Višnja Starešina: Nije lako priznati terorizam u središtu vlastite antiterorističke službe

Zna se što je danas prva asocijacija na vijest da je u nekoj od država zapadne Europe izboden policajac, vojnik, svećenik ili časna sestra. Asocira na islamski terorizam. Ali to nije politički korektno niti pomisliti. Pa smo zato uskoro opširnije saznali da je i taj ubojica nožem također bio policajac.

___________piše: Višnja Starešina I  Slobodna Dalmacija 

I onako usput, da nije zaklao samo jednog policajca, nego njih četvero, od kojih je jedna žena, dok je drugu ženu (samo) teško ranio. Ali smo u istom paketu još opširnije odmah doznali da je s njima imao neke nesporazume na poslu i da “ništa ne ukazuje na to da je riječ o terorističkom činu”. I još opširnije, doznali smo i da je taj lik s nožem M.H. (45) nagluh i zbog toga frustriran…

Priča je zapravo vodila k tome da je M.H. (45) zbog frustracije vlastitom nagluhošću došao u sukob s kolegama u policijskoj postaji. Pa je tako u vrijeme stanke za ručak odnekud isukao veliki kuhinjski nož, s kakvim obično državni službenici dolaze na posao, i krenuo u pohod, zaklao četvero, a petu je žrtvu uspio tek raniti. I tko zna dokle bi stigao da ga u dvorištu prefekture nije ugledala policijska straža kako s krvavim nožem prijeteći juri prema njima. I ubili su ga.

U sljedećem, još opširnijem krugu razvoja priče doznali smo da je Mickael H. (45) podrijetlom iz Martiniquea, da je šesnaest godina radio na održavanju informatičkog sustava u obavještajnoj upravi pariške policije, specijaliziranoj za borbu terorizma.

Ali smo doznali i da ubilačkom pohodu nije prethodio nikakav verbalni sukob s kolegama, kako nam je ranije sugerirano. I da je to učinio specijalnim keramičkim nožem, koji detektori oružja ne registriraju. Što upućuje na to da je napad bio brižno pripreman. Ali i dalje su iz upućenih policijskih izvora stizale informacije da M. H. nije imao nikakvih mrlja u prošlosti.

Zatvaranje očiju

Tek u trećem krugu širenja priče doznali smo da je prije godinu i pol Mickael H. prešao na islam. Ali da nam ne bi, politički nekorektno, na pamet pali islamistički motivi pokolja, odmah su prenesene riječi njegovih susjeda kako nije pokazivao elemente ekstremnog ponašanja, već je svaku večer mirno išao u džamiju, sa suprugom podrijetlom iz Magreba, pozdravljajući ljubazno sve susjede, muškarce i žene – bez razlike.

A kako bi se inače trebao ponašati islamistički “spavač” u srcu najpoznatije pariške obavještajne službe za borbu protiv terorizma na području grada i njegove okolice? Pustiti bradu, podrezati hlače, ženi obući burku i vikati po kvartu da je Alah najveći? No nakon svih tih proširenja priče, iz policijskih su izvora i dalje plasirali informacije da “u dosadašnjoj fazi istrage ništa ne podupire hipotezu radikalizacije”.

U ovom slučaju, takvo politički korektno zatvaranje očiju pred činjenicama i simptomima iznimno mogu donekle i razumjeti. I mogu se, također iznimno, složiti s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, koji je nakon posjeta prefekturi stanje nazvao “istinskom dramom”.

Jer kako reći naciji da se najpriprostiji napad, kakve obično radikalizirani “vukovi samotnjaci” izvode po ulicama i trgovima, ovaj put dogodio u samom srcu obavještajne službe za borbu protiv terorizma? I da je počinitelj šesnaest godina imao ulaz u informatički sustav obavještajne središnjice za antiterorizam, da je upravo zbog toga morao proći najstrože obavještajne provjere i biti valjda pod stalnim sustavom nadzora? Da se sve to dogodilo dan nakon velikog prosvjeda policajaca, nezadovoljnih vlastitom sigurnošću? Da je taj prosvjed bio potaknut i crnim nizom napada islamskih radikala na policiju u Francuskoj, kao i općim stanjem u sigurnosnom sektoru?

I sasvim simbolično, napad se dogodio godinu dana nakon ostavke Gerarda Collomba, bivšeg ministra policije i bivšeg političkog mentora Emmanuela Macrona, koji je i morao otići zbog lošeg stanja u sigurnosnom sektoru. A nakon odlaska je, upozoravajući na to da je francuski sigurnosni sustav pred pucanjem, izgovorio zloguko proročanstvo: “Danas živimo jedni pokraj drugih. Ali danas vam kažem: bojim se da ćemo sutra živjeti jedni nasuprot drugih.”

Nije lako priznati terorizam u središtu vlastite antiterorističke službe. Bez obzira na to kako će na kraju javno okarakterizirati napad, francuski sigurnosni sustav njime je duboko uzdrman i ranjen i za nijansu nesigurniji nego u trenutku Collombove ostavke. U međuvremenu je na čudnovat način izgorjela Notre-Dame, u samom susjedstvu prefekture. Francuski predsjednik Macron se u istom razdoblju osobito angažirao spašavanjem Amazonije i širenjem svojih globalističkih vizija na cijeli EU.

Moje je pitanje: a zašto bismo mi to trebali slijediti globalističke političke putove propadanja? Tim više što imamo dovoljno i vlastitih velikih vođa, koji vode u istom smjeru.