Na skupu DF-a u Tuzli na kojem je govorio i građanski liberal Čedo Jovanović, u čast Željka Komšića, na parolama su izvješene dvije građanske vrijednosti.
Borci protiv fašizma i Komšićevi fanovi smatraju da se neistomišljenike treba nabijati na kolac (Čović) a predsjednicu Hrvatske grupno silovati (Kolindu Grabar Kitarović).
Iako je ovaj postmodernistički plakat stajao cijelo vrijeme Komšićevog skupa, u građanskoj “europskoj” Tuzli nitko nije tražio da ga se makne.
Nakon što smo objavili isti plakat, tisuće građana Tuzle isti je lajkalo.
Nakon čega smo zaključili da smo mi glupi i zaostali. I da ne shvaćamo dadaističke uratkke u suvremenim kampanjama.
Jer jedan Čedo Jovanović sigurno ne bi bio na skupu na kojem se poziva na nabijanje na kolac i silovanja. Barem nema logike da na grupna silovanja i nabijanja na kolac poziva narod koji je i sam bio žrtva istih. Bošnjaci.
Tako smo shvatili da apel za nabijanjem Čovića na kolac i grupno silovanje Kolinde Grabar Kitarović, ne spadaju u govor mržnje, fašizam, nacionalsocijalizam, i javni linč, nego da se radi o modernim građanskim vrijednostima na prostoru džihada (Prostor kontroliran od strane Armije BIH) , nazvan prostorom džihada od strane Šerifa Patkovića, šefa 7-e muslimanske. Iako se u suštini radi o prostoru antifašizma. S artističkim primjesama tekbira.
Budući da niti javni intelektualci u Sarajevu, niti javni mediji u BIH nisu smatrali da treba osuditi taj događaj, pa niti USA ambasada niti OHR, mi, pripadnici niže rase, fašisti i glupani, zaključujemo da se radi o modernim građanskim vrijednostima.
Stoga donosimo i kratki opis, što je građanska vrijednost nabijanja na kolac, a što je to građanska vrijednost grupnog silovanja građanke od strane građana.
GRAĐANSKI OBIČAJ NABIJANJA NA KOLAC DRAGANA ČOVIĆA
Ovaj način kažnjavanja potiče sa Istoka. Jedan asirski reljef, još iz 7. stoljeća pre naše ere, prikazuje nabijanje na kolac židovskih zarobljenika.
To je bio čest način izvršenja smrtne kazne u Turskoj, naročito od 15. stoljeća. Istorijski vjeran opis nabijanja na kolac u tadašnjoj turskoj provinciji Bosni oko 1570. godine dao je nobelovac Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija:
Seljak leže kako mu je naređeno, okrenut licem prema zemlji. Cigani priđoše i vezaše mu prvo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuše svaki na svoju stranu i široko mu raskrečiše noge. Za to vreme Merdžan [dželat] je položio kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh došao seljaku među noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, širok nož, kleknu pored ispruženog osuđenika i nagnu se nad njim da mu raseče sukno od čakšira među nogama i da proširi otvor kroz koji će kolac ući u telo. […] Čim je to svršio, [Merdžan] skoči, dohvati drveni malj sa zemlje i stade njime da udara donji, tupi deo koca, laganim i odmerenim udarcima. Između dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo telo u koje zabija kolac a zatim dvojicu Cigana, opominjući ih da vuku lagano i jednomerno. Telo raskrečenog seljaka grčilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kičma mu se savijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. […] Posle svakog drugog udarca odlazio je [Merdžan] do ispruženog tela, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uverio da nije povredio nijedan od najvažnijih živih delova iznutrice, vraćao se i nastavljao svoj posao. […]
U jednom trenutku kucanje prestade. Merdžan je video kako se pri vrhu desne plećke mišići zatežu i koža odiže. On priđe brzo i proseče to ispupčeno mesto unakrst. Bleda krv poteče najpre oskudno pa sve jače. Još dva-tri udarca, laka i oprezna, i na prosečenom mestu stade da izbija gvožđem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovek je bio nabijen na kolac kao jagnje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozledio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Merdžan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično telo, zaobilazeći krv koja je curila sa mesta gde je kolac ušao i izišao, i hvatala se u malim mlakama na daskama. Dvojica Cigana okrenuše ukrućeno telo na leđa i stadoše da mu vezuju noge pri dnu uz kolac. Za to vreme Merdžan je gledao da li je čovek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je došlo odjednom podadulo, šire i veće. […] Pojedinim od ličnih mišića čovek nije više mogao da vlada; stoga je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bȉlo muklo i pluća radila kratkim i ubrzanim dahom. Dvojica Cigana stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Merdžan je vikao na njih da paze, da ne drmaju telom; i sam je pomagao. Uglaviše donji, debeli deo koca među one dve grede i ukovaše sve velikim ekserima […].[1]
Engleski putnik Peter Mundi je 1620. godine bio prisutan nabijanju na kolac jednog osuđenika u Carigradu i ostavio crtež koji prikazuje ovu, ali i neke druge kazne korištene u Turskoj.[2]
U sredini je prikaz nabijanja na kolac. U prvom planu, na dnu crteža, vidi se batinanje po tabanima, tzv. falaka, a u trećem, na vrhu, prikazane su čengele.
Inspiriran ovim Mundijevim crtežom, srpski strip autor Aleksandar Zograf obradio je isti motiv:[3]
Nabijanje na kolac kao način izvršenja smrtne kazne su od Turaka primili Austrijanci (i neki drugi europski narodi) i primenjivali ga sve do pred kraj 18. stoljeća.
Lokalni dželati u Austriji imali su svoje tarife (taksatorijume), koje je morala odobriti centralna vlast i koji su sadržali cene za razne načine pogubljenja.
Prema taksatorijumu za Bačku županiju iz 1772. godine, „nabijanje na kolac osuđenika“ stajalo je 24 forinte, a ako je osuđenik prethodno ubijen na drugi način, pa je na kolac trebalo navući samo leš, dželatov honorar je iznosio 18 forinti, s tim da vlasti podmire sve materijalne troškove.[4]
Posle Hadži Prodanove bune, rujna 1814, Turci su u Beogradu nabili na kolac blizu dvije stotine buntovnika i drugih osumnjičenih.
Prema opisu jednog suvremenika, „od Tašmajdana do Stambol-kapije, s obe strane puta stoji parada od ljudi na kolje nabijenih […] imade ji 60 ili 70 […] mnoge su psi odozdo izjeli, dokle su mogli dohvatiti.“[5] Dželati su namjerno koristili kraće kočeve, tek toliko da se žrtva ne može osloniti nogama na zemlju, a da je psi mogu domašiti. Među prvima je nabijen na kolac iguman trnavski Pajsije, sa još 36 ljudi.
Za vrijeme Karađorđeve vladavine (1804-1813), jedan lokalni knez, Mićo iz Badanje, pozvao je neke hajduke da se predaju i obećao im poštedjeti život, ali ih je potom nabio na kočeve. Nema pouzdanih dokaza da je ova kazna primenjivana u Srbiji posle 1815.
 |
| Nikola Milojević, Nabijanje na kolac igumana Pajsija, Historijski muzej Srbije |
STARI GRAĐANSKI OBIČAJ GRUPNOG SILOVANJA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ
Procjene ukupnog broja silovanih žena tokom ovog rata kreću se u rasponu od 12.000 do 50.000. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (eng. ICTY) objavio je da “sistematsko silovanje” i “seksualno ropstvo” u vrijeme rata predstavljaju zločin protiv čovječnosti, od čega je teži jedino ratni zločin genocida. Iako ICTY nije tretirao masovna silovanja kao genocid, po organiziranosti i sistematskoj prirodi masovnih silovanja bošnjačkih žena jasno je da su ona bilo dio veće kampanje genocida.[2][3][4]
Iako su tokom sukoba žrtve silovanja bile pripadnice svih naroda, ogromnu većinu ratnih zločina počinile su snage bosanskih Srba (VRS) i srpske paravojne jedinice, koje su koristile silovanje kao sredstvo terora kao dio njihovog programa etničkog čišćenja.[5][6][7] Presuda Dragoljubu Kunarcu, pripadniku VRS-a, bila je prvi slučaj bilo u nacionalnoj, bilo u međunarodnoj sudskoj praksi da neka osoba bude osuđena za korištenje silovanja kao oružja u ratu. Jako medijsko praćenje okrutnosti od strane srpskih paravojnih i vojnih snaga prema muslimanskim ženama i djeci izazvalo je međunarodnu osudu srpskih snaga.[8][9]
Nakon rata je snimljeno nekoliko nagrađivanih dokumentaraca i filmova koji se bave ovom tematikom.
Kada će građanska demokratska većina, DF i GS, krenuti s nabijanjem na kolac neistomišljenika, i s grupnim silovanjima, iz ovih stranaka još nisu odredili.
https://www.facebook.com/cedomir.jovanovic/videos/1289249284550437/
No Čedo Jovanović, održao je dirljiv, patetičan govor. On je inače dramaturg. I mi dok smo ga slušali, nikako nismo mogli povezati, kakve veze imaju vrijednosti o kojima govori Čedo Jovanović, s jezikom koji koriste Komšić, Suljagić i njihova sljedba, s naoštrenim kocima, i visoko podignutom razinon testosterona. Za grupna silovanja.
Nikako dok smo slušali Čedu nismo mogli shvatiti kakve veze ima fašizam koji izlazi iz Komšićevih usta, s vrijednostima za koje se zalaže Čedo Jovanović. I zna li Čedina supruga da on u BIH podržava čovjeka koji je skrio pred policijom svoja nasilja nad ženama? Među njima i šamaranje majke iz Srebrenice.
wpDiscuz