Uspon populista: Čak je i Sanader bio umjeren

Istraživanje, koje se temelji na analizi javnih obraćanja premijera, predsjednika i kancelarki u 40 zemalja, ukazuje na to da se broj populističkih vođa više nego udvostručio od početka 2000-ih.

Također otkriva kako su političari diljem svijeta postupno usvajali populističke argumente, uokvirujući politiku kao manihejsku bitku između volje običnih ljudi i korumpiranih, samoljubivih elita.

Projekt je nadgledao Team Populism, globalna mreža političkih znanstvenika koji su prvi put koristili “tekstualnu analizu” u populističkim studijama. Njihova su istraživanja sastavljena u Globalnoj bazi podataka o populizmu, najopsežnijem i najsigurnijem tragaču populističkog diskursa u svijetu.

Svakom vođi je dan prosječan populistički “rezultat”, koji se temelji na mjeri u kojoj su govori sadržavali populisitčke ideje. Podaci ukazuju na populistički diskurs vođa u svim najvećim zemljama Europe i Amerike, kao i u Indiji. Istraživači su ocijenili govore na skali od 0-2, u rasponu od ne-populističkog do vrlo populističkog.

Sveukupno povećanje populističke retorike, u svih 40 zemalja, otprilike se udvostručilo s 0,2 u ranim 2000-im godinama na današnjih oko 0.4. Broj zemalja s vođama koji su klasificirani kao ‘donekle’ populistički također se udvostručio u tom razdoblju sa sedam u 2004. na oko 14 u posljednjih nekoliko godina.

Studija također naglašava putanju pojedinih zemalja, kao što je Venecuela, u kojoj je vrlo visok stupanj populističkog diskursa ostao otkako je Huga Cháveza – koji je bio napopulističkiji vođa od svih u bazi podataka – naslijedio predsjednik Nicolas Maduro.

To je u suprotnosti sa zemljama poput Indije, SAD-a, Meksika i Brazila, gdje su lideri rijetko koristili bilo koju populističku retoriku sve do posljednjih izbora kad je uspješniji premijerski ili predsjednički kandidat promijenio način obraćnja.

Priroda porasta populističke retorike stavlja se u fokus kada se razmotri veličina pogođenih zemalja. Početkom 2000-ih, Venecuela, Argentina i Italija bile su jedine zemlje s populacijom većom od 20 milijuna s populističkim vođama.

Populistički klub značajno se povećao između 2006. i 2009. godine, kada je na vlast došao Ekvador Rafael Correa, bolivijski Evo Morales i češki republikac Mirek Topolánek, te kad su turski premijer Recep Tayyip Erdoğan i ruski Vladimir Putin intenzivirali populističku retoriku.

POOL/REUTERS/PIXSELL

Međutim, najznačajnija ekspanzija dogodila se u posljednjih pet godina, kada je u srednjoj i istočnoj Europi na vlast došlo više populista, a na izborima su u svojim zemljama pobijedili Donald Trump u SAD-u, zatim u Indiji Narendra Modi, pa u Meksiku Andres Manuel López Obrador i u Brazilu Jair Bolsonaro, što znači da su populisti pobijedili i u mnogim mnogoljudnim zemljama.

Kirk Hawkins, izvanredni profesor na sveučilištu Brigham Young koji je vodio istraživanje, rekao je: „Tijekom proteklih 250 godina bilo je valova populizma, a u zemljama poput SAD-a populizam je zapravo prilično čest u pokretima malih stranaka. No, velik dio Europe i Sjeverne Amerike doživljava val koji je za ove zemlje nešto sasvim novo. Neobično je vidjeti kako se njihova razina populizma počinje približavati onome što je uobičajeno recimo u Latinskoj Americi.”

Istraživanje koje je financirao theguardian.org, a provela ga je američka neprofitna organizacija organizirao je Kirk Hawkins koji je instruirao 46 plaćenih istraživača da identificiraju populistički diskurs u govorima na 13 različitih jezika. Analizirali su četiri govora za svaki mandat svakog vođe, a prosječno je uzet u obzir ukupan broj populizma.

Tri četvrtine lidera u bazi podataka, uključujući poljskog Donalda Tuska, britanskog Davida Camerona, brazilskog Luiza Inácio Lula da Silvu i njemačke Angele Merkel, klasificirano je kao “ne populistički”.

Drugi su bili podijeljeni na umjereno ili “pomalo populističke” vođe kao što je talijanski Silvio Berlusconi; “Populističke” vođe poput Češke Republike Topolánek; i “vrlo populističke” vođe, kojim dominiraju latinoamerički ljevičari kao što su Chávez, Maduro, Morales i Correa.

Podaci također služe kao protuotrov za često pretjerane tvrdnje o populističkom tsunamiju – stavljajući u kontekst uspon lidera poput Trumpa, Modija i Bolsonara, koji su svi klasificirani samo kao “ponešto populistički”.

Erdogan je bio jedini ne-latinoamerički vođa koji je zaslužio “vrlo populističku” oznaku na temelju analize govora, i jedini desničarski vođa koji je dostigao tu razinu populističkog diskursa. U znak koliko se turski vođa promijenio tijekom svojih 16 godina na čelu političkog sustava svoje zemlje, Erdoğan je, kad je prvi put došao na vlast 2003. godine bio u kategoriji “ne-populističkih”.

JURICA GALOIC (PIXSELL)

Čini se da je Vladimir Putin počeo davati umjereno populističke govore oko 2008. godine, kada je odstupio s mjesta predsjednika i preuzeo ulogu ruskog premijera. Isto vrijedi i za mađarskog Viktora Orbana, koji nije bio populistički tijekom svog prvog mandata, koji je završio 2002., ali nakon povratka na vlast 2010. godine postao je jedan od najpopulističkijih europskih premijera.

Mjereno govorima svojih čelnika, Turska je doživjela najveći porast populističke retorike bilo koje od 40 zemalja, a slijede je Bolivija, Nikaragva, Meksiko, Poljska, El Salvador i Sjedinjene Države. Samo su dvojica lidera -nikaragvanski Daniel Ortega i bugarski Boyko Borisov – uzdrmali širi trend i postali manje populistički tijekom uzastopnih mandata.

Istraživanje je pokazalo kako su političari ljevice u svojim govorima u prosjeku zabilježili nešto više za populizam, na 0,4, nego za njihove desničarske i centrističke kolege, 0,3. Studija također potvrđuje da su latinoameričke vrste populizma obično socijalističke, dok su populisti u Europi vjerojatnije desničari.

Od 46 lidera koji su kategorizirani kao barem umjereno populistički, 26 su bili Latinoamerikanci, od kojih je većina bila ljevica. Bilo je 18 europskih vođa koji su bili barem umjereno populistički, ali je većina bila desna. Neobično je pronaći centrističke populiste, međutim neki lideri u bazi podataka, kao što je sadašnji talijanski premijer Giuseppe Conte, odbacili su lako kategoriziranje na ljestvici lijevo-desno i navedeni su kao “ni jedno”.

Sveukupno, 15 zemalja u bazi podataka doživjelo je značajan ukupni porast populističkog diskursa tijekom razdoblja od dva desetljeća, u usporedbi sa samo četiri koje su doživjele sličan pad populističke retorike u tom razdoblju.

Nekoliko zemalja u ranim 2000-tim godinama vodili su lideri koji su bili barem umjereno populistički, a većina su bile manje države kao što su Ekvador, Latvija, Paragvaj i Hrvatska. Danas taj popis uključuje nekoliko mnogo većih zemalja poput Turske, Meksika, Brazila, Indije, Rusije i SAD-a.

Kad je u pitanju Hrvatska, istraživanje je promatralo govore Ive Sanadera koji je u to vrijeme bio premijer i njega su ocijenili s ‘donekle populist’. Inače, još je svima u sjećanju njegov govor na splitskoj rivi kad je s govornice, pred okupljenom masom pozdravljao osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca. Kao premijer često je, ukoliko bi vidio da gubi na popularnosti, ponižavao svoje ministre i demantirao ih javno na tiskovnim konferencijama govoreći ono što ‘narod želi čuti’.

Kao rezultat toga, broj ljudi koji žive u nekoj zemlji u bazi podataka koju vodi vođa koji je barem donekle populistički povećao se sa 120 milijuna prije 17 godina na više od 2 milijarde danas.