Analitički pogled na turskog šefa države, apsolutnog vladara, koji je krenuo u osvajanje SirijeRecep Tayyip Erdogan je u političkom životu prošao različite preobrazbe. Pobjede na izborima pretvorile su ga u autokrata. A počeo je kao veliki reformator. Turskog predsjednika kritičari nazivaju hladnim autokratom. On važi za vođu koji svoju vlast vrlo planirano širi i učvršćuje te koji svoje političke protivnike baca u zatvor.
Erdogan je rođen 26. veljače 1954. u zapuštenoj istanbulskoj četvrti Kasımpasa u radničkoj obitelji iz Rizea, grada na obali Crnoga mora. To je bilo dvije godine nakon članstva Turske u NATO-u, u koju ju je uvela Demokratska stranka (DP). Duboka podjela Turske između svjetovne i vjerske počela je u to doba. DP je bio optužen za kršenje dva glavna načela Kemala Atatürka, utemeljitelja Republike: potpunu neovisnost i sekularizam.
Dok bi rasprava o tim principima nastavila oblikovati tursku politiku do danas, turska vojska, samozvani jamac sekularne Kemalističke Republike, srušila je, prema tome, vladu DP-a 1960. godine. Nakon suđenja su premijer, ministar vanjskih poslova i ministar financija obješeni. To je ostavilo duboke ožiljke u psihi religioznih ljudi u Turskoj jer su DP smatrali “strankom koja je spasila islam”.
Političke stranke koje su kasnije tvrdile da će biti DP to su učinkovito koristile, kao što bi to činio i Erdogan. Oni su to još više poboljšali promovirajući da iza sekularnog vojnog udara 1960. stoji CHP, stranka osnivačica Republike. Erdogan često ponavlja ovu tvrdnju u koju očigledno iskreno vjeruje od djetinjstva.
Otac mu je bio pristaša DP-a. Stoga je njegova duboka želja da posiječe krila vojske i stavi je pod svoju kontrolu. Erdogan je morao početi raditi kad je išao u osnovnu školu. Prodavao je perece, hladnu vodu i kartone kako bi popunio obiteljski proračun.
“Nismo imali novca za kupnju bicikla”, rekao je svojedobno Erdogan.
Otac Ahmet, koji je u Istanbulu bio lučki kapetan, bio je nepopustiv roditelj. Zbog psovanja je žestoko kaznio tad šestogodišnjeg Erdogana objesivši ga rukama za strop. Bili su izrazito religiozni, stoga su ga poslali u vjersku školu. Svako ljeto se vraćao u selo i pomagao u polju.Njegov otac nije bio zadovoljan njegovim zalaganjem u školi, pa ga je poslao lokalnom vjerskom učitelju kako bi poboljšao čitanje arapskog i Kurana.
“Vjera može jako utjecati na ideologiju. Pravi vjernik ne osjeća se usamljenim jer misli da uvijek netko pazi na njih. Kako je politika ideološke prirode, tako vjera utječe i na političke odluke”, pojasnila je psihologinja Mirjana Krizmanić.
U srednjoj školi počeo je igrati nogomet. To je postala njegova opsesija. Njegovi suigrači dali su mu nadimak Imam Beckenbauer, po poznatom njemačkom igraču. Igrao je nogomet 16 godina, kao poluprofesionalni igrač raznih timova. Erdogan ima i drugu strast, politiku. Imao je samo 15 godina kad je počeo dolaziti na sastanke i sudjelovati u demonstracijama MTTB-a (Nacionalne turske studentske unije) i ubrzo su mu dodijelili neke zadaće.
Borili su se da spriječe širenje komunizma u Turskoj. Mnogi članovi utemeljitelji Stranke pravde i razvoja (AKP) odrasli su u MTTB-u. U ovoj klimi Necmettin Erbakan, mladi uspješni inženjer strojarstva i neovisni zastupnik, koji je postao Erdoganu mentor, osnovao je 1970. Islamsku nacionalnu skupštinu MNP, s islamističkim kadrovima organiziranim u DP-u, a kasnije u AKP-u.
Utjecajni islamistički krugovi, kultni vođe i organizacije poput MTTB-a su ga podržavali. Bili su protiv sekularizma, kapitalizma, cionizma, komunizma i zapadnjačkog života.
“Nismo ni komunisti ni slobodni zidari” bio je njihov moto.
Kapitalizam je za njih bio izum masonskih Židova. Cilj im je bio stvaranje Islamske unije, koja ne bi ulazila u Europsku ekonomsku zajednicu. Stranka je preživjela samo 15 mjeseci, a zatvorena je nakon vojnog udara 1971. godine. Ipak, MNP je utro put institucionalizaciji nacional-islamističke ideologije, koju je stvorio Erbakan iz Nacionalnog pogleda.
Erdogan je bio žestoki pobornik Erbakana i njegovog Nacionalnog pogleda sve dok se nije rastao sa svojim mentorom i suosnovao AKP 2001. godine.
“Skidam majicu Nacionalnog pogleda”, rekao je slavno kako bi uvjerio sekularne krugove u Turskoj, ali i Zapad, da svoju islamističku prošlost ostavlja iza sebe.
U međuvremenu je Erdogan završio srednju školu 1973. godine i polaganjem dodatnih tečajeva stekao pravo upisa na sveučilište. Prema službenom životopisu, diplomirao je na Ekonomskom i upravnom fakultetu Sveučilišta Marmara 1981. Ipak, oporba tvrdi da nije završio tu školu i da su mu dokumenti lažni.
Riječ je o velikoj raspravi jer u Turskoj predsjednička dužnost zahtijeva prvostupničku diplomu. Erdogan i njegova buduća supruga Emine, koja je iz skromne obitelji arapskog podrijetla, upoznali su se na političkom sastanku 1977. Erdogan je recitirao vjerske pjesme, a Emine Erdogan, koja je tad imala 22 godine, bila je jako impresionirana njegovim interpretacijama.
Nakon nekog vremena odlučili su se vjenčati, ali Erdoganova obitelj htjela je mladenku iz Rize. Prema njihovim bliskim prijateljima, Erdogan je bio zaljubljen, toliko da se, kad su roditelji odbili Emine, razbolio i izgubio mnogo kilograma. Nakon toga dali su dozvolu za brak i njih dvoje su se vjenčali 1978. Ipak, 1996., na pitanje novinara, vjerojatno zbog šovinističkih sklonosti, rekao je: “U braku sam 18 godina, ali nikad se nisam zaljubio”.
Emine ga od tada prati na svakom koraku. Ide s njim i na službena putovanja, što je prilično neobično za vjerski par u Turskoj. Imaju dva sina i dvije kćeri. Erdogan se brzo uzdiže unutar stranke. Godine 1989. izabran je kao kandidat RP-a za gradonačelnika u Istanbulu. Dopustio je članicama stranke da prvi put postanu aktivne na terenu tijekom izborne kampanje.
Izgubio je, ali glasovi RP-a znatno su porasli. Ali 1994. je pobijedio. Postao je gradonačelnik Istanbula uz parole poput “To će biti O.K., inšallah (Bože volja)” i “Glas tihih masa”. Erdoganova pobjeda protiv poznatih svjetovnih političara nije se očekivala. Njegova stranka je također pobijedila na izborima u Ankari i šest drugih gradova.
Na općim izborima 1995. godine RP je postao vodeća stranka i formirao je koaliciju s desničarskom strankom True Path, DYP-om. A Erbakan je postao premijer. Ovo je oglasilo alarm za svjetovnu ustanovu. Erdogan je dodatno povećao zabrinutost kad je zabranio prodaju alkoholnih pića u gradskim kafićima i na prijamima rekavši:
“Ja nisam samo gradonačelnik ovoga grada nego i imam (hodža)”.
Organizirao je konferencije, na koje je pozvao međunarodne islamističke ličnosti poput Sheika al Murabida, koji je propovijedao ponovnu instalaciju kalifata i Osmansko Carstvo u borbi s kapitalizmom. Iako su se njegove pristalice veselile njemu kao gradonačelniku Istanbula, sekularna oporba optužila ga je za nepotizam, korupciju i pripremu terena za džihad koristeći gradske resurse. S druge strane, Erbakanove prakse koje se smatraju antisekularnim izazivaju zabrinutost.Dana 28. veljače 1997. vojska je dala ultimatum vladi RP-DYP-a da se pridržava odluka koje je donijela za “vraćanje sekularnoga karaktera režima”. Kao rezultat toga premijer Erbakan bio je prisiljen podnijeti ostavku, a RP je bio zabranjen.
Ovaj četvrti puč, koji je postao poznat pod nazivom “postmoderni državni udar”, jer je srušio vladu bez krvoprolića, pokrenuo je oštre mjere protiv islamista. Tijekom tog razdoblja, govoreći na skupu u Bitlisu 1997., Erdogan je pročitao pjesmu: “Maske su naša vojarna. Minareti su naši bajuneti. Kupole naše kacige. Vjerni su naši vojnici. Allahu ekber”.
Njegov govor stvorio je polemiku. Osuđen je na 10 mjeseci zatvora i sud mu je zabranio sve javne službe zbog kršenja sekularističkog zakona i poticanja na vjersku mržnju. Zbog toga je morao podnijeti ostavku 1998. godine prije nego što je završio svoj mandat gradonačelnika Istanbula. Erdogan je s grupom Reformatori raskinuo s Erbakanom i SP-om te osnovao AKP, izmjenom ustava i pobjedom na ponovnim izborima te je 2003. postao turski premijer. AKP dominira u turskoj politici od svojih prvih izbora 2002. godine.
Erdogan se silno trudio uvjeriti Zapad da više nema neprijateljskih osjećaja prema njima. Radio je to kako bi dokazao i postao miljenik Zapada. No s druge strane donio je veliko bogatstvo svojoj glasačkoj bazi davanjem sredstava i privilegija i iz njih stvorio bogatu srednju klasu. A njegovo bogatstvo procjenjuje se na 16 milijuna kuna. To je povećalo polarizaciju između islamističkog i svjetovnog tabora. Godine 2008.
Erdogan je ukinuo zabranu nošenja marame na sveučilištima. Islamistički kadrovi postali su dominantni u birokraciji. Erdogan je suzbijao krila vojske čineći vojsku odgovornijom civilnim sudovima. Te su činjenice pojačale borbu između Erdogana i svjetovnog establišmenta. Zapad je još davao kredite Erdoganu. U profilu za 2011. magazin Time je izvijestio;
“Prikazao autokratsku crtu, trčeći grubo nad političkim suparnicima, ubacujući neprijatelje u zatvor i zastrašujući medije. Kritičari kažu da je Erdoganova vlada cenzurirala internet, miješala se u akademske institucije. No njegovim obožavateljima ti neuspjesi blijede pred njegovim uspjesima. Demokratski, ekonomski uspon i međunarodno poštovanje. Turska je prilično neodoljiva za ljude koji se tresu desetljećima od autoritarne, osiromašene vladavine”.Na predsjedničkim izborima 2018. Erdogan je osvojio većinu glasova za svoj drugi mandat u suradnji s nacionalističkom strankom MHP. Erdogan je preuzeo proširene predsjedničke ovlasti, tako da je Turska promijenila svoj parlamentarni sustav u predsjednički, zbog čega ga javnost u Turskoj naziva Sultan. Gospodarstvo 2019. propada, inflacija je porasla na oko 20 posto, nezaposlenost je dosegnula oko 15 posto. Iako je Erdogan pobijedio na lokalnim izborima ove godine, izgubio je u gradovima poput Istanbula, Ankare, Izmira.
“Tko gubi Istanbul, gubi Tursku”, grmio je Erdogan na političkim skupovima.
wpDiscuz