Published On: Pon, pro 7th, 2020

Veran Matić: Zašto sam kleknuo pred spomenikom na Ovčari

Pjesnik Brana Petrović napisao je pesmu „Slobodan Milošević”, koju je u piščevoj zaostavštini pronašao Miodrag Raičević i uvrstio je u izvanrednu knjigu „Ne ubiti pticu drozda”. Pjesma se završava stihovima: „… Samo još da rečem: Nije dovoljno što je on u blatu – I mi se svi moramo u devet voda okupati.“

* * *

Svaka posjeta nekom stratištu ili podsjećanje na godišnjice stvore mi tjeskobu koja, verujem, proističe iz snažne empatije koju osećam prema žrtvama i njihovim porodicama.

Karl Jaspers u Pitanjima krivice, knjizi koju smo objavili u Samizdatu, pored krivične odgovornosti navodi i političku krivicu, moralnu krivicu, i metafizičku.

„Postoji solidarnost među ljudima kao pripadnicima ljudskog roda koja svakog čini saodgovornim za svaku krivicu i nepravednost u svetu, a posebno za zločine počinjene u njegovom prisustvu ili s njegovim znanjem.

Ako ne uradim sve što je u mojoj moći da ih spriječim, i sâm sam dijelom kriv…“ Možda je to najbliža definicija tjeskobe koja se javlja.

Nisam se nje otarasio ni kad sam kleknuo pred spomenikom na Ovčari, ali učinio sam nešto što je stvorilo bar mali prostor da se učini mnogo više, ili da se gestovi pijeteta i žaljenja čine sve dok se ne stvore pretpostavke da se učine i konkretni koraci za rješavanja otvorenih pitanja, od kojih su najteža pronalaženje nestalih, ekshumacije, identifikacije…

Impulsivno, želio sam na ovom prostoru da polemiziram s onima koji su osporavali moj gest, koji su me vrijeđali, optuživali… ali mislim da time ne bih ništa postigao.

Ne bih, čak, osjećao ni neko zadovoljstvo. To što se u polemici ne spominju žrtve, nestali, unesrećene porodice, to što se ne nude rješenja koja bi pomogla da se ublaže muke koje su masovne i 25 godina posle rata, govori o tome da nas je napustila empatija.

A ona nije samo sposobnost da se stavite „u cipele drugih“, obitelji žrtava, već i samih ubijenih, streljanih, mučenih, pa razvlačenih po grobnicama više puta…

Bez mogućnosti da vas najbliži dostojno sahrane i ožale. I da, nije zločin samo ubijanje, već i skrivanje i premještanje tijela mrtvih, skrivanje informacija o mestima gde bi mogli biti.

(Nije mi teško bilo da se stavim u ulogu oca nestalog Hrvata iz Vukovara, invalida, civila kojeg je komšija pred devetogodišnjom ćerkom iz tog mješovitog braka, odveo na „saslušanje“ u Negoslavce, odakle se nikad nije vratio, mogu da shvatim tu bol ako postoji neki prostor da vidi patnju kćerke koja ga traži 25 godina.

Bio sam sa njom nekoliko dana po Vukovaru, Osijeku, Beogradu, bio sam i sa komšijom koji ga je odvezao. I vidio autentičnu neizbrisivu patnju, nemir, dok se ne nađe tijelo i dostojno pokopa. I trajaće sve do tog čina smirivanja.

Ovih dana, nestali je dobio unuku koja je dobila ime po njemu – Mija.

I lako možemo da zamislimo tragove patnje za nestalim djedom, sudbinom bake, majke, tetke… To je još jedna velika nepravda prema nevinoj žrtvi, i žrtvama.)

Prateći izjave vodećih političara u Hrvatskoj, pisanje vodećih medija, najboljih kolumnista, shvatio sam da su razumjeli gest. I ja razumijem da je potrebno i konkretno iskopati što više informacija, onih koje će donijeti konkretne rezultate, ekshumacije i identifikacije, pronaći dokumente koji su jako važni za identifikacije, kao što su zdravstveni kartoni Vukovarske bolnice…

Učiniću sve što je u mojim ingerencijama da dođemo do podataka o asanacijama terena, grobnicama, i grobnim mestima, masovnim pokopima nakon Bljeska i Oluje, i o dokumentaciji iz Vukovarske bolnice, ali apeliram na svijest i savijest onih koji imaju saznanja, da nam ih makar anonimno predoče i dostave.

Iz dosadašnjeg iskustva znam da je to težak i mukotrpan posao tijekom kojeg se mnoga vrata automatski zatvore, pre nego što i pokušamo da ih otvorimo. Zato je bitno da učinimo napor i da ohrabrimo političare da je to moguće i da treba da zakoračimo u novu etapu međusobnih odnosa.

Politička volja je, ipak, ključna i važno je da uradimo sve da je pobudimo i učinimo djelotvornom, ali i da sami pomognemo taj osetljiv i bolan proces. Svake godine je sve manje svjedoka i mogućnosti da se ovo teško breme za porodice, ali i za naša društva, razriješi. A stasavaju nove generacije, koje nemaju informacije o tome šta je to što opterećuje naša društva.

To je seme i nekih budućih nesporazuma, tenzija, sukoba. I zbog toga je važno da damo sve što možemo u rješavanju najtežih pitanja, pa i iskazivanja poruka i gestova kojima pojašnjavamo svoj odnos prema žrtvama, prema zlu, svoj odnos prema drugome, stvarajući kroz stalne male korake preduvjet za normalizaciju i uspostavljanje međusobnog povjerenja.

Moj gest je jedan u nizu već činjenih, i nadam se budućih. Ne smijemo ostaviti to teško breme našoj djeci.


Autor: Veran Matić.

Tekst je objavljen u tjedniku NIN, a preuzimamo ga s portala javniservis.ne

Leave a comment

XHTML: You can use these html tags: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>