Nije stvar u loptanju. Nikad nije ni bila. Stvar je u biznisu. A kad u Hrvatskoj nešto postane “biznis”, e tu prestaje sport , počinje industrija, a industrija u Hrvatskoj obično propadne.
Nekad je hrvatski nogomet bio religija. Danas je franšiza. Nogometni kampovi niču kao gljive poslije atomske kiše, ali ne s ciljem da se stvore novi Modrići, nego novi Excel tablični ulazni redovi za investitore. “Talent development” je nova riječ za “kapitalnu eksploataciju”.
Pogledajmo stvarno pitanje: Gdje su odrasli najveći?
Messi? Rosario, u kvartu.
Ronaldo? Funchal, na ulici.
Modrić? Zadar, hotel Kolovare, razvaljeno igralište.
Mbappé? Bondy, predgrađe Pariza.
Neymar? Santos, Brazil, trošna igrališta.
Ni jedan – ni jedan – nije “proizvod nogometnog kampa”. Svi su proizvod kaosa, siromaštva, vlažnog zraka, praznih boca Coca-Cole koje glume stative. Nogometni kampovi služe jednom: da uzmu pare roditeljima koji imaju iluziju da se talent može kupiti kao sezonska karta za Dinamo.
Koliko košta nogometna iluzija?
Jedan kamp u Hrvatskoj – nećemo ih imenovati, da ne kvare SEO – mjesečno po djetetu uzima od 250 do 500 eura. Dodajte na to opremu, prijevoz, dodatne pripreme, i brzo ste na 6.000 eura godišnje. Po djetetu. Po iluziji. Po snu.
S druge strane, investitor ulaže 3 milijuna eura u infrastrukturu, dobiva zemljište po pogodovanom režimu, subvencije od općine, i nakon toga ubire milijune godišnje kroz kampove, škole nogometa, turnire, “try-out” evente za strane skautske agencije koje dolaze vidjeti – koga?
Djecu koja trče po savršeno pokošenoj travi s licem koje više sliči startup menadžeru nego klinji koji sanja gol u 93. minuti.
Koliko se života uništi?
Jedna sezona = 200 djece.
Od toga možda 1 ide dalje. 199? Razočarani, financijski iscrpljeni, psihički spaljeni. I roditelji koji su prodali auto, uzeli kredit, posvađali se zbog termina i poziva iz Zagreba koji nikad nije stigao.
Industrija snova ima poznati naziv – Hollywood. A ovo je Hollywood za sirotinju. I umjesto kamera – kopačke.