Jučer se navršilo godinu dana otkako traje rat u Ukrajini, godinu dana otkako ruska vojska i sve ono čime vojska raspolaže, pokušava „zauzeti“ susjednu zemlju.
“Rat uživo”
Jedan je od onih dana kada svatko zna gdje je bio, što je radio, ali i kako se osjećao.
Godinu dana o tom ratu koji traje „uživo“, jedan portal u Hrvatskoj čak ima i posebnu sekciju vijesti „Rat u Ukrajini: uživo“, znam samo dvije sigurne stvari – Ukrajina se brani, a Rusija napada.
Sve ono između toga još je nejasno i nepoznato i teško mogu povjerovati bilo kojem iz plejade geopolitičkih analitičara koji iz dana u dan objašnjavaju suštinu i pozadinu.
Godinu dana svjetski mediji objavljuju izvještaje britanskih obavještajaca koji su „šokirani“ činjenicom da primjerice „majka ukrajinskog vojnika koji je mjesecima na frontu plače”. Valjda bi se trebala radovati jer joj sin svakog dana i svake minute ima šansu umrijeti?
Ovakvih hladnih, ciničnih i rezerviranih medijskih izvještaja u godini dana rata bilo je bezbroj, a pokazuju koliko, ustvari, oni koji su rođeni u kolonijalnim imperijama, ne razumiju gubitnike, ne razumije manjeg i slabijeg i teško da će to ikada moći.
Cinizam Zapada
Taj cinizam potvrđuje i činjenica da su Amerikanci, svjetski moralni policajci, mogli kontaktirati Kremlj da ne granatira dok je njihov predsjednik Joe Biden u posjeti Ukrajini i Poljskoj, ali eto, ne mogu nazvati Kremlj i natjerati Putina na pregovore.
Dakle, Bidenova glava vrijedi više od stotina tisuća Ukrajinaca, pa i Poljaka. Ratova je bilo i bit će ih; žalosna je to, ali i istinita koncepcija čovječanstva. I po ratovima smo ljudi, ali ova ruska agresija na Ukrajinu koja se zbiva pred vratima Zapada, vratima tih beščasnih europsko-unijskih birokratskih struktura, pokazala je po tko zna koji put bijedu tog Zapada.
Pancirkama protiv tenkova
U prvom tjednu ruske agresije kada su svjetski mediji objavljivali snimke tenka kako ‘ravnaju’ sve živo i neživo pred sobom, netko se, čini mi se, iz Njemačke, sjetio da bi Ukrajincima mogao poslati – pancirke.
Ta se cinična ponuda nastavila kasnije u liku i ponašanju Olafa Scholza, njemačkog kancelara, koji već godinu dana, o tom ratu govori i djeluje, isključivo kroz prizmu, udobnosti njegovih sunarodnjaka.
Jer nije strašno što Ukrajinci ginu, iz sata u sat, strašno je, naime, što bi Nijemci trebali radijatore ‘naštimati’ na 19 stupnjeva. Važnije je, dakle, hoće li se, njemačke guzice smrznuti, nego ukrajinske glave poginuti.
Najveći gubitnici su ljudi, s obje strane granice
Uostalom, slično se događalo i tijekom našeg rata devedesetih – bilo je na stotinu prilika zaustaviti ga, natjerati sukobljene strane na primirje, ali nije ih zanimalo, nije im bilo važno, i taj im je rat trebao.
Jednako kao što im treba i ovaj danas, premda se, naš i ovaj ukrajinski, teško mogu uspoređivati jer su se kroz tri desetljeća tehnike ratovanja promijenile.
Jedno nam je, nažalost, zajedničko – najveći su gubitnici ljudi s obje strane granice.
Nedostatak empatije, nedostatak elementarnog suosjećanja s čovjekom, s onim ukrajinskim koji bježi iz razorene i napadnute mu domovine, i onim ruskim koji bježi od prisilne mobilizacije, jer ne želi ratovati za tuđi račun, pokazuje sav cinizam današnjeg svijeta i onog što taj svijet jest. I to onaj njegov, navodno, „bolji“, „civiliziraniji dio“.
Glorija Lujanović l bljesak.info