Prema predaji, Katarina je bila lijepa mlada Egipćanka koja je, u trenutku kad je upravitelj Maksimin Daja preuzimao vlast u Aleksandriji, bila pozvana na svečanost koja je uključivala i pogansko žrtvovanje životinja. Katarina je odbila u tome sudjelovati zbog svoje kršćanske vjere.
Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastati se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo.
Maksimin se razbjesnio te je dao načiniti posebno mučilo: nazubljeni kamen kotač, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je Katarina odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava.
Prema kasnijoj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj, gdje je pokopna. U blizini toga mjesta podignut je kasnije samostan sv. Katarine koji postoji još i danas, a Katarinini ostaci prenijeti su u pripadajuću crkvu.
A u Zagrebu, jedna je od najljepših baroknih crkava u Hrvatskoj podignuta u čast svetoj Katarini. Sagradili su je isusovci, u razdoblju od 1620. do 1632. godine. To je jednobrodna crkva sa šest bočnih kapela i svetištem. U kapelama se nalazi pet drvenih baroknih oltara (17. st.) te jedan mramorni oltar iz 1729. godine. Svod i zidove karakterizira raskošna štukatura koja potječe iz 1732. godine. U svetištu je nizak glavni oltar koji se nalazi ispred velike iluzionističke kompozicije Sveta Katarina među aleksandrijskim filozofima, čiji je autor ljubljanski slikar Kristofor Andrija Jelovšek. Crkva je temeljito obnovljena nakon potresa 1880. godine prema projektu Hermanna Bollea.