Bauk Janšina non-papera kruži “regionom”. Sve bruji o “ne-papiru” koji je navodno slovenski premijer Janez Janša poslao predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu, a u kojem se kao rješenje za stabilnost i europsku perspektivu Zapadnog Balkana nudi promjena nekadašnjih republičkih, a danas državnih granica BiH, Srbije i Kosova.
piše: Višnja Starešina I Slobodna Dalmacija
Ovaj navodno Janšin “ne-papir” očito je napisan, a i u javnost pušten s namjerom da proizvede “brujanje” oko budućeg nacrta i ustrojstva država Zapadnog Balkana. U njegovu sadržaju može se jasno razabrati Vučićev rukopis s Putinom u pozadini i potpuno je suprotan pismu koje je Predsjedništvu BiH uputio novi američki državni tajnik Anthony Blinken. Blinken najavljuje snažniji američki angažman u BiH, poručuje da nikakvog Daytona 2 neće biti i promovira pristup postupnih promjena unutarnjeg ustrojstva BiH, “ograničene, ali značajne ustavne, izborne, ekonomske i pravosudne reforme”. Ukratko, poručuje kako u strateškom smislu SAD neće mijenjati temeljne odrednice poretka koji je u ovom dijelu Europe uspostavio (nametnuo) Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. godine.
Geopolitička rješenja koja nude tzv. Janšin non-paper s jedne, a Blinkenovo pismo s druge strane, izgledaju kao repriza dvaju geopolitičkih modela rješenja ratne postjugoslavenske krize iz kasnog ljeta i rane jeseni 1993. Tada je na pregovaračkom stolu bio takozvani Owen-Stoltenbergov plan, koji je u suradnji s UN-om formulirao tadašnji EU, a koji je unatoč deklarativnoj potpori opstojnosti i cjelovitosti BiH računao i s promjenom granica. A u perspektivi je podrazumijevao i ponovno ujedinjavanje državica nastalih iz bivše Jugoslavije u nekom federalno-konfederalnom obliku prema formuli: bivša Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija. Nakon 2000. ta se geopolitička koncepcija nastavila razvijati unutar EU-a, pod britanskim pokroviteljstvom, kao EU politika prema regiji Zapadnog Balkana. Ona je značila očuvanje kontinuiteta versailleskog poretka, s nekom novom inačicom Jugoslavije i nekom novom nesvrstanošću između Istoka i Zapada.
PRESUDNA ULOGA SAD-A
Svoju dosad jedinu službenu potvrdu o promjeni granica ta je koncepcija dobila u Srpsko-muslimanskoj deklaraciji koju su 16. rujna 1993. u Ženevi, pod pokroviteljstvom EU-a i UN-a (David Owen i Thorvald Stoltenberg) potpisali Momčilo Krajišnik i Alija Izetbegović. Izetbegović je potpisao model raspada BiH: nakon referenduma srpski entitet mogao bi napustiti BiH i pripojiti se Srbiji, dok bi muslimansko-bošnjački entitet naslijedio mjesto BiH u UN-u i drugim međunarodnim organizacijama. Izetbegović je istodobno pokrenuo najveću operaciju muslimansko-bošnjačke ABiH “Neretva 93” protiv Hrvata u BiH i HVO-a, a s ciljem da za svoj entitet osigura izlaz na more. Istodobno je javno “brujao” kako drugi žele podijeliti BiH, a osobito hrvatski predsjednik Tuđman. Bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, koji danas “bruji” o Janšinom non-paperu (mnogo blažem od Deklaracije Izetbegović-Krajišnik) i proziva sve “retrogradne snage u BiH, bh-okruženju, Evropi i svijetu” da drže ruke dalje od BiH, u to je vrijeme bio Izetbegovićev obavještajac u Zenici koji je integrirao mudžahedine iz islamskog svijeta u ABiH za rat protiv Hrvata, kako bi osvojili teritorij za muslimansko-bošnjačku državu na teritoriju BiH.
No, taj je plan već ujesen 1993. pao u vodu sa snažnim ulaskom SAD-a u mirovni proces. Otada do danas SAD presudno sudjeluje u geopolitičkom oblikovanju područja bivše Jugoslavije s dugoročnim ciljem zapadne integracije tog nekoć “nesvrstanog” područja Europe. Cjelovita BiH tek je jedno od sredstava za ostvarenje tog cilja. Hrvatska je u tom procesu uz američku potporu iz rata izišla kao zaokružena država u svojim granicama i potom uz istu potporu postala članica NATO-a i EU-a, Kosovo je postalo država, Crna Gora je postala država i članica NATO-a, Sjeverna Makedonija također. Od cijelog zapadnog Balkana, prostor za “igru” sveden je na Srbiju, Kosovo i BiH, pri čemu su i Kosovo i BiH pod presudnim američkim utjecajem.
Proces je imao uspone, zastoje i padove, ali i jednu konstantu u tih četvrt stoljeća: SAD nikada, od 1993. do danas nije dopustio da bilo koja istočna sila (Rusija, Turska) preko svojih saveznika (Srba i Bošnjaka) ovlada bilo kojom ključnom točkom istočnog Jadrana. Kontrola istočnog Jadrana bila je hrvatska strateška prednost u tom procesu. I to ostaje prednost koju u sljedećoj rundi osmišljena hrvatska politika može (is)koristiti za svoje jače državno pozicioniranje, a Hrvati u BiH za svoju opstojnost. Pod uvjetom da prepoznaju proces. Aleksandar Vučić ga je prepoznao pa iz sužene Srbije preko svojih agentura intenzivno izvozi u susjedstvo staru velikosrpsku politiku preodjevenu u moderniji “srpski svet”. Prvenstveno u Hrvatsku, bez koje nije bila moguća ni Jugoslavija, niti velika Srbija, a niti je potpun “srpski svet”. I Izetbegović mlađi ga je prepoznao pa nastoji što više pobošnjačiti (islamizirati) Federaciju BiH dok njegovi viču: drž’te lopove i snažno “bruje” o Vučićevu, pardon Janšinu non-paperu doturenom Michelu. A taj non-paper danas ima istu političku težinu kao da ja uputim svoj non-paper uredništvu Slobodne Dalmacije. Služi izazivanju brujanja.
wpDiscuz
