Dakle, krenimo od starta – Ivan Anušić, ministar obrane i povjesničar po potrebi, odlučio je obavijestiti Hrvatsku da joj prijeti Mađarska. Da ne bi bilo zabune, ne obična Mađarska kakvu znamo, s langošima i jezerom Balatonom, nego „Velika Mađarska“. Ta „Velika Mađarska“, kako tvrdi Anušić, obuhvaća Baranju, Međimurje i Rijeku. Kako točno misle osvojiti te teritorije? Tenkom, referendumski, ili možda langošima na granici? To nam, naravno, nije objasnio.
Ali nije to važno. Jer kad ti ponestane stvarnih problema, uvijek možeš posegnuti za kartom iz ormara povijesti. Povijest je, na kraju krajeva, kao ladica u kuhinji – kad ne znaš što ćeš, zavučeš ruku unutra i nađeš nešto dovoljno staro da se nitko ne sjeća kako je stvarno izgledalo.
VELIKA PANIKA ZBOG VELIKE MAĐARSKE
Tako je Anušić, usred svekolike modernizacije vojske koja broji tri helikoptera i četiri ispravne čizme, postao glasnogovornik povijesnih mapa. A na tim mapama, očito, Orban sanja kako naoružava Balaton flotom da bi preplovio Dravu i stigao do Baranje. Robert Jankovics, mađarski zastupnik u Saboru, odmah je uskočio s demantijem, tvrdeći kako nitko u Mađarskoj ozbiljno ne razmišlja o takvim pretenzijama.
Ali, naravno, poanta nije u tome što Mađarska stvarno misli. Poanta je u tome što možemo zamisliti da misli. Jer tko ne voli dobru priču o povijesnom neprijatelju? Naročito kad inflacija grize, mladi bježe, a jedina vijest iz Ministarstva obrane je koliko smo šatora uspjeli zakrpati prije jeseni.
ANUŠIĆEV SPEKTAKL ZA BIRALIŠTA
Jer tko je stvarna publika ove povijesne drame? Sigurno ne Viktor Orban. Njega ne zanima što Anušić misli o njegovim kartama. Njega zanima je li mu pala cijena domaće paprike na tržištu. Anušićeva publika je, dakako, domaća – ljudi koji vole vjerovati da netko vani stalno vreba na njihovu „zlatnu žitnu ravnicu“. Kad nemaš rješenja za stvarne probleme, ponudi ljudima imaginarne neprijatelje.
Ali evo problema – Anušićeve izjave nisu samo gaf. Gaf je kad zabunom kažeš nešto što nisi htio. Ovo nije gaf. Ovo je strateški signal upućen njegovoj bazi. Problem? Taj signal košta. Jer Hrvatska i Mađarska nisu samo susjedi – one su i saveznice u Europskoj uniji i NATO-u.
DIPLOMATSKI AUTOGOL
Anušićeva je izjava brzo nestala iz medija. S razlogom. Jer kad susjedna zemlja, koja dijeli iste saveze i obaveze, odjednom postane prijetnja, netko mora ispeglati situaciju. I, naravno, uvijek netko drugi gasi vatru. Ministarstvo vanjskih poslova vjerojatno već planira sljedeći posjet Budimpešti – sve kako bi uvjerili Mađare da Hrvatska nema ministra obrane, nego samo glasan megafon s povijesnim kartama.
Jer, koliko god se trudili ne zamjeriti susjedima, uvijek postoji netko tko će se dosjetiti da podgrije atmosferu. A u Europi, gdje su karte prošlosti još uvijek osjetljiva tema, takve izjave nisu samo neodgovorne – one su potencijalno opasne.
KARTA STRAHA I IGRA BEZ STRATEGIJE
Anušićeva priča o Velikoj Mađarskoj nije novost. Svaka zemlja u regiji ima svoju verziju ovog narativa. Ali prava pitanja ovdje nisu o povijesti, nego o sadašnjosti. Što ćemo napraviti s vojnim proračunom? Kako ćemo se postaviti prema realnim sigurnosnim prijetnjama? I kako ćemo, kao mala zemlja na periferiji Europe, graditi saveze u svijetu koji se sve brže mijenja?
Jer povijesne karte ne rješavaju stvarne probleme. A povijest nas uči da oni koji previše zuri u prošlost obično propuste ono što se događa ispred njih. Na primjer, propuste činjenicu da je većina tih karti „Velike Mađarske“ samo povijesni ukras, a ne politički plan.
VELIKA MAĐARSKA I MALI POLITIČARI
Na kraju, Anušićeva izjava nije samo priča o gafovima ili povijesti. To je simptom politike koja se boji sadašnjosti i nema hrabrosti suočiti se s budućnošću. Povijesne mape mogu privući pažnju na trenutak, ali budućnost se ne gradi na strahu od prošlosti.
A mi, kao publika, možemo samo sjediti i gledati. Velika Mađarska, mali političari i još manja diplomacija. Dok Anušić sanja o povijesnim kartama, netko drugi mora planirati budućnost – jer budućnost je, za razliku od prošlosti, stvarna.
EZANKI /POSKOK.INFO
wpDiscuz
