Bosna i Hercegovina nepresušno je vrelo društveno-političkih endema, i to na dnevnoj bazi. Od političara koji istovremeno uspijevaju živjeti u tri različite države, preko samom-sebi-svrhovitog NGO sektora koji godinama prodaje jedno te istu maglu uskom krugu ljudi koji ih smatra relevantnima, do jedne ambasade koja se po prilici metamorfozira u neki oblik izvršne vlasti – BiH ima za svakog po nešto.
Navodno, ima nešto i za Visokog predstavnika, premda velikoj većini javnosti više nije jasno što točno. Jer, od nekoć moćne institucije, institucije utjelovljene u jednoj osobi koja po osobnom nahođenju i preferencijama prekraja krhke temelje države i pozicije njenih naroda, danas je ostala tek sjena. Sjena nekadašnjeg Valentina Inzkog.
______piše: Marina Kostenko l poskok.info
Prije Inzka, bijahu u Bosni i Hercegovini šestorica Visokih predstavnika, od kojih veću pažnju zaslužuju trojica. Prvi je Carlos Westendorp, nedovoljno opjevani junak uvođenja bonskih ovlasti, a druga dva su Petritsch i Ashdown, ljubitelji tih ovlasti i njihovih reperkusija o bh. politički sustav i društvo u cjelini. Petritschev doprinos, kojeg je kasnije Ashdown prigrlio, leži u početku institucionalne majorizacije Hrvata u FBiH kroz amandmane na Ustav FBiH, a što se Ashdowna tiče, zgodno je spomenuti njegovo vizionarstvo po pitanju razvoja lokalnih izbornih modela, koje je počelo i stalo u Mostaru (a stao je i sam Mostar), ne bi li nekom palo na pamet da se prevede i na Travnik.
Inzko je, pak, poznat po mnogo čemu, ali ponajviše po antologijskoj računici17/3=5, kojom je primijenio bonske ovlasti na jednu od najproblematičnijih te legalno i legitimno upitnih odluka u čitavom prisustvu institucije Visokog predstavnika, pa pogurao platformaše u Vladu FBiH.
Tako se OHR, institucija viđena kao stup društva postavljen od međunarodne zajednice da štiti Daytonski mir, tijekom godina pretvorila u svojevrsnog „čuvara protektorata“, a koji ga „čuva“ suočavajući se, između ostalog, s problemima koje je u većoj ili manjoj mjeri sam prouzročio. Ta priča prožvakana je prevelik broj puta, premda nažalost još uvijek nedovoljno da bi se pokazala nekakva općeprihvaćena volja poništiti ili ublažiti dramatične učinke koje je upliv čitavog niza šarolikih persona na poziciji OHR-a u politički sustav BiH imao. Pa kad već ne rješava probleme, što točno OHR danas radi?
On je još tu, stoluje, nadgleda i komentira. Neki će pogrešno pretpostaviti da je riječ o prilično benignoj poziciji. Pogrešno, jer čak i kad komentira, Valentin Inzko se ne može suzdržati od potrebe da makar malo ne „okrzne“, ne „zapali“. A što ne bi recimo po Hrvatima, za dobra stara vremena. I reći će neki da Hrvate pere paranoja, da su okupirani samim sobom, kao i sve ostale klasifikacije koje traju već godinama. Ali ima i onih koji će malo trezvenije sagledati situaciju, a takvi će teško pronaći točku s koje Inzkova nedavna izjava „Mislim da bi Hrvati ovdje morali da se deklarišu da li su oni konstitutivan narod (a jesu) ili su dijaspora“ neće zvučati maliciozno. Dakle, narod s ustavom zajamčenom pozicijom konstitutivnog naroda koji godinama apelira, između ostalog upravo na OHR-a da mu se oduzimaju tom kategorijom zajamčena prava, treba se deklarirati što je on točno u svojoj domovini. Zanimljivo. Još zanimljivije je Izetbegovićevo razmišljanje da su „Bošnjaci vjerojatno najzainteresiraniji za stabilnost BiH jer nemaju alternativnu domovinu.“ Neki tamo zli jezici bi to preveli na: ako im naša stabilnost ne valja, po svoju ionako mogu preko granice. Svašta je u Bosni i Hercegovini slučajno, samo riječi nisu. A ove su razorne.
Međunacionalne tenzije u BiH ne smiruju se, ako je suditi upravo po toj retorici prisutnoj u javnim istupima raznoraznih političkih lica. Svaka naznaka dogovora i napretka vrlo brzo se rasprsne zbog opstrukcije jedne od strana u rijetkom i krhkom suglasju. Europska unija jest poluga koja vuče u pozitivnijem smjeru, ali samo neupućeno oko ne vidi koliko se taj smjer sa raznih strana nastoji zapriječiti. U takvoj situaciji, umjesto iniciranja konstruktivnog dijaloga, OHR govori o „vještački stvorenim krizama“ i o tome da političari danas pojam „izvorni Dayton“ koriste na manipulativan način.
Prvo, ako te krize i jesu umjetno stvorene, lako je vratiti kotačić na trenutak od prije kojih 15-ak godina kad je to stvaranje počelo. Drugo, manipulativnim načinom ne može se nazvati evociranje vremena u kojem Dayton nije označavao preglasavanje jednog konstitutivnog naroda, jer takvog izvornog Daytona ne bi ni bilo. Daytonski mirovni sporazum osigurao je mir zato što je bio napisan i potpisan upravo u onakvom obliku u kojem je mir jedino mogao biti postignut. Ali zato jest manipulativno govoriti da „Ustav jasno predviđa dinamički proces, i nudi nekoliko modaliteta za uspostavu i razvoj “dodatnih nadležnosti i dodatnih institucija”“, kao što je to Inzko činio.„Dinamički proces“ je ništa drugo nego fini termin za ublažavanje nereda nastalog izmjenama izvornog Daytona pod okriljem međunarodne zajednice. Također, valja naglasiti: samo je jedan izvorni dokument, a ostalo su amandmani i promjene, koliko god se pokušala prodati priča da “izvorni Dayton” podrazumijeva „cjelovit Mirovni sporazum, sa svim njegovim dijelovima“. Problem je samo što se napor jedne strane da rasvijetli ovo pogrešno tumačenje može jedino mjeriti naporom drugih da ga odbiju prihvatiti.
Osim navedenih primjera, tu su još i Ustavni sud, referendum u RS, Mostar, „neovisnost“ pravosuđa, radna mjesta, i mnoge druge teme koje bi vjerojatno ostale u zraku da ih Visoki predstavnik nije marljivo prokomentirao.
Percepcija OHR-ova rada možda se najbolje može iščitati iz pitanja koje je Amir Zukiću prošlotjednom Pressingu N1 Televizije uputio Inzku: „Pa gdje ste vi? Ljudi su se već zabrinuli…kao da ste u zemlju propali. Nema vas da izrazite zabrinutost, da osudite…“ Doista, teško je procijeniti što OHR danas konstruktivno radi, i što se točno dogodilo u posljednjih godinu, dvije, ili više, a da bez njega nije moglo. Njegov mandat danas više nema apsolutno nikakve uzročno-posljedične veze sa situacijom u BiH, kakva god ona bila. Pa opet, mandat mu se produljuje, a on iz godine u godinu ima priliku sjesti pred UN i izjavljivati da je situacija pogoršana, federalizacija neutemeljena, a Dodik loš. Stoji li iza toga percepcija u međunarodnoj zajednici da je makar i takav OHR spona koja drži BiH? Moguće, premda teško za povjerovati, jer ga u državi koju „čuva“ jedni ignoriraju, drugi mu se izruguju, a treći tu i tamo klimaju glavom.
Čini se da ništa od navedenoga nije bitno. Glavni akter ove priče na pitanje hoće li se prije dogoditi da uloga OHR-a ojača, ili da on ode, odgovara: „Pa Bog mi je dao dobro zdravlje, ja još dugo mogu ostati ovdje“. I tko te pita, Bosno i Hercegovino, trebaš li ti njega, kad je njemu zdravom, tako lijepo s tobom.