- Advertisement -
Zdravstveno osiguranje naplaćuje sve više, a doktore plaća sve manje. Visoko obrazovanje je sve skuplje, a profesore plaćaju sve manje. Skijanje je toliko skupo, a zaposlenici su tako slabo plaćeni. Let avionom košta sve više, a pruža sve manje. Lijekovi koštaju sve više, a sve su manje djelotvorni. Amerika je odavno postala oligarhija, u kojoj bogati pojedinci i elite upravljaju zemljom bez obzira na volju birača, a često i protiv nje.
Za početak, da bih ilustrirao veličinu problema, moram navesti kako u pismu, koje sam nedavno primio od senatora Bernieja Sandersa, nezavisnog predsjedničkog kandidata iz moje države Vermont, piše kako je u Americi od 2007. pod ovrhu došlo 15,7 milijuna obiteljskih kuća – to je vjerojatno više nego što ima kućevlasnika na području čitave bivše Jugoslavije (5 milijuna je već ovršeno, a ostale su još u sudskom procesu). Te kuće onda zjape prazne i godinama propadaju, razbijenihKako je očito da radnički štrajk teško može uzdrmati globalni kapitalizam u zemljama u kojima se malo toga proizvodi, ako smo već svi tek potrošači i dužnici, onda je možda vrijeme za potrošački, dužnički štrajk: u solidarnosti sa ovršenima, da svi odjednom prestanemo plaćati svoje hipoteke, pa da vidimo koliko dugo bi banke opstaleprozora i napuklih vodovodnih cijevi, da bi svojim perverznim postojanjem slavile veličinu i moć kapitala i njegovih nemilosrdnih vlasnika.
Za većinu (99 posto) ljudi sve je veći jaz između cijena koje plaćaju za usluge i servise i plaća koje primaju za svoj rad. Plaće stagniraju. Cijene rastu. Zdravstveno osiguranje, koje, recimo, naplaćuje mjesečnu premiju od $300, hoće doktoru, koji za uslugu naplaćuje $400, platiti samo $70. Tko strada? Siromašni pacijenti. Koji ne mogu vidjet doktora, iako plaćaju zdravstveno osiguranje.
Godine 1991. školarina na fakultetima koju su plaćali sami studenti iznosila je 16 posto prihoda sveučilišta. Danas je 42-47 posto. Postalo je tri puta skuplje studirati u 20 godina. S druge strane 1970. samo 20 posto predavača bili su vanredni, a danas ih je 50 do 70 posto. Na jeftinijim sveučilištima 70 posto profesora radi punu satnicu za pola plaće. Prosječna plaća sveučilišnog profesora s doktoratom na takvim tzv. community college u SAD-u je jedva 110 tisuća kuna godišnje. Profesori primaju bonove za hranu da bi mogli preživjeti. U Kaliforniji primaju javnu pomoć u prosjeku od $13,645 godišnje.
I u New Yorku je sve po starom pod Demokratom DeBlasiom, koji je otprilike još jedno tako kolosalno razočaranje poput Obame. Promijenio se gradonačelnik i par ljudi na vrhu, ali je struktura ostala nasljeđena od dvadeset godina Republikanske uprave podGiulianijem i Bloombergom. Imate napredno, talentirano dijete i želite ga ugurati u posebnu školu? Super, napravite test inteligencije! Cijena, prava sitnica, oko tisuću dolara.
A hoćete, ne daj bože luksuza, otić na skijanje zimi? Dnevna karta za žičaru za vikend tijekom sezone je otprilike $90 (oko 500 kuna), a ako niste ponijeli što za jesti od kuće, čekaju vas i hamburgeri za 60 kuna i “slajs” pizze za 50 kuna. čovjek bi pomislio da ljudi, koji vas služe zarađuju milijune. Krivo. Većina ih je plaćena $8/sat i da imOvdje još jedino krajnja desnica izlazi napolje prosvjedovat, i to u punoj ratnoj spremi, kao tokom spašavanja bogatog rančera Clivena Bundya od obaveze da plaća porez da bi njegova stoka pasla travu na saveznoj zemlji u Nevadikompanija ne da jesti za pola cijene, vjerojatno bi i oni sebi morali nosit klopu od doma.
Nestali malezijski putnički avion, let MH370, još uvijek nije pronađen. Cijeli veliki avion s više od 200 putnika je netragom nestao i uz svu tehnologiju 21. stoljeća mi ga nismo u stanju pronaći. Putovanje avionom danas traje duže nego kad sam bio dijete, zbog svih sigurnosnih mjera, ali zato košta znatno više, a prostor za sjedenje je skučeniji, i još ti na nekim letovima više ne daju ni piti ni jesti za džabe.
U međuvremenu, avio-kompanije postaju sve veće i sve ih je manje, te preostale imaju sve veći monopol nad tržištem. Ali od škrtosti nisu ništa učinile svih ovih godina tehnološkog napretka da učine da nestali avion bude lakše pronaći, tako da je potraga ovisila o tome jesu li putnicima preživjele baterije u osobnim mobilnim telefonima, pa da možda od njih dođe neki signal.
Liječnici nas upozoravaju kako današnji antibiotici neće djelovati za nekoliko desetljeća, jer novi sojevi bakterija razvijaju otpornost, i bolnice već danas teško izlaze na kraj s novim gram negativnim bakterijama. No, Pfizer, najveći svjetski proizvođač antibiotika, je, nakon što su to učinile i druge velike farmaceutske kompanije, u zadnjih nekoliko godina zatvorio svoje istraživačke centre za antibiotike, prvo u Velikoj Britaniji, a zatim i kod kuće u Grotonu (Connecticut).
Problem je, kažu, što antibiotici nisu rentabilni za istraživanje: ljude se ne može na njih navući. Istraživanje jednako košta za novi antibiotik kao i za novi lijek protiv Obaminoj administraciji, lijevoj vlasti, koja nam je obećala i promjenu i nadu, inače toliko nedostaje inicijative, da skoro podsjećaju na Milanovićevu vladu, pa im desnica već otima teme kojima bi se oni trebali bavitivisokog kolesterola, ali antibiotik ljudi uzimaju tek par dana, a Lipitor, obično, jednom kad ga doktor prepiše, svaki dan do kraja života. Budući da od antibiotika nema profita, istraživački centar u Grotonu će, na opći užas bivših zaposlenika i grada, biti sravnjen sa zemljom.
To su sve očiti primjeri da današnji kapitalizam ne valja. Zdravstveno osiguranje naplaćuje sve više, a doktore plaća sve manje. Visoko obrazovanje je sve skuplje, a profesore plaćaju sve manje. Skijanje je toliko skupo, a zaposlenici su tako slabo plaćeni. Let avionom košta sve više, a pruža sve manje. Lijekovi koštaju sve više, a sve su manje djelotvorni. Kuda onda ide sav naš novac? Evo, recimo, Paul Krugman je identificirao 25 muškaraca, špekulanata, žmuklera, tzv. hedge fund managera, koji su prošle godine zajedno povukli 21 milijardu dolara.
Još bolje je prošlo petnaest članova upravnog odbora Coca Cole koji su prošle godine sebe kompenzirali za svoj težak rad s 24 milijarde dolara, uzbudivši čak i njihovog kompenzacijskog savjetnika Davida Wintersa iz Wintergreen Advisers, kao i Warrena Buffeta – s 400 milijuna dionica, najvećeg dioničara Coca Cole, čiji sin, usput rečeno, sjedi među tih 15 na odboru – koji su ih obojica upozorili da su pretjerali. Ali onda tata Buffet, sa svojih četiristo milijuna glasova, ipak nije glasao protiv, nego je bio suzdržan, rekavši: “Ja volim Coca Colu. Ja volim članove odbora (jasno kad mu je jedan od njih sin, op.a.). Zato nisam želio glasati protiv. Iako se ne slažem s njihovim planom [tako visoke kompenzacije]”. Vrana vrani oči ne kopa.
Dakle, već smo pronašli 40 ljudi koji su si jamili 45 milijardi dolara – više od milijardu po čovjeku. A da nisu ništa novo ni značajno otkrili, izumili, napravili ili izgradili, samo su sebe znali na pravo mjesto u sustav “ugraditi” (ili su se znali rodit u pravoj obitelji). Možda je netko od njih anonimno kupio na aukciji ovu sliku Barnetta Newmana za skoro 44 milijuna dolara? Da ne otvarate link: radi se o velikom plavom platnu sa jednom malo debljom bijelom linijom povučenom točno po sredini. Newman je za života bio nepriznat i životario na račun učiteljske plaće svoje supruge, pišući bolje poznatom Rothku kako “njegova borba protiv buržoaskog društva uključuje potpuno odbijanje istoga”. Nakon smrti, izgleda, buržoasko društvo ga je objeručke prihvatilo. S umjetnicima je uvijek lakše kad su mrtvi.
Nije čudo, dakle, da su se ljudi počeli ponovno pitati nije li možda Karl Marx ipak bio u pravu. Kad je, recimo, napisao (Kapital, 3. tom, 180. stranica): “Uz svu svoju škrtost, kapitalistička proizvodnja je rasipnička s ljudskom radnom snagom, jednako kao što je njena metoda distribucije produkata trgovinom rasipnička s resursima, tako da kroz nju društvo gubi, koliko pojedini kapitalist dobiva.” Svi mi dakle neprestano gubimo novac da bi nekoliko stotina ljudi moglo tako gomilati milijarde.
Tako je knjiga Thomasa PikettyaKapital u 21. stoljeću, o kojoj sam pisaou prošlom članku, dogurala donajprodavanije na Amazonu (sad je #2;Harvard Press je već prošao kroz dva izdanja, a čini se da će skoro past i treće, a vjerojatno i četvrto). Recenzije se kreću od vrlo pozitivnih (kao ova Krugmanova), do suzdržanih (kao npr. ova, kojoj je autor, Obamin ekonomski savjetnik Jason Furman, koji je ipak plaćen da štiti svog šefa, koji se ne želi zamjerit krupnom kapitalu koji mu je platio kampanju), te do borbeno neprijateljskih, kao recimo ova u Forbesmagazinu, novinama namijenjenim vlasnicima kapitala.
Forbes magazin je, također, pohvalio Furmana, što dodatno svjedoči poltronskom karakteru njegove recenzije. Forbes magazin čak pokušava rušiti Pikettyjeve teze citatima Karla Marxa: kao, Marx je rekao da povrat na uloženi kapital neće moći vječno rasti, ha, Piketty mora da je u krivu. Samo, Marx je živio u 19. stoljeću, i nije mogao predvidjeti kako kreativan će kapitalizam u 21. stoljeću postati u svom osnovnom zadatku eksproprijacije viška vrijednosti od proizvođača. No, lijepo je vidjeti da danas čak i Forbes magazin citira Marxa.
Portal Salon ovdje primjećuje da je američka desnica u punoj kontra-ofenzivi: već dugo u Americi nije jedna knjiga izazvala toliko mržnje, niti je jedan autor proizveo toliko neprijatelja! Konzervativni think-tank American Enterprise Institute nas raznim grafikonima pokušava uvjeriti kako u Americi zapravo nejednakosti nema, jer nam svima jednakim tempom raste potrošnja (samo netko troši jedan posto svoje ušteđevine da si kupi novi mlazni avion, a netko kupuje pelene djetetu na kreditnu karticu sa 17 posto kamata). Kao da mi ne vidimo da su nam primanja gotovo ista, ako ne i manja, a troškovi sve veći.
Libertarijanski portal Reason ide korak dalje pozivajući nas da ne zavidimo onima koji imaju više od nas. Pohlepa je dobra za bogate. No, jal i zavist samo izjedaju sirotinju nepotrebno. Za njih je davno izmišljena Deseta zapovijed Božja. Libertarijanci inače nisu religiozni, ali im, u ovom slučaju, Bog odlično dođe: nejednakost je lakše tolerirat ako se ufamo u spasenje i vječnost u Kraljevstvu Nebeskom (u koje zli bogataši neće moći, jer će prije deva kroz ušicu igle nego oni tamo, ne?). U sličnom tonu je pisana ikulturološka kritika modernog kapitalizma Daniela Bella i Christophera Lascha, kojiVrhovni sud je dovršio što je započeo sa“Citizens United”odlukom da se korporacijama dozvoli da bez ograničenja ulažu u političke kampanje: sad više nema ograničenja niti za privatne osobe – tko ima para, može ih anonimno dat političaru koga izabere bez ikakvog ograničenja, tako je zemlja napokon i formalno zakonski predana u ruke bogatašimanam kažu da nije najveći problem što jedna manjina uzima sav novac, nego što i kapitalizam i socijalna država oslabljuju oblike solidarnosti, koji daju značenje životu mnogih ljudi, a u zamjenu ne nude ništa osim novca. Dakle, bilo bi nam najbolje da se vratimo u feudalizam, gdje smo svi solidarni, jer svi znamo svoje mjesto u društvu od rođenja, pa onda nema zavisti, nema frke.
Praznovjerju, magijskom, religijskom razmišljanju pridružio se i Vrhovni sud nedavnomodlukom 5:4 da se dozvoli molitva pri otvaranju sastanaka gradskih skupština u SAD-u. Nekim gradovima i tako nije ništa drugo ni preostalo nakon krize 2008. nego da se mole Bogu da ne bankrotiraju s toliko ovršenih kuća, na koje nitko više ne plaća porez od kojega oni žive. Znakovito, ovaj gradić se zove Grčka i ekonomija mu je u sličnom stanju kao i istoimene države. Država New York ima mnogo takvih malih gradova s obećavajućim starogrčkim imenima (Atena, Troja, Korint, Itaka, Sparta, Sirakuza, Grčka, Malta…) koji, opustošeni, nakon što je grad New York iz njih isisao što vrijedi, danas najčešće preživljavaju od kazni za prebrzu vožnju, koje njihovi panduri ispišu na auto-putu, koji pored njih prolazi.
U drugoj, slično tijesnoj (5:4) odluci, Vrhovni sud je dovršio što je započeo s Citizens United odlukom da se korporacijama dozvoli da bez ograničenja ulažu u političke kampanje: sad više nema ograničenja niti za privatne osobe – tko ima para, može ih anonimno dat političaru koga izabere bez ikakvog ograničenja, tako je zemlja napokon i formalno zakonski predana u ruke bogatašima. Nakon Citizens United 2.0 postavlja se ozbiljno pitanje jesu li Sjedinjene Države više uopće demokracija. Tko uopće vlada SAD-om, pitaju se istraživači s Princetona, Martin Gilens i Benjamin Page. Njihov zaključak, do kojeg su došli proučavajući 1800 zakona i propisa Marx je živio u 19. stoljeću, i nije mogao predvidjeti kako kreativan će kapitalizam u 21. stoljeću postati u svom osnovnom zadatku eksproprijacije viška vrijednosti od proizvođačadonesenih između 1981. i 2002., jeste da je Amerika, još davno prijeCitizens United 1.0 i 2.0, postala oligarhija, u kojoj bogati, dobro povezani pojedinci i elite upravljaju zemljom, bez obzira na volju birača, a često i protiv te volje.
U takvu Ameriku se odlično uklapa prvoaprilskiprijedlog državnog proračuna RepublikancaPaula Ryana (samo dva dana prethodio odluci Vrhovnog suda; dobro uigrani tim): Ryan bi podigao izdatke za vojsku za 400 milijardi dolara. Kao da već nisu najviši na svijetu, on bi ih gotovo udvostručio, tako da bi Amerika trošila na vojsku više od ostatka svijeta zajedno. Istovremeno, smanjio bi deficit za 400 milijardi dolara. A kako bi Ryan “stvorio” potrebnih 800 milijardi? Tako da ukine “Obamino” zdravstveno osiguranje, i zdravstveno osiguranje uopće, kao i bonove za hranu, i druge slične izdatke za nezahvalnu sirotinju, koja i tako ne glasa za njega i njegove. Ovako su Bernie Sandersi Al Sharpton prokomentirali Ryanovu neslanu prvoaprilsku šalu:
U takvu Ameriku se, međutim, nažalost, ne uklapa Obamin napor da se minimalni dohodak na saveznoj razini podigne na mizernih $10.10/sat (s trenutnih još daleko mizernijih $7.25, tj. manje od 40kn po satu), te mu prijedlog nije prošao u Senatu(glasalo je 54 za, 42 protiv, no u Senatu da prijedlog prođe mora barem 60 biti za), iako je, prema istraživanjima javnog mnijenja, 2/3 građana ZA, što je New Yorker ondasatirično prokomentirao: milijunašii i milijarderi ujedinjeni u sprječavanju dizanja minimalca.
Obaminoj administraciji, lijevoj vlasti, koja nam je obećala i promjenu i nadu, inače toliko nedostaje inicijative, da skoro podsjećaju na Milanovićevu vladu, pa im desnica već otima teme kojima bi se oni trebali baviti, kao npr. Koch fondacija temu o društvenim problemima, koji nastaju zato što SAD ima toliko zatvorenika – pet posto svjetskog stanovništva, jedna četvrtina svjetskih zatvorenika, dva milijuna ljudi, a u zadnjih 35 godina porasta ekonomske nejednakosti, zatvorska populacija porasla je 790 posto – a koji (problemi) svakako drže jedan cijeli sloj društva u perpetualiziranom kriminaliziranom siromaštvu. Tako da će Demokrate ovaj poraz u Senatu, vjerojatno, baciti još dublje u depresiju (iako se neki optimistički novinari nadaju da je to namještaljka da ovako u narodu ocrnjeni Republikanci izgube Senat na izborima najesen).
Kapitalizam je ovdje svuda nekako korak ispred revolucije, za sada. Kapitalizam jeuništio i marksistički Brecht Forum prije nego se revolucija podigla: nisu više mogliBudući da od antibiotika nema profita, istraživački centar u Grotonu će, na opći užas bivših zaposlenika i grada, biti sravnjen sa zemljomplaćat rentu, i morali su zatvorit butigu. Aktivizam “takve vrste” se u ovom društvu već duže vremena smatra uzaludnim i kontraproduktivnim, kakvim ga je “zlatno doba” nakon drugog svjetskog rata (koje “revizionista” Piketty zapravo priziva) učinilo – doduše sad, kako se Marxova zloslutna proročanstva obistinjuju, možda bi forum živnuo da je doživio.
Iako, otkad je Ronald Reagan naredio da se pohapse kontrolori leta koji su bili u štrajku, jer to, kao, ugrožava nacionalnu sigurnost, pa su ih u lancima vukli kroz sudnicu kao teroriste, od tada se ovdje nekako slabo štrajka. Jedino gdje se kapitalizam još boji štrajkova je Kina, gdje se i tako većina potrošne robe proizvodi (kao recimo ovaj štrajk u tvornici Pu Chen, gdje se proizvode i Nike i Adidas tenisice – da, na razočarenje obijesne mladeži, koja vjeruje velikim brandovima, isti radnici u Kini sastavljaju i Adidas i Nike…). Drugdje, radnička klasa je mrtva, kako pjeva Robert Wyatt u The Age of Self, i svi smo mi samo potrošači.
Ovdje još jedino krajnja desnica izlazi napolje prosvjedovat, i to u punoj ratnoj spremi, kao tijekom spašavanja bogatog rančera Clivena Bundya od obaveze da plaća porez da bi njegova stoka pasla travu na saveznoj zemlji u Nevadi. Republikanski političari su naoružane hajduke odmah krstili “domoljubima”, a Demokratska vlast je popustila i povukla se na pričuvno mjesto iza svojih stolova u Washingtonu. Bundyev sin, Randy, ohrabren ovim uspjehom, sad je poveo drugi sličan oružani prosvjed u Utahu, slaveći pravo da se vozi terenskim vozilima preko drevnih indijanskih grobova, a konzervativnoDruštvo John Birch nam obećaje još takvih prosvjeda. Nazdravlje.
Kažu mi da sam previše negativan i da moram barem za kraj svojih tekstova nać neku pozitivnu poruku. Teško, teško. No dobro, kako je očito da radnički štrajk teško može uzdrmati globalni kapitalizam u zemljama u kojima se malo toga proizvodi, ako smo već svi tek potrošači i dužnici, onda je možda vrijeme za potrošački, dužnički štrajk: u solidarnosti s ovršenima, da svi odjednom prestanemo plaćati svoje hipoteke, pa da vidimo koliko dugo bi banke opstale (prethodno, naravno, povučemo svoju Putovanje avionom danas traje duže nego kad sam bio dijete, zbog svih sigurnosnih mjera, ali zato košta znatno više, a prostor za sjedenje je skučeniji, i još ti na nekim letovima više ne daju ni piti ni jesti za džabeušteđevinu i stavimo je na sigurno: ispod madraca). To je upravo ono što banke sada rade svima nama: sjede na našem novcu i škrtare.
Teoretski, vlasnik kuće plaća banci svaki mjesec već deset godina – dakle otplatio je već trećinu termina od trideset godina, ali tek šestinu glavnice; jer se hipoteka otplaćuje bezobrazno po dužnika, pa dužnik prvih 17 godina plaća više kamata nego glavnice svaki mjesec. U međuvremenu je nastupila kriza, pa je njegova kuća izgubila trećinu vrijednosti – dakle, kad bi je on sada prodao, bio bi još dužan šestinu glavnice banci! A i kamate su pale – kamate po kojima banka posuđuje kapital, ne kamate koje on plaća banci. Logično, a i brojni Obamini programi su kao kreirani da to omoguće, taj kućevlasnik će od banke tražit promjenu uvjeta svoje hipoteke. Evo što će mu banka velikodušno ponuditi:
Smanjit će mu kamatu, neznatno, pola od onoliko koliko bi trebala i mogla. Da ga privuče, smanjit će mu mjesečno plaćanje. Ono što će biti pažljivo zakamuflirano u ugovoru je da banka ne samo da neće smanjiti glavnicu, iako je vrijednost kuće pala uslijed financijskih špekulacija, a ne zbog lošeg održavanja, nego će još povećati glavnicu za nekoliko (4-5) tisuća dolara na ime “troškova” promjena uvjeta! Manji mjesečni izdatak je ostvaren time što je termin kredita produžen za dodatnih deset godina, tako da vlasnik sada otplaćuje kuću 40, umjesto 30 godina, i na kraju završi plaćajući banci za istu, sada 30 posto manje vrijednu kuću, 20 posto više novca, tj. nekoliko desetaka tisuća dolara više nego što bi platio bez promjene uvjeta..
Gayle McLaughlin, gradonačelnica Richmonda koja je natjerala eksproprijatorima strah u kosti (ytb-prtsc)
I takva ponuda banke se ne smatra kriminalnom?! A očito je čista pljačka. Zato je osvježavajući primjer gradića Richmond u Kaliforniji i njegove gradonačelnice, Gayle McLaughlin, pripadnice, u SAD-u malobrojne, stranke Zelenih, koja je odlučila zajedno sa svojim građanima stati na kraj toj pljački. Prvo je grad ponudio bankama da otkupi 624 zajma u ovršnom postupku po fer tržišnoj cijeni – dakle s glavnicom reduciranom na trenutnu tržišnu vrijednost nekretnine – što su banke s gnušanjem odbile, jer bi to značilo da će primiti ukupno manje novca. Kad to nije prošlo, grad je odlučio oduzeti te zajmove bankama, drugim riječima izvršiti eksproprijaciju eksproprijatora, tj. banaka (ovdje se taj proces zove “eminent domain”). Kad je bankama postalo jasno da sada neće ni centa dobiti, odlučile su tužiti gradić sudu, plus prijete da nikome tamo više neće izdati zajam.
Budući da Richmond još nije službeno počeo oduzimati bankama kuće, nego je to samo najavio kao mogućnost, sud je odbacio tužbu kao neosnovanu. No, nema čega se banke i bogataši, tzv. investitori u dug, boje više nego ovakve eksproprijacije, tako da su utjecali na saveznog regulatora, Federal Housing Finance Agency, da izda priopćenje kako će odbiti izdati savezne garancije za zajmove za nekretnine u mjestima koja budu planirala izvršiti takvu eksproprijaciju, pa sad ACLU (American Civil Liberties Union) tuži FHFA sudu, pod sumnjom da se regulator malo previše slizao s bankama. Obama, da je zaista progresivni ljevičar, smjesta bi smijenio šefa FHFA, ali nije, nego Godine 1991. školarina na fakultetima koju su plaćali sami studenti iznosila je 16 posto prihoda sveučilišta. Danas je 42-47 posto. Postalo je tri puta skuplje studirati u 20 godinaje dečko Wall Streeta. U međuvremenu diskusija o eminent domainproširila se i na neke druge gradove: El Monte, Baldwin Park i Pomona u Kaliforniji i Newark i Irvington u New Jerseyu.
To je jako malo za sada. Trebale bi biti stotine, tisuće takvih gradića i sela, da bi se banke natjerale da popuste. Jer ako ih je malo, bankari ih mogu lako ucijeniti da im nitko više nikada neće izdati nikakav zajam. Jedini način da se građani suprotstave toj novčarskoj ucjeni je masovnost. Tek kad im postane jasno da neće više nikada nikome moći izdati zajam po pljačkaškim uvjetima koje zahtijevaju, banksteri će bit spremni pregovarati. Pa neće više biti pet milijuna napuštenih kuća koje trunu u njihovom vlasništvu, samo da bi se dokazala moć načela vlasništva. Ali, eto, to je pozitivna vijest za kraj: otkriven je tip štrajka koji bi mogao funkcionirati i biti efektivan u današnjem američkom kapitalizmu.
Jedino mjesto u Bibliji na kojem je zabilježeno da se Isus ponašao nasilno, bilo je kad je bičem istjerao mjenjače novca iz hrama. Mora bit neki razlog da su bankari uvijek bili omraženi?!
Za većinu (99 posto) ljudi sve je veći jaz između cijena koje plaćaju za usluge i servise i plaća koje primaju za svoj rad. Plaće stagniraju. Cijene rastu. Zdravstveno osiguranje, koje, recimo, naplaćuje mjesečnu premiju od $300, hoće doktoru, koji za uslugu naplaćuje $400, platiti samo $70. Tko strada? Siromašni pacijenti. Koji ne mogu vidjet doktora, iako plaćaju zdravstveno osiguranje.
Godine 1991. školarina na fakultetima koju su plaćali sami studenti iznosila je 16 posto prihoda sveučilišta. Danas je 42-47 posto. Postalo je tri puta skuplje studirati u 20 godina. S druge strane 1970. samo 20 posto predavača bili su vanredni, a danas ih je 50 do 70 posto. Na jeftinijim sveučilištima 70 posto profesora radi punu satnicu za pola plaće. Prosječna plaća sveučilišnog profesora s doktoratom na takvim tzv. community college u SAD-u je jedva 110 tisuća kuna godišnje. Profesori primaju bonove za hranu da bi mogli preživjeti. U Kaliforniji primaju javnu pomoć u prosjeku od $13,645 godišnje.
I u New Yorku je sve po starom pod Demokratom DeBlasiom, koji je otprilike još jedno tako kolosalno razočaranje poput Obame. Promijenio se gradonačelnik i par ljudi na vrhu, ali je struktura ostala nasljeđena od dvadeset godina Republikanske uprave podGiulianijem i Bloombergom. Imate napredno, talentirano dijete i želite ga ugurati u posebnu školu? Super, napravite test inteligencije! Cijena, prava sitnica, oko tisuću dolara.
A hoćete, ne daj bože luksuza, otić na skijanje zimi? Dnevna karta za žičaru za vikend tijekom sezone je otprilike $90 (oko 500 kuna), a ako niste ponijeli što za jesti od kuće, čekaju vas i hamburgeri za 60 kuna i “slajs” pizze za 50 kuna. čovjek bi pomislio da ljudi, koji vas služe zarađuju milijune. Krivo. Većina ih je plaćena $8/sat i da imOvdje još jedino krajnja desnica izlazi napolje prosvjedovat, i to u punoj ratnoj spremi, kao tokom spašavanja bogatog rančera Clivena Bundya od obaveze da plaća porez da bi njegova stoka pasla travu na saveznoj zemlji u Nevadikompanija ne da jesti za pola cijene, vjerojatno bi i oni sebi morali nosit klopu od doma.
Nestali malezijski putnički avion, let MH370, još uvijek nije pronađen. Cijeli veliki avion s više od 200 putnika je netragom nestao i uz svu tehnologiju 21. stoljeća mi ga nismo u stanju pronaći. Putovanje avionom danas traje duže nego kad sam bio dijete, zbog svih sigurnosnih mjera, ali zato košta znatno više, a prostor za sjedenje je skučeniji, i još ti na nekim letovima više ne daju ni piti ni jesti za džabe.
U međuvremenu, avio-kompanije postaju sve veće i sve ih je manje, te preostale imaju sve veći monopol nad tržištem. Ali od škrtosti nisu ništa učinile svih ovih godina tehnološkog napretka da učine da nestali avion bude lakše pronaći, tako da je potraga ovisila o tome jesu li putnicima preživjele baterije u osobnim mobilnim telefonima, pa da možda od njih dođe neki signal.
Liječnici nas upozoravaju kako današnji antibiotici neće djelovati za nekoliko desetljeća, jer novi sojevi bakterija razvijaju otpornost, i bolnice već danas teško izlaze na kraj s novim gram negativnim bakterijama. No, Pfizer, najveći svjetski proizvođač antibiotika, je, nakon što su to učinile i druge velike farmaceutske kompanije, u zadnjih nekoliko godina zatvorio svoje istraživačke centre za antibiotike, prvo u Velikoj Britaniji, a zatim i kod kuće u Grotonu (Connecticut).
Problem je, kažu, što antibiotici nisu rentabilni za istraživanje: ljude se ne može na njih navući. Istraživanje jednako košta za novi antibiotik kao i za novi lijek protiv Obaminoj administraciji, lijevoj vlasti, koja nam je obećala i promjenu i nadu, inače toliko nedostaje inicijative, da skoro podsjećaju na Milanovićevu vladu, pa im desnica već otima teme kojima bi se oni trebali bavitivisokog kolesterola, ali antibiotik ljudi uzimaju tek par dana, a Lipitor, obično, jednom kad ga doktor prepiše, svaki dan do kraja života. Budući da od antibiotika nema profita, istraživački centar u Grotonu će, na opći užas bivših zaposlenika i grada, biti sravnjen sa zemljom.
To su sve očiti primjeri da današnji kapitalizam ne valja. Zdravstveno osiguranje naplaćuje sve više, a doktore plaća sve manje. Visoko obrazovanje je sve skuplje, a profesore plaćaju sve manje. Skijanje je toliko skupo, a zaposlenici su tako slabo plaćeni. Let avionom košta sve više, a pruža sve manje. Lijekovi koštaju sve više, a sve su manje djelotvorni. Kuda onda ide sav naš novac? Evo, recimo, Paul Krugman je identificirao 25 muškaraca, špekulanata, žmuklera, tzv. hedge fund managera, koji su prošle godine zajedno povukli 21 milijardu dolara.
Još bolje je prošlo petnaest članova upravnog odbora Coca Cole koji su prošle godine sebe kompenzirali za svoj težak rad s 24 milijarde dolara, uzbudivši čak i njihovog kompenzacijskog savjetnika Davida Wintersa iz Wintergreen Advisers, kao i Warrena Buffeta – s 400 milijuna dionica, najvećeg dioničara Coca Cole, čiji sin, usput rečeno, sjedi među tih 15 na odboru – koji su ih obojica upozorili da su pretjerali. Ali onda tata Buffet, sa svojih četiristo milijuna glasova, ipak nije glasao protiv, nego je bio suzdržan, rekavši: “Ja volim Coca Colu. Ja volim članove odbora (jasno kad mu je jedan od njih sin, op.a.). Zato nisam želio glasati protiv. Iako se ne slažem s njihovim planom [tako visoke kompenzacije]”. Vrana vrani oči ne kopa.
Dakle, već smo pronašli 40 ljudi koji su si jamili 45 milijardi dolara – više od milijardu po čovjeku. A da nisu ništa novo ni značajno otkrili, izumili, napravili ili izgradili, samo su sebe znali na pravo mjesto u sustav “ugraditi” (ili su se znali rodit u pravoj obitelji). Možda je netko od njih anonimno kupio na aukciji ovu sliku Barnetta Newmana za skoro 44 milijuna dolara? Da ne otvarate link: radi se o velikom plavom platnu sa jednom malo debljom bijelom linijom povučenom točno po sredini. Newman je za života bio nepriznat i životario na račun učiteljske plaće svoje supruge, pišući bolje poznatom Rothku kako “njegova borba protiv buržoaskog društva uključuje potpuno odbijanje istoga”. Nakon smrti, izgleda, buržoasko društvo ga je objeručke prihvatilo. S umjetnicima je uvijek lakše kad su mrtvi.
Nije čudo, dakle, da su se ljudi počeli ponovno pitati nije li možda Karl Marx ipak bio u pravu. Kad je, recimo, napisao (Kapital, 3. tom, 180. stranica): “Uz svu svoju škrtost, kapitalistička proizvodnja je rasipnička s ljudskom radnom snagom, jednako kao što je njena metoda distribucije produkata trgovinom rasipnička s resursima, tako da kroz nju društvo gubi, koliko pojedini kapitalist dobiva.” Svi mi dakle neprestano gubimo novac da bi nekoliko stotina ljudi moglo tako gomilati milijarde.
Tako je knjiga Thomasa PikettyaKapital u 21. stoljeću, o kojoj sam pisaou prošlom članku, dogurala donajprodavanije na Amazonu (sad je #2;Harvard Press je već prošao kroz dva izdanja, a čini se da će skoro past i treće, a vjerojatno i četvrto). Recenzije se kreću od vrlo pozitivnih (kao ova Krugmanova), do suzdržanih (kao npr. ova, kojoj je autor, Obamin ekonomski savjetnik Jason Furman, koji je ipak plaćen da štiti svog šefa, koji se ne želi zamjerit krupnom kapitalu koji mu je platio kampanju), te do borbeno neprijateljskih, kao recimo ova u Forbesmagazinu, novinama namijenjenim vlasnicima kapitala.
Forbes magazin je, također, pohvalio Furmana, što dodatno svjedoči poltronskom karakteru njegove recenzije. Forbes magazin čak pokušava rušiti Pikettyjeve teze citatima Karla Marxa: kao, Marx je rekao da povrat na uloženi kapital neće moći vječno rasti, ha, Piketty mora da je u krivu. Samo, Marx je živio u 19. stoljeću, i nije mogao predvidjeti kako kreativan će kapitalizam u 21. stoljeću postati u svom osnovnom zadatku eksproprijacije viška vrijednosti od proizvođača. No, lijepo je vidjeti da danas čak i Forbes magazin citira Marxa.
Portal Salon ovdje primjećuje da je američka desnica u punoj kontra-ofenzivi: već dugo u Americi nije jedna knjiga izazvala toliko mržnje, niti je jedan autor proizveo toliko neprijatelja! Konzervativni think-tank American Enterprise Institute nas raznim grafikonima pokušava uvjeriti kako u Americi zapravo nejednakosti nema, jer nam svima jednakim tempom raste potrošnja (samo netko troši jedan posto svoje ušteđevine da si kupi novi mlazni avion, a netko kupuje pelene djetetu na kreditnu karticu sa 17 posto kamata). Kao da mi ne vidimo da su nam primanja gotovo ista, ako ne i manja, a troškovi sve veći.
Libertarijanski portal Reason ide korak dalje pozivajući nas da ne zavidimo onima koji imaju više od nas. Pohlepa je dobra za bogate. No, jal i zavist samo izjedaju sirotinju nepotrebno. Za njih je davno izmišljena Deseta zapovijed Božja. Libertarijanci inače nisu religiozni, ali im, u ovom slučaju, Bog odlično dođe: nejednakost je lakše tolerirat ako se ufamo u spasenje i vječnost u Kraljevstvu Nebeskom (u koje zli bogataši neće moći, jer će prije deva kroz ušicu igle nego oni tamo, ne?). U sličnom tonu je pisana ikulturološka kritika modernog kapitalizma Daniela Bella i Christophera Lascha, kojiVrhovni sud je dovršio što je započeo sa“Citizens United”odlukom da se korporacijama dozvoli da bez ograničenja ulažu u političke kampanje: sad više nema ograničenja niti za privatne osobe – tko ima para, može ih anonimno dat političaru koga izabere bez ikakvog ograničenja, tako je zemlja napokon i formalno zakonski predana u ruke bogatašimanam kažu da nije najveći problem što jedna manjina uzima sav novac, nego što i kapitalizam i socijalna država oslabljuju oblike solidarnosti, koji daju značenje životu mnogih ljudi, a u zamjenu ne nude ništa osim novca. Dakle, bilo bi nam najbolje da se vratimo u feudalizam, gdje smo svi solidarni, jer svi znamo svoje mjesto u društvu od rođenja, pa onda nema zavisti, nema frke.
Praznovjerju, magijskom, religijskom razmišljanju pridružio se i Vrhovni sud nedavnomodlukom 5:4 da se dozvoli molitva pri otvaranju sastanaka gradskih skupština u SAD-u. Nekim gradovima i tako nije ništa drugo ni preostalo nakon krize 2008. nego da se mole Bogu da ne bankrotiraju s toliko ovršenih kuća, na koje nitko više ne plaća porez od kojega oni žive. Znakovito, ovaj gradić se zove Grčka i ekonomija mu je u sličnom stanju kao i istoimene države. Država New York ima mnogo takvih malih gradova s obećavajućim starogrčkim imenima (Atena, Troja, Korint, Itaka, Sparta, Sirakuza, Grčka, Malta…) koji, opustošeni, nakon što je grad New York iz njih isisao što vrijedi, danas najčešće preživljavaju od kazni za prebrzu vožnju, koje njihovi panduri ispišu na auto-putu, koji pored njih prolazi.
U drugoj, slično tijesnoj (5:4) odluci, Vrhovni sud je dovršio što je započeo s Citizens United odlukom da se korporacijama dozvoli da bez ograničenja ulažu u političke kampanje: sad više nema ograničenja niti za privatne osobe – tko ima para, može ih anonimno dat političaru koga izabere bez ikakvog ograničenja, tako je zemlja napokon i formalno zakonski predana u ruke bogatašima. Nakon Citizens United 2.0 postavlja se ozbiljno pitanje jesu li Sjedinjene Države više uopće demokracija. Tko uopće vlada SAD-om, pitaju se istraživači s Princetona, Martin Gilens i Benjamin Page. Njihov zaključak, do kojeg su došli proučavajući 1800 zakona i propisa Marx je živio u 19. stoljeću, i nije mogao predvidjeti kako kreativan će kapitalizam u 21. stoljeću postati u svom osnovnom zadatku eksproprijacije viška vrijednosti od proizvođačadonesenih između 1981. i 2002., jeste da je Amerika, još davno prijeCitizens United 1.0 i 2.0, postala oligarhija, u kojoj bogati, dobro povezani pojedinci i elite upravljaju zemljom, bez obzira na volju birača, a često i protiv te volje.
U takvu Ameriku se odlično uklapa prvoaprilskiprijedlog državnog proračuna RepublikancaPaula Ryana (samo dva dana prethodio odluci Vrhovnog suda; dobro uigrani tim): Ryan bi podigao izdatke za vojsku za 400 milijardi dolara. Kao da već nisu najviši na svijetu, on bi ih gotovo udvostručio, tako da bi Amerika trošila na vojsku više od ostatka svijeta zajedno. Istovremeno, smanjio bi deficit za 400 milijardi dolara. A kako bi Ryan “stvorio” potrebnih 800 milijardi? Tako da ukine “Obamino” zdravstveno osiguranje, i zdravstveno osiguranje uopće, kao i bonove za hranu, i druge slične izdatke za nezahvalnu sirotinju, koja i tako ne glasa za njega i njegove. Ovako su Bernie Sandersi Al Sharpton prokomentirali Ryanovu neslanu prvoaprilsku šalu:
U takvu Ameriku se, međutim, nažalost, ne uklapa Obamin napor da se minimalni dohodak na saveznoj razini podigne na mizernih $10.10/sat (s trenutnih još daleko mizernijih $7.25, tj. manje od 40kn po satu), te mu prijedlog nije prošao u Senatu(glasalo je 54 za, 42 protiv, no u Senatu da prijedlog prođe mora barem 60 biti za), iako je, prema istraživanjima javnog mnijenja, 2/3 građana ZA, što je New Yorker ondasatirično prokomentirao: milijunašii i milijarderi ujedinjeni u sprječavanju dizanja minimalca.
Obaminoj administraciji, lijevoj vlasti, koja nam je obećala i promjenu i nadu, inače toliko nedostaje inicijative, da skoro podsjećaju na Milanovićevu vladu, pa im desnica već otima teme kojima bi se oni trebali baviti, kao npr. Koch fondacija temu o društvenim problemima, koji nastaju zato što SAD ima toliko zatvorenika – pet posto svjetskog stanovništva, jedna četvrtina svjetskih zatvorenika, dva milijuna ljudi, a u zadnjih 35 godina porasta ekonomske nejednakosti, zatvorska populacija porasla je 790 posto – a koji (problemi) svakako drže jedan cijeli sloj društva u perpetualiziranom kriminaliziranom siromaštvu. Tako da će Demokrate ovaj poraz u Senatu, vjerojatno, baciti još dublje u depresiju (iako se neki optimistički novinari nadaju da je to namještaljka da ovako u narodu ocrnjeni Republikanci izgube Senat na izborima najesen).
Kapitalizam je ovdje svuda nekako korak ispred revolucije, za sada. Kapitalizam jeuništio i marksistički Brecht Forum prije nego se revolucija podigla: nisu više mogliBudući da od antibiotika nema profita, istraživački centar u Grotonu će, na opći užas bivših zaposlenika i grada, biti sravnjen sa zemljomplaćat rentu, i morali su zatvorit butigu. Aktivizam “takve vrste” se u ovom društvu već duže vremena smatra uzaludnim i kontraproduktivnim, kakvim ga je “zlatno doba” nakon drugog svjetskog rata (koje “revizionista” Piketty zapravo priziva) učinilo – doduše sad, kako se Marxova zloslutna proročanstva obistinjuju, možda bi forum živnuo da je doživio.
Iako, otkad je Ronald Reagan naredio da se pohapse kontrolori leta koji su bili u štrajku, jer to, kao, ugrožava nacionalnu sigurnost, pa su ih u lancima vukli kroz sudnicu kao teroriste, od tada se ovdje nekako slabo štrajka. Jedino gdje se kapitalizam još boji štrajkova je Kina, gdje se i tako većina potrošne robe proizvodi (kao recimo ovaj štrajk u tvornici Pu Chen, gdje se proizvode i Nike i Adidas tenisice – da, na razočarenje obijesne mladeži, koja vjeruje velikim brandovima, isti radnici u Kini sastavljaju i Adidas i Nike…). Drugdje, radnička klasa je mrtva, kako pjeva Robert Wyatt u The Age of Self, i svi smo mi samo potrošači.
Ovdje još jedino krajnja desnica izlazi napolje prosvjedovat, i to u punoj ratnoj spremi, kao tijekom spašavanja bogatog rančera Clivena Bundya od obaveze da plaća porez da bi njegova stoka pasla travu na saveznoj zemlji u Nevadi. Republikanski političari su naoružane hajduke odmah krstili “domoljubima”, a Demokratska vlast je popustila i povukla se na pričuvno mjesto iza svojih stolova u Washingtonu. Bundyev sin, Randy, ohrabren ovim uspjehom, sad je poveo drugi sličan oružani prosvjed u Utahu, slaveći pravo da se vozi terenskim vozilima preko drevnih indijanskih grobova, a konzervativnoDruštvo John Birch nam obećaje još takvih prosvjeda. Nazdravlje.
Kažu mi da sam previše negativan i da moram barem za kraj svojih tekstova nać neku pozitivnu poruku. Teško, teško. No dobro, kako je očito da radnički štrajk teško može uzdrmati globalni kapitalizam u zemljama u kojima se malo toga proizvodi, ako smo već svi tek potrošači i dužnici, onda je možda vrijeme za potrošački, dužnički štrajk: u solidarnosti s ovršenima, da svi odjednom prestanemo plaćati svoje hipoteke, pa da vidimo koliko dugo bi banke opstale (prethodno, naravno, povučemo svoju Putovanje avionom danas traje duže nego kad sam bio dijete, zbog svih sigurnosnih mjera, ali zato košta znatno više, a prostor za sjedenje je skučeniji, i još ti na nekim letovima više ne daju ni piti ni jesti za džabeušteđevinu i stavimo je na sigurno: ispod madraca). To je upravo ono što banke sada rade svima nama: sjede na našem novcu i škrtare.
Teoretski, vlasnik kuće plaća banci svaki mjesec već deset godina – dakle otplatio je već trećinu termina od trideset godina, ali tek šestinu glavnice; jer se hipoteka otplaćuje bezobrazno po dužnika, pa dužnik prvih 17 godina plaća više kamata nego glavnice svaki mjesec. U međuvremenu je nastupila kriza, pa je njegova kuća izgubila trećinu vrijednosti – dakle, kad bi je on sada prodao, bio bi još dužan šestinu glavnice banci! A i kamate su pale – kamate po kojima banka posuđuje kapital, ne kamate koje on plaća banci. Logično, a i brojni Obamini programi su kao kreirani da to omoguće, taj kućevlasnik će od banke tražit promjenu uvjeta svoje hipoteke. Evo što će mu banka velikodušno ponuditi:
Smanjit će mu kamatu, neznatno, pola od onoliko koliko bi trebala i mogla. Da ga privuče, smanjit će mu mjesečno plaćanje. Ono što će biti pažljivo zakamuflirano u ugovoru je da banka ne samo da neće smanjiti glavnicu, iako je vrijednost kuće pala uslijed financijskih špekulacija, a ne zbog lošeg održavanja, nego će još povećati glavnicu za nekoliko (4-5) tisuća dolara na ime “troškova” promjena uvjeta! Manji mjesečni izdatak je ostvaren time što je termin kredita produžen za dodatnih deset godina, tako da vlasnik sada otplaćuje kuću 40, umjesto 30 godina, i na kraju završi plaćajući banci za istu, sada 30 posto manje vrijednu kuću, 20 posto više novca, tj. nekoliko desetaka tisuća dolara više nego što bi platio bez promjene uvjeta..
Gayle McLaughlin, gradonačelnica Richmonda koja je natjerala eksproprijatorima strah u kosti (ytb-prtsc)
I takva ponuda banke se ne smatra kriminalnom?! A očito je čista pljačka. Zato je osvježavajući primjer gradića Richmond u Kaliforniji i njegove gradonačelnice, Gayle McLaughlin, pripadnice, u SAD-u malobrojne, stranke Zelenih, koja je odlučila zajedno sa svojim građanima stati na kraj toj pljački. Prvo je grad ponudio bankama da otkupi 624 zajma u ovršnom postupku po fer tržišnoj cijeni – dakle s glavnicom reduciranom na trenutnu tržišnu vrijednost nekretnine – što su banke s gnušanjem odbile, jer bi to značilo da će primiti ukupno manje novca. Kad to nije prošlo, grad je odlučio oduzeti te zajmove bankama, drugim riječima izvršiti eksproprijaciju eksproprijatora, tj. banaka (ovdje se taj proces zove “eminent domain”). Kad je bankama postalo jasno da sada neće ni centa dobiti, odlučile su tužiti gradić sudu, plus prijete da nikome tamo više neće izdati zajam.
Budući da Richmond još nije službeno počeo oduzimati bankama kuće, nego je to samo najavio kao mogućnost, sud je odbacio tužbu kao neosnovanu. No, nema čega se banke i bogataši, tzv. investitori u dug, boje više nego ovakve eksproprijacije, tako da su utjecali na saveznog regulatora, Federal Housing Finance Agency, da izda priopćenje kako će odbiti izdati savezne garancije za zajmove za nekretnine u mjestima koja budu planirala izvršiti takvu eksproprijaciju, pa sad ACLU (American Civil Liberties Union) tuži FHFA sudu, pod sumnjom da se regulator malo previše slizao s bankama. Obama, da je zaista progresivni ljevičar, smjesta bi smijenio šefa FHFA, ali nije, nego Godine 1991. školarina na fakultetima koju su plaćali sami studenti iznosila je 16 posto prihoda sveučilišta. Danas je 42-47 posto. Postalo je tri puta skuplje studirati u 20 godinaje dečko Wall Streeta. U međuvremenu diskusija o eminent domainproširila se i na neke druge gradove: El Monte, Baldwin Park i Pomona u Kaliforniji i Newark i Irvington u New Jerseyu.
To je jako malo za sada. Trebale bi biti stotine, tisuće takvih gradića i sela, da bi se banke natjerale da popuste. Jer ako ih je malo, bankari ih mogu lako ucijeniti da im nitko više nikada neće izdati nikakav zajam. Jedini način da se građani suprotstave toj novčarskoj ucjeni je masovnost. Tek kad im postane jasno da neće više nikada nikome moći izdati zajam po pljačkaškim uvjetima koje zahtijevaju, banksteri će bit spremni pregovarati. Pa neće više biti pet milijuna napuštenih kuća koje trunu u njihovom vlasništvu, samo da bi se dokazala moć načela vlasništva. Ali, eto, to je pozitivna vijest za kraj: otkriven je tip štrajka koji bi mogao funkcionirati i biti efektivan u današnjem američkom kapitalizmu.
Jedino mjesto u Bibliji na kojem je zabilježeno da se Isus ponašao nasilno, bilo je kad je bičem istjerao mjenjače novca iz hrama. Mora bit neki razlog da su bankari uvijek bili omraženi?!
wpDiscuz