URNEBESNI TRANSKRIPTI: Tuđmana zanimalo tko je gay, Milošević sinu – Ti si bre budala!

Govoreći o transkriptima razgovora pokojnog predsjednika Tuđmana, Stipe Mesić rekao da je razgovore svojega prethodnika objavljivao krajnje skrupulozno.
Mesić kaže da je na umu imao samo jedan cilj: prokazati nedemokratski, autoritarni, dvorski stil vladavine svoga prethodnika.
Među prijepisima razgovora koji su za Mesićeva mandata izašli iz Ureda predsjednika politički najveću težinu ima sada već čuveni “brijunski” transkript. Riječ je o razgovoru hrvatskog državnog i vojnog vrha, održanom petog kolovoza 1995. godine, neposredno prije akcije Oluja.
Haški tribunal uzeo je neke Tuđmanove izjave s tog sastanka kao važan dokaz postojanja zločinačkog pothvata. Nakon presude, u javnosti je izbila žestoka svađa oko pitanja tko je Haagu dostavio transkripte.
Obnovila se i rasprava oko njihove vjerodostojnosti, ali i smislenosti oslanjanja na njih kao dokaz. No autentičnost brijunskog razgovora potvrdio je najprije DORH, nađene su i audiovrpce, a onda je forenzičko vještačenje haških stručnjaka odbacilo svaku sumnju u njihovu originalnost, pa je obrana odustala od osporavanja.
“Nikada”, rekao je Mesić, “u javnost nisam puštao irelevantne transkripte: na primjer, kako Hloverka Novak Srzić tužaka Mirka Galića, ili onaj o raspravi državnog i stranačkog vrha tko je homoseksualac, uz navođenje imena – naravno…”
U dijelu tog transkripta je vidljivo da je Tuđman pitao inženjera Hrvoja Šarinića jesu li točne priče o, kako je rekao, “pederaštvu” jednog uglednog političara, zaposlenog nog u jednom ministarstvu.
U dobroj mjeri anakron, dijalog se odvija u vrijeme kada dobar dio zemalja Europske unije legalizira istospolne zajednice, s homoseksualnih se veza skida stigma, a gay zajednica dobiva pravo građanstva. Hamburg za gradonačelnika bira demokršćanina homoseksualca, Berlin također – samo socijaldemokrata, a Njemačka danas ima i ministra vanjskih poslova…
No, u Hrvatskoj je homoseksualnost bila žigosana kao neprihvatljiva i ovakvi su napadi imali jasnu političku svrhu. HDZ je bio golema, stožerna nacionalna stranka u kojoj je koegzistiralo – bez javno vidljivog rata, ali uz žestok nevidljivi sukob – nekoliko suprotstavljenih frakcija.
Tuđman je figurirao kao arbitar koji je presuđivao o njihovim sporovima. Jedno od glavnih oružja prljavog rata bile su difamacije, čak i najniže vrste. Ona o “pederaštvu” svakako je jedna od najučinkovitijih.
Hrvoje Šarinić Tuđmanu nije eksplicitno potvrdio da je političar na kojega se upit odnosio homoseksualac, ali je prilično otvoreno potvrdio sumnje te vrste…
Hrvoje Šarinić je rekao da se više ne bavi tim stvarima, te da ne želi komentirati ove navode. Nije ih htio komentirati ni dr. Mate Granić. Osim Tuđmanovih, u javnost su dospjeli i brojni drugi stenogrami vodećih političara regije.
Donosimo nekoliko razgovora koji temama, stilom ili bizarnostima druge vrste vrlo plastično pokazuju posve drugu sliku najmoćnijih ljudi regije. Diskurs, stil, teme, poštapalice i međusobne relacije prilično su različite u odnosu na kanonske slike…
Godinama se govorilo o transkriptu u kojem Tuđman i Šarinić komentiraju ‘pederaštvo’ jednog političara.
Razgovor je izgledao ovako:
U jednom trenutku Hrvoje Šarinić kaže kako dotični ima takve ‘tendence’, no ne potvrđuje sumnju izrijekom…
Kaže: “Ne bi to predstavljao, ali, onda gubim cijeli kapital koji sam stekao, radeći u Ministarstvu”, itd itd.
Tuđman: Šta je, po tvome, sa tim pričama o pederaštvu, i njegovom i drugih?

Šarinić: Čujte, predsjedniče, ja kako sam vražji, sam sam mu rekao: ja velim, čuj, jesu li tamo neke ženske bile, pa se on rukuje s njima, Nataša Mance, itd. A kako su – Novo leto, ja se poljubim s njima, a on se rukuje. Ja velim, čuj, daj se i ti poljubi – bogamu, što se priča po gradu, bolje da se sa ženskama malo ljubiš. Onda se on tako malo kiselo nasmijao oko toga. I onda mi je rekao da zna on da se priča o tome, itd. Čujte, ja ću vam reći, ja njega malo… on mi fizički, načinom razgovora, itd. i nije tako nemoguće da ima te tendence. A, kakvu babu ima, ja bih radije spavao s muškim, ne bih s njom…
Tuđman: Naime, zanimljivo je to da su to proširili, ali to dobrim dijelom šire iz ovih lijevih krugova.
Šarinić: Predsjedniče, i Mate to širi, i Mate to širi. Mate je barem 20-ak osoba u uho ovo rekao, za NN-a i meni…

Mate Boban: Mostarski most su srušile kiše

Desetog studenoga 1993., dan nakon rušenja mostarskog mosta, dr. Franjo Tuđman razgovarao je s delegacijom Herceg-Bosne. Čuveni turski majstor Hajrudin sagradio je most između 1557. i 1566. godine; budući da je bio jedinstveno djelo arhitekture u svijetu, njegovo je rušenje predstavljalo veliki problem HVO-u, ali i Hrvatskoj. Franjo Tuđman, Mate Boban (predsjednik HZ Herceg-Bosne), Perica Jukić (ministar obrane) i Jadranko Prlić (predsjednik Vlade HZ HB) razgovaraju o saniranju štete.
Tuđman: Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?
Boban: On je – bile su strašne kiše – toliko pucan prije, tako da je sam pao.
Tuđman: Hoćemo li opet mi biti optuženi?
Boban: Jutros se govori da se ne zna.
Jukić: Muslimani će nas optuživati. Međunarodni kažu da se ne zna tko je, a oni su povukli nekakve svoje izjave. Javili su sljedeće: desila se jedna velika tragedija – srušio se Stari most, hitno je potrebno – srušio se – mi imamo original kako su govorili, hitno je potrebno radio… sa Sarajevom, 14 sati hitno, i pozovi najglavnijeg za cijelu republiku, za IPD i vojnu policiju, ovaj njihov iz Mostara.
Granić: Imam prijedlog – najvažnija stvar što će reći španjolski bataljon, apsolutno najmjerodavniji. Prema tome, moj prijedlog je odmah, danas netko tko je najpovjerljiviji da ode tko ima vezu. Njihova izjava je najvažnija. Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju, onda je izuzetno, jer se inače to na CNN…
Tuđman: Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?
Boban: Nama.
Jukić: Ja sam tu mišljenja da idemo za obrušavanje, dakle mi ćemo reći rušenje ili obrušavanje mosta, pošto ga je kiša načela i ostalo, optužiti ratna zbivanja i kompletno uništavanje svih dobara u Bosni i Hercegovini, dakle da su izazivači, produživači rata to koji ne mogu, ne može se prići jednostavno objektima da se stoga uništava i sabornica u Mostaru itd.
Prlić: Apsolutno je van naše kontrole, to se zna, 300 metara ispred njega je crta. Dakle, nema teorije da je netko došao od nas do mosta.

Milošević: Stomak ti je ko petodinarka

Hrvatska vojna obavještajna služba uspjela je prisluškivati čak i privatne razgovore Slobodana Miloševića s članovima uže obitelji. Dio tih razgovora objavljen je 2002. godine. Politički monstrum koji je započeo tri rata i uzrokovao smrt i stradanja milijuna ljudi, sa ženom i sinom vodi nježne i očinske razgovore… U ožujku 1997. godine Miloševićev sin Marko otputovao je u Italiju radi korekcije zubala, ugradnje leća plave boje i operacije ušiju jer je bio klempav.
Marko: klempav sam ko stoka.
Milošević: Dobro, lepi moj. Ja sam razgovarao s jednim doktorom i malo sam razmišljao svojom glavom. Ti to uopšte ne treba da operišeš.
Marko: Jao, tata, mislim, znao sam da ćeš…
Milošević: Čekaj malo da ti objasnim nešto. Znaš zašto tebi to sad izgleda tako? Jer si ti užasno mršav i svaki magarac u tvojim godinama izgleda tako, i čim se malo popuniš i, što se kaže, stabilizuješ, to će sve da legne kako treba. I ja sam izgledao još gore kad sam bio mršav.
Marko: Pa, vidi, slažem se, ali ja nemam nameru da se prolepšam za 15 godina.
Milošević: To ti se samo čini jer si tako mršav. I pile ima iza ušiju malo da se skine, onog mišića da se pojede. A ti imaš samo kost, razumeš, prema tome, svako nasilje nad prirodom je glupo, a drugo, lep si ko lutka, na tatu. Nemoj da se zaje….., eto!
Marko: Tata…
Milošević: Ja sam protiv i ja sam roditelj, eto.
Marko: Odlično. A ja sam za i ja sam punoletan.
Milošević: E, ako si punoletan, ima da te prebijem kad se pojaviš ovde.
Marko: Ne sekiraj se, tajko…
Milošević: Oću da ti kažem da je to samo zato što si mršav. Glava ti je ušiljena, stomak ti je ko petodinarka. Što ne dodaš na stomak još kaiš slanine?
* Milošević prebacuje liniju na veleposlanika SRJ pri Svetoj Stolici Dojčila Maslovića.
D: Nemoj, bre, to da radiš. Ma jesi li ti lud? Koja ti je ženska nabila kompleks?
Marko: Nije ženska, ali, bre, ne mogu da vozim skupa kola, da se oblačim lepo i da budem klempav ko stoka.

Mama, menjam 29 zuba

Marko: Mama, ja menjam sve zube. 29 zubi imam u glavi i 29 zuba menjam. Ja ne popravljam, nego menjam.
Mira: Da ti kažem nešto. Poznato je da je na Zapadu zdravstvo nehumana stvar…
Marko: Ovo je Hrvat.
Mira: Ti si stvarno blesav.
Marko: Ustaša. Znaš kako priča. Ništa ga ne razumem. Uopšte, isti Tuđman. Onako stisnute usne, izbečen pogled. Sav onako fašistički feminiziran. Ko mu je… mater…

Tajo, oću da radim rodilište

Marko početkom 1997. godine obavještava oca da kreće u novi posao. To treba biti rodilište.
Marko: Tajice, gde mi je mama?
Milošević: Šta će ti mama kad je tata tu?
Marko: Pošto si konzervativan tip, neću tebe da pitam.
Milošević: Pitaj mene.
Marko: Tajko? Što misliš o tome da napravimo porodilište?
Milošević: Kakvo, bre, porodilište?
Marko: Porodilište, znaš kako izgleda porodilište? Pošto ovde samo što ne pocrkaju, ne od srca, već i od kuge, zamisli da zaposlim renomirane ginekologe, dam prihvatljive cene, maksimalne uslove, zasebne sobe, kompletni komoditet.
Milošević: Nemoj da se zaje….. Bolje ti je drži “Madonu”.
Marko: Ma nisam ja mislio u “Madoni” da pravim porodilište. To nije inkompatibilno.
Milošević: Nego de?
Marko: Napravio bi ga obaška, bre, nezavisno od diskoteke…. Generalno te pitam, šta misliš?
Milošević: Đenerali spiking, nije tako loša stvar u humanitarnom smislu, a u biznisnom smislu – truba!
Marko: Tata, jel’ znaš kolko košta kiretaža ovde po šupama u Požarevcu? 150 maraka!
Milošević: Ali u porodilištu nema kiretaže. Tamo se rađaju deca.
Marko: Ima i kiretarnica pored.
* Milošević odustaje i daje slušalicu supruzi.
Nakon što ga je saslušala, rekla je: “Super ti je ideja!”

Budalo, to ti je prevruće!

Početkom 1997. Marko Milošević uselio se u novu kuću s bazenom te zove roditelje.
Marko: Da li znaš da mi je voda u bazenu 38 stepeni?
Milošević: Ti si budala, bre. To je nezdravo.
Marko: Pa da, bez veze. Treba da bude 18. To je prava stvar.
Milošević: Pa ne sme preko 30.

Razgovor Franje Tuđmana i Ive Lučića od 12. svibnja 1998. godine

Rojs je čovjek polupismen praktično
Ivo Lučić je šef vojnoobavještajne službe SIS u Hrvatskom vijeću obrane i čovjek od povjerenja dr. Franje Tuđmana. Upravo se spremaju imenovanja nove vlade Federacije BiH.
Tuđman: Vodstvo HDZ-a BiH i Federacije?
Lučić: Sadašnje ili buduće?
Tuđman: Buduće, jasno. (…) Šta predstavlja dolje po mogućnostima Rojs?
Lučić: To bi bila katastrofa.
Tuđman: Čekaj, ne govorim, nisam rekao da bude ministar, nego šta?

Lučić: Reći cu vam. Rojs je čovjek koji, naravno, sve što on vrijedi to je vezano uz ministra Šuška jer ministar je njega držao kod sebe i znalo se je, kada dođe Rojs i nešto kaže, da je to ministar poručio. Ministar je imao autoritet i to je bez daljnjega. Rojs je crpio taj ministrov autoritet. Mislim da mu je napravio puno štete. Rojs je bio vozač autobusa, čovjek polupismen praktično, koji je imao tu jednu snagu. Ja ću vam reći što su njegove zasluge. On je znao dolje, ja sam bio često na Dinari gore, on je znao bagere, ceste, vojsku organizirati…
Tuđman: Dobro, ali te bagere je trebalo… tko je nabavio bagere, Rojs ili tko?
Lučić: Ne, novac je bio opet od države, od Ministarstva obrane, sve ono što je dolazilo u Hrvatsku dolje, onda se to kupovalo. To je kupovalo Ministarstvo obrane, nije Rojs. Postojali su ljudi koji su to radili. Istina, Rojs je to najčešće prikazivao da je on to nabavljao, ali nije, to je radio i Jelavić i ovi dolje momci i na tome su još debelo zarađivali. Pazite, ja ću vam reći kako te stvari funkcioniraju ako vama oni to ne kažu. (…) Rojs je emotivac, čovjek kojega se, ono što mu se kaže ovog momenta da je netko dobar ili da je loš, on ide po tome. Znači, dok mu netko drugi ne kaže drugačije, on nije u stanju osmisliti nešto sam.

Rojs je praktički nepismen (2)

U hotelu Radison u Beču general Vladimir Zagorec u lipnju 2008. razgovara s Mesićevim savjetnikom Sašom Perkovićem. Perković mu nudi sigurnost pri povratku u zemlju, a zauzvrat traži dokumente koji svjedoče o pljački Hrvatske. Zagorec potajno snima razgovor, od čega nastaje transkript.
Zagorec: Monitor je kupio jaču mehanizaciju nego što ima Strabag ili Porr i ne znam tko još. Najskuplju, najnoviju, vrijednu 200 milijuna njemačkih maraka. A Zagrebačka banka je sve kreditirala. Ja ugovarao posao s Lukovićem, ali kad je došlo do realizacije, mene su maknuli, a Rojs je potpisao ugovor. Pazi, Rojs, koji je nepismen čovjek.
Perković: To je iskren znak dobre volje i zalog za budućnost.
Zagorec: Koliko vam je jak Petrač u krim miljeu?
Perković: Moja procjena je da se to malo topi, da on više nije capo, tu su sad neki drugi likovi – odgovorio je Perković. Potom prelaze na razgovor o raketnom sustavu S300.

Zagorec: Te rakete su dogovorene i nisu plaćene. 1995. godine stari (op.a. Franjo Tuđman) se predomislio, a Amerikanci su tražili da taj sustav maknemo. Zove me stari i kaže da maknem taj sustav. Kako da ga maknem, jedva sam ga doveo – ispričao je Zagorec. Prema njegovim riječima, od 1995. do 2000. godine su tražili način da se riješe raketa. Zubaka je Zagorec, kaže on, upoznao tek 2001. – Mene je s njim upoznao Miroslav Šeparović, ali ja mislim da je on (op.a. Zubak) samo preuzeo nečiji dug za te rakete. Znam čiji je to dug bio, ali se Hrvatska s tim igra bez veze – kazao je general. Krajem 1999. godine kupac je nađen, no nitko se nije usudio potpisati papire jer je Tuđman bio na samrti. Rakete su, prema Zagorčevim riječima, trebale biti prodane turskom dijelu Cipra, da Grci ne saznaju.

Mešanica pred golom od Vardara

U ožujku 1999. godine predsjednik Franjo Tuđman razmišljao je o smjeni generala Vladimira Zagorca, nakon što je državni vrh doznao da Zagorec – kako se posumnjalo, za svoj račun a bez znanja ministra obrane Pavla Miljavca – prodaje oružje Albancima na Kosovu. Zagorcu je visila smjena nad glavom, ali do nje nije došlo jer su u uredu procijenili da to ne bi bilo oportuno. Povrh toga, Zagorec je bio miljenik predsjednika Tuđmana. Pošiljka je zaustavljena na Glavnom kolodovru u Zagrebu, a tomu je prethodio sljedeći razgovor.
Tuđman: A ministar obrane nije znao za to?
Markica Rebić: Ministar obrane meni kaže da pojma nije imao, ali onda mi je rekao da mu je jednom Zagi rekao – ja bih mogao prodati neke puške Amerikancima, i to je bilo sve što je on njemu rekao. Međutim, ovo za Pulu, Pula je drastičniji slučaj, ostavimo ovo na stranu, od nje smo pošli, jer ova informacija Amerikanaca se odnosila na Pulu. Tamo jest pet aviona odletjelo i tu me Zagi nedvojbeno laže. On kaže da je prodao stare mine Azerbajdža nu, koji kao jedna bivša sovjetska republika imade oružja za prodaju koliko hoće, a on njoj proda je. Ali, očigledno kad Amerikanci kažu da je to otišlo na Kosovo, to se radi na ovaj način – doleti avion iz Azerbajdžana u Pulu, destinacija su Ujedinjeni Arapski Emirati, firma ‘’Fenix’’, neka. Ali ne dođe tamo nego sleti u Albaniju i istovari se. Ovaj put nije bilo carinskih pa pira, dekla ra cije, ništa. Znači ovako, da skratim priču: sutra će izvještaj biti, najkasnije prekosutra gotov od Vojne policije i SIS-a. U najmanju ruku on to radi na svoju ruku. Koje su političke štete zbog krive procjene? On može reći – ja imam krajnjeg korisnika, on nema embargo, prema tome, ja nisam kriv. On zna što je to. Prema tome, to je politička odgovornost. Za kaznenu odgovornost treba osobna korist, ovo, ono, falsifikat, dokumenata, toga imade, a za niže službenike, nije ih on potpi sao, on gura ovog Pavelića. Pavelić se pojavi kao čovjek iz RH Alana, Pavelić daje potpis na memorandumu Ministarstva obrane, on odobrava, kao načelnik Zagijeve uprave, da se može oružje Ministarstva dati Alanu da ga Alan proda. To je kompletna mešanica pred golom od Vardarot… Prema tome, kad budu gotovi materijali, vidjet ćete sve pa zaključite sami do koje mjere, što i kako.

Rop i Sanader: “Nemoj Ivo, ne radi mi pizdarije!”

Objava razgovora bivšeg premijera Antuna Ropa izazvala je u Sloveniji veliku buru, no kolateralne posljedice osjetile su se i u Hrvatskoj.
Na jednom od čak četiri CD-a, Ivo Sanader obavještava Ropa o tome da će Hrvatska u Jadranu uvesti zaštićenu ekološko-ribolovnu zonu (ZERP). Rop na tu najavu, očajan, kaže: “Nemoj, Ivo, ne radi mi pizdarije!’’
Na drugom CD-u nalazi se razgovor premijera Sanadera i Janeza Janše vođen 23. rujna 2004. Sanader iz New Yorka zove Janšu koji je u to doba oporbenjak. U razgovoru Janša moli Sanadera da ne šalje ribare u Piranski zaljev jer je slovenska javnost na to vrlo osjetljiva.
Anton Rop rekao je da su Janša i Sanader dogovarali incidente u Piranskom zaljevu kako bi Janši povećali izborne šanse. Sukob s Hrvatima dizao je, naime, reputaciju desničarskog slovenskog lidera.
“Hrvatska vlada davala je direktive kada da dođe do incidenta, i to neposredno prije izbora. Janša i Sanader dogovarali su se kad će doći do incidenata u Piranskom zaljevu”, rekao je Rop.
Razgovore Sanadera i Janše tada je prisluškivala slovenska obavještajna služba SOVA. Anton Rop je pojasnio kako služba nije pratila Janšu, nego komunikaciju vezanu za Piranski zaljev. Objava je i u RH imala posljedica…