Vuk Drašković, nekadašnji ministar vanjske politike države Srbije i Crne Gore (2004.), te nakon raspada te države ministar vanjskih poslova Srbije dao je otvoreni intervju za portal telegram.rs. Čovjek koji je krajem 80-ih bio otvoreni zagovaratelj velikosrpskih ideja, kasnije je postao neprijatelj Miloševićevog režima te je na njega dva puta pokušavan atentat: prvi puta na Ibarskoj magistrali kada je kamion pun pijeska naletio na njegov automobil u kojem su svi poginuli osim njega, te 2000. u Budvi kada je pucano na njega u stanu u kojem je sjedio.
Danas smatra da je Srbija u „tamnoj noći laži“ i da mora proći svoju katarzu na putu u zajednicu civiliziranih europskih naroda.
„Sada se njeguje priča da su zločini Srba bili ekscesi pri obrani ognjišta. Nema nijednog Srbina koji je osuđen u Hagu, a da u očima ogromne većine naroda nije heroj. Slobodan Milošević je najodgovorniji za strašnu politiku poraza i zločina, a sada o njemu pišu hvalospjevne knjige ljudi koji su 90-tih bili protiv njega. Ministri mu se klanjaju u grobu i govore da je njega, za vođu Srbije, bio izabrao sam Bog.“
Zar Zapad i Vatikan nisu uništili Jugoslaviju?
„Samo to pitanje je posljedica upravo ove propagande o kojoj pričam. To je postala konstanta, aksiom, dio narodnog uvjerenja, takoreći mit. Kao i onaj da je Vuk Branković izdao na Kosovu, a umro je u turskom zatvoru, ili da je Marko Kraljević bio najveći srpski junak, a poginuo je braneći Turke od kršćana.
Kažete da se u Srbiji šuti o svemu. Na što konkretno mislite kada to kažete?
„O čemu se šuti?….Vidite, 90-tih godina sa Zapada stiže inicijativa, od Amerikanaca prije svega, da se Jugoslavija preuredi u asimetričnu federaciju, da jedna čvrsta federacija Srbije, Bosne, Crne Gore i Makedonije bude u nešto labavijem savezu sa Slovenijom i Hrvatskom. Iz Beograda je rečeno ne! 1991. godine američki državni sekretar James Baker donosi poklon od 4 milijarde dolara, ako prihvatimo demokratsku reorganizaciju SFRJ-a, njeno učlanjenje u NATO i tadašnju EU. Beograd je odbio. Krajem rata (1995. op.) u Hrvatskoj Amerikanci, Rusi i Austrijanci pritišću Franju Tuđmana da prihvati plan „Z-4“, i Tuđman prihvaća da na 20 posto teritorija Hrvatske Srbi dobiju toliko visoku autonomiju da imaju svoju vladu, skupštinu, grb, zastavu, čak i svoju zasebnu državnu monetu po vlastitom izboru, kao i da, istovremeno, budu zastupljeni i u parlamentu i vladi Hrvatske. U Beogradu i Kninu je to odbijeno! Jedina politička partija koja je zagovarala da se taj plan prihvati bila je SPO, koja je zbog toga proglašena izdajničkom strankom. O takvim stvarima se šuti. O krivcima za slom (ideje Velike Srbije op.).“
Ipak ne šuti se samo o ovim stvarima, već i o zločinima?
„Šuti se i o istini da je najveći broj zločina i u Hrvatskoj i u Bosni i na Kosovu počinila srpska strana. Oluja i Bljesak jesu ogromni zločini, ali toga ne bi bilo da nije bilo suučesništva sa srpske strane, jer da je prihvaćen plan „Z-4“ do toga ne bi došlo. Ali, ovdje je svaka istina proglašena za hereza i svi koji o tome javno kažu jednu riječ bivaju žigosani.
Koje su to stvari i da li Srbija mora da ih sprovede?
„Da se prizna poraz, i da se ničim ne opravdava. Da se priznaju zločini i da ih niko ničim ne opravdava, pa ni zločinima drugih nad Srbima. Da nova politika u svemu bude očišćena i od primjesa prethodne politike poraza i zločina, kao i da sva ratna neprijateljstva budu preokrenuta u prijateljstva. To su Nijemci napravili nakon Drugog svjetskog rata i vidimo gdje su danas. To mora i Srbija učiniti. Srbija mora neprijateljstva sa Albancima, Bošnjacima i Hrvatima da preokrene u prijateljstva, da neprijateljstva sa Zapadom također okrene na drugu stranu. Naravno da bole žrtve NATO bombardiranja, ali njih je višestruko manje nego što je, recimo, od srpskih bombi ubijeno civila samo u Sarajevu. Za tri godine, ubijeno je blizu 12 tisuća civila, a od toga više od 2 tisuće djece. Zašto ovo prešućivati i skrivati?“
Ima li Srbija snage za ovakav preokret?
„Ja sam veliki pesimist. Ipak, jednoga dana neko mora to da napraviti, ali ne znam što će do tada ostati od Srbije koja biološki izumire. Svake godine preko 50.000 ljudi umre više nego što ih se rodi, a redovi za iseljenje iz zemlje, i to prije svega elite, školovanih i mladih ljudi, koji su nada Srbije, sve su duži.“
Za kraj, da li mislite da će se njive djeda Avrama (zemlje bivše Jugoslavije) o kojima pišete u romanu „Tamo daleko“ nekada ponovo ujediniti?
„Hoće, i to ulaskom svih tih njiva u EU, u poredak jedinstvenog tržišta, nevidljivih državnih granica, istih zakona i vrijednosti. Bio sam fasciniran idejom o uniji dvije unije, europske i ruske, o prostoru slobodne trgovine od Lisabona do Vladivostoka. Mislio sam da Europa ide ka ostvarenju sna De Gaullea da će ujedinjena Europa od Atlantika do Pacifika određivati sudbinu svijeta. Ukrajina je sve to razbila. Odnosi između Rusije i Amerike su gori nego u doba Hladnog rata, tu je i ekspanzija militantnog Islama, drama na Bliskom Istoku, u Africi. Što će iz toga izaći ne znaju ni najveći vizionari. Ipak, usuđujem se reći da je EU osuđena na život, ali i na reforme, i da će, možda, biti preuređena u neke razrede, nalik kompoziciji vlaka. Vjerujem da će EU biti podijeljena i na pod-unije, i da će jedna od njih biti upravo te njive i parcele djede Avrama, odnosno zemlje bivše Jugoslavije.“
Cijeli intervju možete pročitati ovdje