”Na plac pa na kavu”, doviknuo nam je u prolazu jedan stariji Zagrepčanin koji tržnicu Dolac redovito posjećuje više od 30 godina. Nakon odlaska u mirovinu, kaže, svaki dan ide na plac, a posebno subotom ujutro. Tako je bilo i ove subote, dok su grad hladili minusi, a sunce se jedva probijalo kroz jutarnje sivilo, tržnica Dolac je bila prepuna ljudi, prodavača i kupaca, mušterija koje ni hladnoća koja ledi prste, ne može spriječiti da kupuju.”Dođi da ti pokažem što imam, što se bojiš”, poziva me jedna prodavačica i pokazuje što nudi na svom pokretnom ‘štandu’ u podnožju stepenica kojim završava jedna od najkraćih ulica u gradu Splavnica, šareno i mirisno predvorje tržnice Dolac.
”Dolazim već 30 godina”, priča mi dok mi pokazuje svoju robu koju je donijela u dvije vrećice dok budnim okom prati svakog muškarca u uniformi.
”Znamo ih već, a znaju i oni nas”, govori dok nabrzinu posprema svoj pokretni ‘štand’. Približavaju se muškarci u uniformi, pa ona nestaje u sekundi.
Na Splavnici, poznatoj po kumicama koje prodaju cvijeće, a na čijim štandovima su ove subote osvanuli i adventski vijenci, nekada je bio potok Medveščak koji je tekao Tkalčićevom ulicom, i klaonica, koji su nestali 1898. godine, kako piše Branimir Špoljarić u svojoj knjizi Stari Zagreb od vugla do vugla.”Bili su tu i mlinovi, pa uz njih i splavnice sa dubljom vodom koja je u ljetnim mjesecima bila idealno kupalište žitelja Gornjeg grada i Kaptola. U blizini je bilo izgrađeno i prvo kupalište u Zagrebu, 1921. godine, kojeg su držali redovnici cisterciti. Kupalo se u toploj vodi, a uz to su se pružale brijačke usluge, i liječničke, koje su se naplaćivale. Bolesnicima se puštala krv, to je obavljao brijač četiri puta godišnje svim redovnicima”, piše Špoljarić.
Smještena u samom centru grada, između između Trga bana Josipa Jelačića, Kaptola i Gornjeg grada, trbuh Zagreba, tržnica Dolac izgrađena je 1930. godine. Pravo je to životopisno mjesto na kojem se spajaju različite generacije, dobra hrana, ali i ono što ovakva mjesta u gradu čini posebnim. Ljudi.
”Dolaze tu svakakvi ljudi”, priča prodavačica sa pokretnim štandom. ”Ima i onih koji se tu dobro najedu, isprobavaju, malo sira, malo vrhnja. Na svakom će štandu nešto pojesti, i otići kući zadovoljni i nahranjeni”, govori.
Na gornjem dijelu tržnice, na njezinoj desnoj strani, mjesto je rezervirano za kumice sa sirom i vrhnjem, koje svoj radni dan započinju u četiri ujutro i kreću prema Zagrebu.”Nije toliko hladno, sad je još dobro”, reći će nam jedna od njih, zaštićena od hladnoće s nekoliko slojeva odjeće, koja putuje iz obližnjeg sela i kupcima, posebno svojim stalnim mušterijama, već 40 godina donosi uvijek kvalitetne proizvode.
”Sad dolazim samo subotom jer kravice manje doje, a kada bude više mlijeka, onda idemo i češće. Navikli smo se na hladnoću. Najljepši dio posla su ljudi, koji se stalno vraćaju, i zadovoljni su sa mojim proizvodima. Često me i pohvale, i zovu me doma. Dolaze i stranci, pomalo se snalazimo s njima, s jezikom, a kupuju i oni naše proizvode”, govori nam.
Dok priča ubacuju se i obližnji prodavači i poručuju kako su ljudi prije kupovali više, nisu uopće gledali cijene, a danas ‘važu’ svaku kunu.
”Nemaju više toliko novaca kao prije i vole kupovati na kartice, pa kupuju u nekom od trgovačkih centara”, priča nam jedan prodavač krumpira i jabuka koji nam ponosno govori kako je njegove jabuke kupila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, i to čak dva kilograma.
”Došla je prije nego je postala predsjednica, u vrijeme kampanje. Bila je u društvu dvije kolegice, ja sam ju skužio i malo se našalio, pa sam joj rekao, gospođo imate osiguranje a još niste poslali predsjednica. Nasmijala se, i rekla da su joj to kolegice. Kupila je i platila dvije kile. Nakon toga sam ju vidio samo jednom uz pratnju dva muškarca. Ne znam je l’ inače dolazi, mislim da možda neko sad kupuje za nju, ipak je predsjednica”, govori.
Malo tko od onih u potrazi za domaćom hranom sjetit će se zapravo mračne povijesti ovog mjesta, izgrađenog na lokaciji na kojem se početkom 20. stoljeća nalazilo naselje većinom siromašnih kuća, potleušica, gusto naslaganih između Kaptola i crkve sv. Marije. Rušenje tog dijela grada, za potrebe izgradnje tržnice, i same najave, izazvale su oštru kritiku, a kako kaže povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, o tom činu nisu šutjeli građani, književnici a ni povjesničari.”Dragutin Domjanić čak je ispjevao nostalgično-ciničnu pjesmu, koja je izražavala zgražanje šutljive većine: „Vse su razrušili, vse su razmetali, kak da su došli Tatari. Ceste i grunte i kosti su skopali, pak su gliboko iz mlake čudnoga nekaj z betona napravili, ne znaš: pivnice ili rake?”, napisala je u svojoj knjizi Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice, koja bi uskoro trebala biti objavljena.
Tržnica je na današnjoj lokaciji otvorena 1. rujna 1930. godine, nakon gradnje koja je trajala četiri godine i nekoliko puta prekidana upravo zbog negodovanja građana o kojem se pisalo i u tadašnjim novinama.
Prije preseljenja tržnica je bila je na samom Trgu, nekadašnjoj Harmici, nazvanoj tako po mađarskoj riječi ”harmincz”, što označava broj 30. Taj naziv ”tridesetnica” dolazio je od carine koja se plaćala na uvezenu robu. S vremenom je nastala potreba da se tržnica ukloni s glavnog zagrebačkog trga, kako bi se dobio čist i reprezentativan javni prostor.Natječaj za izradu regulacijske osnove Kaptola i okolice raspisan je 1908. godine. Na natječaju je prvu nagradu osvojio arhitekt Viktor Kovačić, no nakon desetak godina i nekoliko pretprojekta, 1918. godine raskinute su obaveze iz ugovora, pišu Zlatko Jurić i Martina Strugar u svom znanstvenom radu Karlo Vajda i Vjekoslav Bastl – detaljna regulacijska osnova i arhitektonski projekti tržnice na Dolcu u Zagrebu, 1925.–1927. godine.
Tijekom potrage za najboljim rješenjem za izgradnju tržnice šef Gradskoga građevnogureda ing. Milan Lenuci izradio je pretprojekt regulacije Dolca s otvorenim tržištem. U gotov projekt njegove zamisle kao i zamisli Kovačića uvrštene su samo u fragmentima, a za to je vrijeme Grad polako počeo otkupljivati zgrade na toj lokaciji.
”Duž zapadne, sjeverne i istočne strane trga bili bi podignuti blokovi novih zgrada, a jedino bi bila sačuvana Crkva sv. Marije. Predviđena su opsežna rušenja izvlaštenih zgrada na Dolcu kao i proširivanja postojećih uličnih profila. Prislonjene zgrade uz stare zidine Kaptola na sjevernoj strani ulice Pod zidom trebalo je srušiti zbog omogućavanja pješačkog prilaza južnoj strani unutrašnje i vanjske tržnice. Zgrade na južnoj strani ulice Pod Zidom trebalo je srušiti i zatrpati staro korito potoka Medveščaka zbog nove regulacije ulice Pod zidom i dovršavanja bloka zgrada na sjevernoj strani Trga bana Jelačića”, pišu Jurić i Strugar.
Povijest mjesta Dolca, uništenog u procesu izgradnje tržnice, seže u srednji vijek. Povezana je s redom cistercita, koji je već prije 1259. posjedovao dva mlina na potoku, a 1291. i kupališta. U to su doba cisterciti živjeli na Kaptolu i na otoku sv. Jakoba na Savi koji odavno ne postoji. No od 1315. trajno su se nastanili na Kaptolu i sagradili samostan, a crkvu sv. Marije uređivali su i povećali u tom stoljeću.”Uz crkvu sv. Marije nastalo je naselje koje pripadalo samostanu i nazivalo se ”opatovina”, prema opatu, glavaru reda. Na potoku Medveščaku, gdje su prije imali kupalište, cisterciti su 1364. poklonili svoje zemljište uz određene uvjete, pa će ondje ponovno biti uređeno kupalište. No i cisterciti i kanonici imali su na potoku mesnice i klaonice, a na samom potoku bilo je nekoliko koliba njihovih kmetova”, piše Knežević.
Po dolasku cistercita u Zagreb crkvica je pregrađena i povećana, a uz njezinu sjevernu stranu prigrađen je samostan. Obnovljena je godine 1740. u baroknom stilu, a u sljedećoj obnovi 1886. dobila je današnji izgled. Nakon odlasku cistercita iz Zagreba krajem 15. stoljeća postala je župnom crkvom, a od 1880. do 1885. godine služila je kao katedralna crkva, piše Ljubomir Škrinjar. U to se vrijeme spominje se i groblje koje se nalazilo uz južnu stranu crkve sv. Marije, koje je nakon požara u 17. stoljeću preseljeno na sjevernu stranu, na današnju lokaciju ribarnice na tržnici.
”Jedna od priča o nastanku imena Zagreb vezana je uz nekadašnje groblje. Naime, nekada se za groblje govorilo Greb. Pa kad su ljudi prolazili preko groblja ili su išli na groblje su rekli ”idem za greb”’, napisao je profesor povijesti Vedran Danko.
Lokaciju Dolca odabrao je arhitekt Viktor Kovačić, a projektirao ju je arhitekt Vjekoslav Bastl. Radovi na izgradnji tržnice, i zgrade Tržnoga nadzorništva počeli su sredinom srpnja 1927. i završeni su 1930. godine. Nekoliko su puta prekidani, zbog kontroverzne odluke rušenja prostora naseljenog još od srednjeg vijeka. Prilikom rušenja, i pri kopanju terena za tržnicu, otkrivene su i kosti s groblja koje se nekada nalazilo uz crkvu sv. Marije. No budući da se prilikom rušenja nije obavili kvalitetno arheološko istraživanje, kako naglašava Knežević, tako odgovori na pitanje oko cistercitskog samostana i groblja, ostaju i dalje samo u području pretpostavki.
Izvedba čitave zamisli uređenja otvorenog i zatvorenog prostora tržnice bila je zamišljena u nekoliko faza. U prvoj je fazi trebala biti izgrađena unutrašnja i vanjska tržnica na Dolcu s ograničenim troškovnikom od 7.600.000 dinara.”Dodatno je financijsko opterećenje bila izgradnja zamjenskih stanova na nekoliko lokacija, koji su trebali biti dodijeljeni stanarima zgrada srušenih do kraja 1926. godine na Dolcu”, pišu Jurić i Strugar.
Prva izgrađena zgrada zamišljena regulacijskim planom iz 1925. godine je biti palača koju je ljekarnik Vlatko Bartulić izgradio na mjestu starih kuća Dolac 2, Tkalčićeva 2. U njoj je 1933. godine bila otvorena moderna, suvremena ljekarna s laboratorijem. Projekt je naručen od arhitekta Bastla i trebao je odrediti izgradnju vanjske strane tržnice. Bastl je osim spomenute palače i tržnice izradio i glavni arhitektonski projekt zgrade Tržnog nadzorništva, sa prizemljem i prvim katom.
”Gradnjom tržnice, tj, početkom rušenja tog dijela ukopanog u udolinu, zapravo završava povijest naselja Dolac”, napominje Knežević. Tržnica je sa zapadne strane omeđena zgradom Tržnog nadzorništva, s istočne monumentalno trgovačko-stambenom zgradom Arko-Herzog, dok je promjenu još 1927. prva najavila uglovnica, kuća Bartulić. Transformacija će zahvatiti i ulicu Pod Zidom koja će dobiti potpuno novo lice, dodaje.
Bogata povijest društva i svakodnevice tog vremena najbolje se oslikava u feljtonu Franje Bučara iz 1936. godine koji je pisao o glasovitoj gostionici Katice Gregorićke, koja je bila na mjestu Bartolićeve palače. Tu malu i najstariju gostionica u Zagrebu 1775. godine utemeljio je Tomo Kramarić, i za nju se govori kako je bila ”stjecište narodnjaka prema tradiciji još iz Napoleonovih vremena, a kasnije su se sastajali i ilirski narodnjaci i domorodci”.”Rano ujutro dolazili su i seljaci te mesari na doručak… oko 10 sati počeli su dolaziti zagrebački purgeri na špricere i na gablece… o podne sakupili su se već štamgasti”. Oko jednog stola okupljali su ”aristokrati i talmi aristokrati, prava zagrebačka jeunes dorée”, oko drugog ”koncipijenti, literati te pravnici Starčevićanci, stekliši, prava opozicija mađaronskom stolu… jedni i drugi su se dobro poznavali te su politizirali međusobno”, piše u ranije spomenutom tekstu Snješka Knežević.
”Nekoliko sličnih, vjerojatno ne tako profiliranih gostionica bilo je na Dolcu, u obližnjoj Vlaškoj i Bakačevoj ulici, što također svjedoči da su u 19. stoljeću, sve do velikih promjena u prvoj polovini 20. stoljeća, te stare četvrti bile integralni dio središta, društvenog i javnog života Zagreba”, naglašava Knežević.
Arhitekti Kovačić i Bastl idejni kreatori današnjeg prostora tržnice Dolac bili su predvodnici tzv.”druge akademske generacije”, koji su se obrazovali na tada popularnoj školi arhitekture Otta Wagnera. Bili su to školovani zagrebački arhitekti kojima je Dolac, kako smatra Knežević, poslužio kao poligon, i tako je staro naselje nestalo bez traga.
”Između dva svjetska rata u gradogradnji i zaštiti spomenika u Zagrebu u brojnim su neizvedenim prijedlozima regulacijskih osnova za Kaptol i izgradnjom tržnice u sklopu nedovršene regulacije Dolca još dugo bile prisutne podjele. U međuvremenu se pojavila nova teorijska doktrina internacionalne moderne arhitekture s uvjerljivo najradikalnijim odnosom prema povijesnim gradskim središtima”, pišu Jurić i Strugar.Te 1930. godine kada je izgrađena Grad osniva svoje poduzeće ”Tržnice Zagreb” u čijem sastavu su se nalazili tržnica Dolac, Međašni plac – stara tržnica Kvatrić, Tržnica pod Črešnjom (Trešnjevački plac) i veletržnica sa središnjom zgradom-burzom roba, današnja Tržnica Branimirova.
Poslovanje je uređeno aktom ”Tržni red na tržnicama’‘, kojim su se regulirala pravila poslovanja, odnos prema kupcima, ali i razni sanitarni uvjeti. Nakon 2. svjetskog rata povećala se potreba za tržnicama u gradu, pa je taj broj porastao na 22.
Dolac je ribarnicu dobio 1936. godine, a u godinama koje su uslijedile nakon, tržnica koja se sastoji se od otvorene tržnice te zatvorenog polukata i prizemlja u kojemu se odvija prodaja robe, doživjela je niz dorada, sanacija i obnove, a 1997. godine i veliku obnovu zatvorenog prostora u kojem se prodaje meso. U ljeto 2015. godine obnovljen je asfaltni sloj na otvorenom dijelu.
Posjetitelje na ulasku u otvoreni dio pozdravlja Barica, kip kumice autora Stjepana Gračana, koji je na svoje današnje mjesto, na vrhu stepenica, postavljen 2006. godine. Barica je zapravo napravljena po jednoj od prodavačica sa dugim stažom na tržnici, Đurđici Jančić.Takvih prodavačica i prodavača koji na svojim štandovima prodaju domaće proizvode i to rade veće desetljećima ima mnogo. Tako kažu zarađuju nešto novca, za režije i za ostale životne troškove. Poput i onih mesara i trgovaca iz gostionice Katice Gregorićkedan započinju u 7 ujutro kavom u kafićima u sklopu tržnice na terasi sa južne strane ili pored ribarnice. Nakon toga kreću s poslom, i druženjima s ljudima, koje već toliko dobro ‘čitaju’.
”Jako puno naučite o ljudima. Znate odmah tko će vam nešto kupiti a tko samo gleda. No sa svima malo popričate, malo vam se požale, pa i vi njima. Ljudi nemaju novaca pa su nervozni, ja to razumijem. Ako netko nema, ako to kaže, onda im ja dam, jer ljudi moraju jesti. I tako zaboravite na hladnoću. A bolje i to nego sjediti doma i ne raditi ništa”, govori mi jedna nasmiješena umirovljenica dok se iza mene stvara red onih koji su došli po njezin luk.
I tako je na svakom štandu, veselje, rasprava o politici, dobacivanje i spuštanje cijene, odzvanjaju središtem grada, trbuhom Zagreba, tržnicom za koju će mnoge mušterije reći da je najjeftinija u gradu.”Ja tu imam svoje provjerene prodavače, imam svoju kumicu za sir, svog prodavača za jabuke, krumpir, a kod nekih kupujem već 27 godina. Sad moram ići da ne zakasnim na bus”, govori mi jedna umirovljenica iz Kustošije koja redovno kupuje na Dolcu.
I poput kumica koje su ovdje svoj prvi sir, ili luk prodale prije 50 godina kada su imale 17, dolazit će i mušterije. Pa će tako ova stara dama, 88-godišnja tržnica, sa mušterijama, vjerujemo, proslaviti i 100 rođendan. Možda u nekom drugačijem ruhu, ali i dalje uz kumice, poput Barice koja mirno dočekuje mušterije na vrhu stepenica.
wpDiscuz