Čovjek uporno nastoji stvoriti sebi okruženje u kojem se neće ničega bojati. Pusto nastojanje za tim, ničim garantiranim idealom, tjera čovjeka da se batrga između raznih stvarnosti, bori se s njima, bježi, laže, krade, vara, straši druge… Strah od u djetinjstvu okušenog i proživljenog siromaštva tjera stare ljude koji su bili gladni nakon II. svjetskog rata da pune hladnjake hranom koju ne stižu pojesti prije isteka roka korištenja.
Ljudi, nakon iskustava s galopirajućom inflacijom, više ne vjeruju u postojanost novca pa uzimaju lihvarske kredite koje kasnije nisu u mogućnosti vratiti. Velika je razlika između brojki u banci i punog hladnjaka, između papira u džepu i kupljenog odjevnog predmeta. Strah od drugih i drukčijih, potpuno opravdan nedavnim iskustvima rata, tjera ljude da oko sebe podižu zidove i granice. Nada, varljiva nada da će živjeti kao Nijemci i Francuzi, natjerala je brojne narode da poruše zidove oko sebe i tako steknu gorka iskustva života s jačim i bogatijim. Bugari, Slovaci, Hrvati, Srbi, Grci, i dalje svim silama nastoje izbrisati razlike između sebe i „Zapada“ time što će se potpuno prilagoditi vrlom novom svijetu. Kao djeca koja s divljenjem gledaju vojnike sa zlatnim širitima na remenima i sjajnim kacigama, ne sluteći da će im ovi uskoro zapaliti kuću. Rezultat je odnos kakav neminovno imaju jači i slabiji kad su skupa. Jači živi na račun slabijeg, kako to već u životu biva. Usput mu, kao po navici, garantira sigurnost i život bez straha. Između ostalog, i bez straha od siromaštva.
Deseci svakoga mjeseca ostaju bez posla i dostojanstva. „Zapad“ to, barem za sada, plaća nadom u bolje sutra. Ili, ako ne sutra, onda prekosutra. Ili zakosutra. Za pet ili petnaest godina. Možda dvadesetak ili trideset, najkasnije.
Ne vjerujem da je ta famozna Bolonja uvedena kako bi se unaprijedilo naše visoko školstvo. Ili da su privatna sveučilišta zamišljena da nam obogate akademski život. Mislim, ovako naopak kakav jesam, da je to imalo za cilj uništiti akademski sloj u regiji, da postane irelevantan i nekoristan čak i nama samima. „Zapad“ će i dalje neometano razvijati svoju akademsku zajednicu, od koje ćemo, naravno, ovisiti, i tehnološki i intelektualno. Ne vjerujem da je ovaj pravni sustav koji nam je donesen sa „Zapada“ usmjeren k unaprjeđenju pravne države. Naprotiv, pravosuđe je ostalo sredstvo inozemnog pritiska, pravna Sodoma i Gomora u kojoj službenica u katastru ima pravo ignorirati odluku suda i ne upisati nekretninu u vlasništvo, iako su plaćeni svi nameti i provedene sve procedure. Zašto? Pa, zato što joj se može. Pravni sustav u kojem drugi narodi mogu birati predstavnike onima koji nisu njihov narod, samo je sredstvo podjarmljivanja kroz poticanje antagonizama među narodima. Zašto to rade? Pa, može im se, zakon i „Zapad“ to dopuštaju. Pravni i društveni kaos je sjajna podloga za sustav u kojem se ljudi ne bune protiv lihvarskih kamata na kredite, potpunoga gubitka ljudskih sloboda i imovine, odsutnosti bilo kakve sigurnosti koju su, usput budi rečeno, dali da bi imali sigurnost. Valjda to „oslobađanje“ od straha ide do te mjere da će straha nestati kad više ne budemo imali što izgubiti. Kad nas oslobode svega za što bismo se morali bojati.
Piše: Veselin Gatalo za pogled.ba
wpDiscuz