U opticaju su, kako piše Slobodna Bosna, dvije potpuno oprečne „koncepcije“: Vlada Republike Srpske tvrdi da taj novac pripada entitetima, 33 posto proračunu RS-a, a 67 posto proračunu Federacije BiH, dok se s druge strane u Vijeću ministara i Upravnom odboru CBBIH forsira ideja o formiranju državnog investicijskog fonda iz koga bi se financirali razvojni projekti malih i srednjih poduzeća u oba entiteta.
Oprečni prijedlozi
I jedan i drugi prijedlog, osim što se međusobno isključuju, imaju još čitav niz mana, pri čemu je najvažnije to što nisu utemeljeni na postojećim zakonskim propisima, piše SB.
To se prije svega odnosi na prijedlog Vlade RS kako se višak novca iz Centralne banke BiH transferira u dva entitetska proračuna. Štoviše, Vlada RS predlaže da se promijeni postojeći i usvoji novi zakon kojim bi se decentralizirala Centralna banka BiH, na taj način što bi se organizirala kao klasično dioničko društvo, s 33 posto dionica RS-a i 67 posto dionica Federacije BiH. Po tom principu dijelio bi se i profit Centralne banke BiH.
Taj je prijedlog neprihvatljiv bošnjačkim političarima, u jednakoj mjeri u kojoj je srpskim političarima neprihvatljivo da se osnuje poseban državni investicijski fond. „To bi značilo prenos nadležnosti s entiteta na državu i mi na to nikada nećemo pristati“, upozorio je predsjednik RS-a Milorad Dodik, koji zagovara decentralizaciju Centralne banke BiH.
No, državni investijski fond, čije se osnivanje stidljivo zagovara u Vijeću ministara BiH u Upravnom odboru CB BiH, ne nailazi na jednodušnu podršku ni u bošnjačkim političkim krugovima. Državni fondovi po definiciji su neefikasni, pored ostalog i zbog toga što su neizostavno pod utjecajem dnevne politike, napominje analitičar Slobodne Bosne Asim Metiljević. Posjeća kako u dva entiteta već postoje tri razvojna fonda – dva u Federaciji BiH (Razvojna banka i Odraz), i jedan u Republici Srpskoj (Investiciono-razvojna banka RS). Svaka politički neutralna analiza, tvrdi, otkrila bi da sve tri navedene institucije funkcioniraju na principu tajkunsko-političke sprege i da su izvor korupcije zapanjujućih razmjera.
Stranačko – rođački krediti
Po kojem je kriteriju Igor Dodik, sin Milorada Dodika, dobio kredit Investicionio-razvojne banke RS od 3 milijuna KM, koji, kako se priča, nikada nije vratio?
Nije li Investici ono- razvojna banka RS- a u proteklih pet- šest godina investirala više od 1,5 milijardi KM dobivenih od prodaje telekoma, a da se pri tome broj zaposlenih u Republici Srpskoj nije povećao nego se, naprotiv, smanjio!?
Nisu li glavni klijenti Razvojne banke Federacije BiH tajkuni pred kojima su zatvorena sva vrata komercijalnih banaka i koji u Razvojnoj banci traže posljednju slamku spasa?
Po identičnoj matrici poslovao bi i državni investicijski fond, ma tko ga vodio i ma kako bio nadziran i kontroliran.
Višak novca iz Centralne banke BiH, od oko 600 milijuna KM, za čas bi se istopio jednako kao što se u kratkom roku i nepovratno istopio tri puta veći iznos novca kojim je u posljednjih nekoliko godina raspolagala Investiciono-razvojna banka RS-a. U duboko podijeljenom društvu u kome nedostaje minumum uzajamnog povjerenja i uvažavanja, takav fond bio bi izvor dodatnih napetosti i podjela, pa i onih s nacionalnim predznakom. Njegovo osnivanje, kada bi se kojim slučajem i postigao politički konsenzus, trajalo bi godinama i rezultiralo bi dodatnim gomilanjem vrlo skupog i neproduktivnog činovničkog aparata koji bi na vlastito održavanje trošio značajan novac, prenosi hms.ba
Izlaz u zakonu
Ako je neprihvatljiv prijedlog RS-a da se 600 milijuna KM podijeli entitetima, i ako je neprihvatljiv prijedlog da se osnuje državni razvojni fond, što je onda rješenje? Hoće li novac ostati i dalje zaleđen na računu Centralne banke BiH, kao što je godinama ranije stajao novac na računu Elektroprenosa (300 milijuna KM) jer dvije entitetske vlade nikako nisu uspijevale dogovoriti njegovu raspodjelu?
Rješenje se krije u postojećem Zakonu o Centralnoj banci BiH u kome je izričito propisana suradnja ove institucije sa svojim osnivačem – Parlamentom BiH. Na potezu je dakle Vijeće ministara BiH koje bi trebalo odrediti namjenu novca i zatražiti suglasnost Parlamenta BiH.
Novac bi se, primjerice, mogao usmjeriti prema dvjema entitetskim direkcijama za cestogradnju uz izričitu klauzulu da se ne može trošiti u bilo koje druge svrhe, predlaže Metiljević. U oba entiteta već postoje konkretni projekti čija realizacija kasni zbog nedostatka novca. Takav je, primjerice, tunel kroz planinu Prenj, čija bi izgradnja mogla početi vrlo brzo ukoliko bi se osigurao potreban novac.
Najgore bi „rješenje“ bilo da novac, zbog izostanka dogovora, ostane na računu Centralne banke, a da se dvije entitetske direkcije za cestogradnju i dalje zadužuju kod međunarodnih kreditora, i da se izgradnja autoceste otegne unedogled, zaključuje SB.
wpDiscuz