Rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) ostavio je iza sebe pustoš i razaranje, a narodima koji ovdje žive nezacjeljene rane i gorka sjećanja. Ipak, i u tim burnim vremenima bilo je mnogo pozitivnih primjera humanosti gdje su obični ljudi pomagali i spašavali jedni druge. Upravo na temelju tih svijetlih primjera čovječnosti svi danas možemo mnogo naučiti i graditi bolje i prosperitetnije društvo.
Nažalost, u sarajevskom javnom diskursu danas je gotovo nemoguće čuti i saznati nešto o dobročinstvima koja su pokazali pripadnici hrvatskog i srpskog naroda tijekom posljednjeg rata. Tako imamo situaciju da brojni bošnjački mediji, koji su najčešće instruirani od vladajućih političkih stranaka, uglavnom propagiraju mržnju i podjele, podgrijavajući međuetničke tenzije.
HUMANOST NARODA KISELJAKA
Čini se da tog 20. lipnja 1992. godine nije bilo humanijeg mjesta na prostoru bivše Jugoslavije od Kiseljaka, gradića u središnjoj Bosni čiji su stanovnici upravo u tim teškim, burnim, ratnim vremenima svima održali lekciju iz ljudskosti i ispisali najljepše stranice povijesti čitavog ovog podneblja.
Kiseljak je udaljen 36 kilometara od Sarajeva i oduvijek je bio sinonim za suživot i multikulturalnost. Radi se o mjestu gdje su stoljećima u zajedništvu i slozi živjeli pripadnici različitih nacija i vjerskih konfesija. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Kiseljak imala je 24.164 stanovnika, od čega su većinu činili Hrvati kojih je bilo 12.550, dok je Muslimana bilo 9.778 ili 40,46 posto. Podaci nam pokazuju da je u Kiseljaku živjelo i 1.856 Srba, Jugoslavena i pripadnika drugih nacionalnosti.
Nesretni rat koji je izbio 1992. značajno je izmijenio nacionalnu strukturu u čitavoj državi, a prisilna migracijska kretanja i ratni mortalitet znatno su utjecali kako na promjene u broju stanovnika tako i na dotadašnje odnose triju naroda.
Srpski narod nikada ne može zaboraviti sva dobra djela hrvatskog naroda ovog kraja. Kada govorimo o Kiseljaku, treba naglasiti da su se ratna događanja ovdje prelila iz obližnjeg Sarajeva. Preživjeli Srbi svjedoče da su ubojstvo srpskog starog svata na Baščaršiji 1. ožujka 1992. i formiranje brojnih muslimanskih paravojnih formacija doveli do egzodusa srpskog stanovništva iz deset sarajevskih općina, ali i iz susjednih općina Kiseljaka, Vareša i Olova. Mnoge srpske obitelji tih ratnih godina, u strahu za vlastite živote, napuštaju svoje domove i novo prebivalište pronalaze na Ilidži i u Ilijašu, teritorijama pod kontrolom srpskih snaga, ali i u hrvatskim selima gdje su svi bili vrlo dobro prihvaćeni i zbrinuti.
NAPAD NA SRPSKO STANOVNIŠTVO U OPĆINI VISOKO
Podsjećanja radi, muslimanske postrojbe su u svibnju 1992. izvršile sveopći napad na srpsko civilno stanovništvo u općini Visoko, a najveći napad dogodio se 20. lipnja 1992. kada je zapaljeno više srpskih sela, a svirepo ubijeno više desetaka civila, dok je stotinu civila – djece, žena i starijih osoba zarobljeno i zatočeno u logore. Ljudi su ubijani u svojim kućama. Najmlađa žrtva muslimanske tzv. Armije BiH bila je desetogodišnja Višnja Bajić, dok je najstarija žrtva imala 86 godina. Preplašeno srpsko stanovništvo dalo se u paničan bijeg ne bi li sačuvali vlastite živote i izbjegli tragični scenarij koji im je bio namijenjen.
Upravo tada na scenu stupaju Hrvati, stanovnici Kiseljaka, koji baš u tom trenutku pokazuju svoje pravo lice – lice humanosti, čestitosti i dobrote. Hrvati Kiseljaka pokazali su u tom najtežem i najburnijem vremenu što znači biti čovjek! Ljudi široke duše i velikog srca riskirali su vlastite živote kako bi pomogli prognanom srpskom civilnom stanovništvu, na čemu smo im svi vječno zahvalni. Bez ikakvog razmišljanja hrvatske obitelji su tog proljeća i ljeta 1992. otvorile vrata svoga doma za srpsku nejač koja je iz Visokog, Zenice, Sarajeva protjerana od muslimanske vojske i režima Alije Izetbegovića. Izbjeglom srpskom stanovništvu pruženo je utočište – krov nad glavom, kao i sva neophodna pomoć. Humane namjere pokazali su doslovno svi – od hrvatske vojske (pripadnika Hrvatskog vijeća obrane), preko katoličke crkve do običnih ljudi, civila koji su nesebično pomagali našem narodu. Zdravstveni radnici iz Kiseljaka, heroji u bijelom, odmah su pritekli u pomoć ranjenim srpskim civilima, spašavajući tako živote ugroženih. Srpski civili, zahvalni na humanim djelima, nisu se ustručavali stati pred TV kamere i javno se zahvaliti susjedima Hrvatima i svima onima koje nisu ni poznavali. Iako su prognani iz svojih domova, bili su sretni što su preživjeli.
KISELJAK – OAZA MIRA I GRAD SPASA ZA SRBE
Godinama unazad, Srbi iz Kiseljaka svjedočili su u više navrata kako su Hrvati iz ove općine pokazali veliku humanost tijekom posljednjeg rata. Cijelo vrijeme rata, dok je Kiseljak bio pod kontrolom HVO-a, srpsko stanovništvo bilo je maksimalno zaštićeno i uživalo je jednaka prava kao i pripadnici većinskog hrvatskog naroda. Dok su se na drugim frontovima vodile teške bitke, Kiseljak je uspio zadržati epitet “oaze mira”. Lokalni Hrvati sačuvali su tijekom tog najburnijeg vremena pravoslavni Hram Svetog proroka Ilije od napada muslimanskih snaga, a sva imovina, te sakralni i društveni objekti u vlasništvu Srba bili su maksimalno zaštićeni i čuvani. I dok su u tom “multietničkom” Sarajevu srpski civili zatvarani u muslimanske logore, te ubijani i progonjeni, u Kiseljaku je bila prisutna sasvim drugačija slika. Ova varoš je svoje građane čuvala i sačuvala! Osim toga, u Kiseljak su više puta pristizale i srpske izbjeglice iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine koje je muslimanska tzv. prognala iz njihovih domova!
U publikaciji “Svjedoci govore” u izdanju Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina detaljno je predstavljana ratna Golgota Srba na području općine Visoko u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Poseban dio posvećen je humanosti i dobročinstvu hrvatskog naroda iz Kiseljaka prema progonjenom srpskom stanovništvu koje je baš ovdje pronašlo spas. Autor navodi da su odnosi između Srba i Hrvata bili na visokoj razini te da su se ljudi ovdje poštovali i pomagali. Autor je podsjetio da su brojni Hrvati, riskirajući vlastite živote, čuvali Srbe u svojim kućama, štiteći ih od napada bošnjačko-muslimanske vojske. Osim toga, često su prevozili mnoge srpske obitelji iz Visokog na područje Kiseljaka i Vareša (pod kontrolom HVO-a) i tako im spasili živote, navodi se u publikaciji.
U knjizi se navodi da su se u dobrim djelima posebno istaknuli Hrvati iz sela Podastinje kod Kiseljaka koji su u zoru 21. lipnja 1992. doček
ali kolonu srpskih izbjeglica iz Visokog (prognanu od muslimanske vojske) i tom prilikom Srbima ponudili hranu, smještaj, prvu pomoć. Srpske obitelji tada su na najkvalitetniji način primljene u Kiseljak, što je zabilježeno čak i TV kamerama. Djeca su dobila sve što im je bilo neophodno, a u ovom pružanju pomoći istakao se veći broj hrvatskih obitelji među kojima naročito obitelj Nike Vujice. U knjizi se navodi da nije izostala ni pomoć zapovjedništva HVO-a u Kiseljaku, koji su pomagali u prevoženju izbjeglica na sigurna područja pod srpskom kontrolom.
Srbi su vozilima HVO-a prebačeni iz Kaknja do sela Poljine, a odatle su nastavili pješice uz oružanu pratnju HVO-a do sela Slavin i Planinica. Stanovnici ovih sela prijateljski su dočekali izbjegle Srbe, osigurali im prenoćište i hranu, a narednog dana omogućili prevoz do Vareša, Okruglice i Nišića.
SRPSKE OBITELJI NE ZABORAVLJAJU HUMANOST
Neđo Vuković uspio je preživjeti masakr u selu Kološići, općina Visoko, koji su 20. lipnja 1992. počinili muslimanski vojnici. Tada su mu na kućnom pragu ubijeni otac, majka, brat i troje rođaka. Svi su bili civili koji su kobnog dana obavljali uobičajene poslove. Nakon zločina, Neđo se skrivao kod susjeda 15 dana i potom je uspio prijeći u Kiseljak, gdje mu je tromjesečno utočište pružila obitelj hrvatske nacionalnosti.
Neđu su prihvatili lokalni Hrvati koji su mu tamo pružili svu neophodnu pomoć. Zahvaljujući Hrvatima iz sela Lješevo, Neđo je 7. srpnja 1992. ilegalnim putem uspio prijeći na teritorij Republike Srpske i spasiti živu glavu.
Jasna Popić, prijeratna mještanka Muhašinovića, ispričala je da su kobnog dana mještani krenuli u dubinu navedenog sela i počeli se okupljati u šumici. Ona je posvjedočila da su Hrvati sela Podastinje prihvatili srpski narod, pružili im pomoć i utočište. “Tu su došle i druge žene s djecom iz Kozaraca, i taj je zbijeg postepeno postajao sve brojniji (…). Sjedila sam s djecom u tom zbijegu u šumi. U neko doba dana pored nas je pala granata. Zbijeg se postepeno počeo puniti ženama, djecom i starima iz udaljenih sela Gornje Zimče, Kološića, Topuzovog Polja…”.
Aleksandar je imao samo 23 godine kada se našao u izbjegličkoj koloni koja je tog lipnja 1992. pristigla u Kiseljak. “Svi smo bili u strahu, bili smo obični civili koji nisu imali priliku da se obrane, a kamoli oružje. Oko nas su padale granate, muslimanski vojnici ubijali su sve pred sobom; tko nije odmah ubijen, bio je odveden u njihove logore i tamo strašno mučen. Srpske žene su tamo svašta prošle… Samo Božjom voljom i dobrotom naših susjeda Hrvata smo preživjeli, hvala im mnogo. Spasili su nam živote, prihvatili nas kao svoj narod, dali nam hrane, vode, smještaj, svakome kome je što trebalo su izašli u susret.”
Zorica je imala osam godina kada je s majkom, ocem i sestrom protjerana iz rodnog Visokog. – “Kada palim svijeće za naše žrtve iz Visokog, ja obavezno u našem Hramu svetog Ilije u Kiseljaku upalim svijeće i pomolim se za cijeli hrvatski narod Kiseljaka, za njihovo zdravlje i dobrobit. Oni su mene spasili, pomogli meni i mojoj obitelji kad mi je bilo najteže… Ne bi danas bilo ni mene, ni mojih roditelja, ni moje djece da nas narod Kiseljaka nije tako velikodušno prihvatio. Spasili su i nas i sve buduće generacije.”
Nikola Samardžić bio je pripadnik Vojske Republike Srpske kada je te 1992. uspio preživjeti napad muslimanskih snaga. Unatoč bijesu i ogorčenosti koje osjeća prema dojučerašnjim susjedima Muslimanima, ne krije zadovoljstvo i zahvalnost prema hrvatskom narodu. “Oni su mene primili kao brata, kao rod rođeni, to što sam bio vojnik, da kažem druge vojske, njima nije bilo važno. Ispali su ljudi i prema meni i prema cijelom srpskom življu.”
CRNI BILANS TRAGEDIJE SRBA I HRVATA KISELJAKA
Tijekom rata na području općine Kiseljak, prilikom napada muslimanske vojske na pogranična mjesta, ali i tijekom granatiranja centra i drugih naseljenih mjesta, stradalo je više od 220 mještana hrvatske i srpske nacionalnosti, među kojima i osmoro djece. Najmlađa registrirana žrtva bio je dječak Stjepan, star tek godinu dana, dok je najstarija žrtva imala 83 godine.
Pripadnici HVO-a časno su branili svoj grad i pokazali su visok stupanj humanosti prema civilima, neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.
Iako je Kiseljak cijelo vrijeme rata bio dobro branjen, muslimanske postrojbe su kukavički u više navrata granatirale sam centar varoši i civilne ciljeve, pri čemu je stradalo i ranjeno mnogo civila.
Jedan od prvih napada muslimanske postrojbe izvršile su 19. travnja 1993., a meta je bilo pitomo selo Višnjica Gaj, pri čemu je stradalo šestero hrvatskih civila, među kojima je bio i trinaestogodišnji dječak.
Pogranična sela poput Gojakovca i oblasti Lepenice bila su također često izložena napadima bošnjačko-muslimanske Armije BiH, a jedan od takvih zločina dogodio se 17. lipnja 1993. kada su pripadnici bošnjačke vojske iz susjednih sela i općina upali u ovo mirno i pitomo nacionalno mješovito mjesto i počinili neoprostiv zločin nad civilima srpske i hrvatske nacionalnosti. U selu nije bilo nikakvih vojnih ciljeva, niti su tu vođene ikakve borbe. U trenu je ugašeno devet života. Najmlađa žrtva bio je trinaestogodišnji dječak Spomenko Lučić, a napadači nisu poštedjeli ni žene, ni starije osobe. Žrtve su bile i rodbinski povezane.
wpDiscuz
