja ostao ovo što sam i danas – obično dijete koje je još uvijek nitko i ništa ali baš zato u svakom trenutku, ako to poželi, može postati bilo što. Moj narod je posvuda i nema države i to ga čini jedinim istinski slobodnim narodom na svijetu. Postoji mogućnost da ću biti potpuno pogrešno shvaćen. Ali to je u redu. Negdje sam već zapisao da je vjerojatnost da budeš pogrešno shvaćen ogromna čim si zaustio izreći nešto. Živim u miru s tom činjenicom. Dijete sam i nije me stid ničega.

Odrastajući u dijete kakvo sam danas, prestao sam se stidjeti suza. A puno sam plakao prošli tjedan. Nešto je u meni puklo jer sam shvatio da sam bio na putu da pokleknem, shvatio sam da sam zarad neke male, jedva bitne pozicije koju sam stekao u svijetu, počeo strahovati od vlastitih postupaka, od onoga što sam izgovorio u prilog toj poziciji, a majka se razboljela. I jedino je bitno bilo to da ona ozdravi. Da ja mogu nastaviti biti nečije dijete na pozornici zvanoj život.

Kada plačete činite to svečano jer plačete zato što razumijete svijet i neutješnost koja je namijenjena ljudima. Kada plačete činite to svečano. Ne plačite zato što ste poraženi već od sreće jer ste svjesni da je nemoguće pobijediti. Plačite jer ste baš zbog toga pobjednici. U životu ćete povrijediti puno ljudi ali pobijedili ste jer ste dali sve od sebe da to ne činite. Plačite zato što volite. Plačite zato što ste voljeni. Činite to svečano. I kada grlite i ljubite činite to svečano. Ne zaboravite da to radite što je češće moguće. Jer krhka smo bića. I treba stići voljeti. Trebamo paziti jedni na druge. Treba živjeti svečano. Ne vjerujte gomili. Ona, kako rekoh, mijenja mišljenja ali uvijek misli jednako.

I u tom kaosu obično ne primijetite kako pored vas kopni vaš vlastiti život. A treba voljeti. Treba živjeti. Treba plakati. Svečano. Sretno jer imaš s kime živjeti i biti dijete. Nesavršeno, nedovršeno, nedorečeno biće. Čovjek kakav jeste. Skupa sa svojom sudbinom. Zauvijek ne postoji. Postoji samo do kraja.

Lupiga.Com