Uništio i suprugu: Prljava biografija šefa Laburista

Godinu i pol vrhunski britanski istraživački novinar Tom Bower otkrivao je istinu o predsjedniku Laburističke stranke u Velikoj Britaniji Jeremyju Corbynu, donosi Daily Mail. Tabloid ekskluzivno navodi dijelove koji “otkrivaju Corbynove ekstremističke korijene”, kako je na svoju stranu privukao Diane Abbott, njegovo “oduševljenje” Brexitom unatoč tome što je bio u kampanji za ostanak u EU…

Ako se Corbynova politika klasnog rata nije promijenila od 70-ih, nisu se promijenile niti njegove taktike: laži i prevare, maltretiranje i zastrašivanje, kao i prepuštanje prljavih poslova drugima dok on glumi “gospodina Dobričinu”. I ako želite razumjeti kako Corbyn osvaja vlast, te kaos i bijedu koji iz toga proizlaze, nema boljeg mjesta za potražiti od njegove rane karijere u Haringeyju, jedne od najozloglašenijih londonskih “tamnocrvenih” četvrti.

Tu je izbrusio svoj zloćudni modus operandi za kojega sada mnogi strahuju da bi ga mogao odvesti u premijersku rezidenciju, No 10. Lenjin je bio prvi s krajnje ljevice koji je zagovarao infiltriranje među Laburiste, govoreći britanskim komunistima: “Podržavajte Laburističku stanku onako kako uže podržava obješenog čovjeka.” Lenjinova ideja bila je da jednom kad komunisti budu kontrolirali stranku, mogli bi dobiti izbore i s tom moći uništiti kapitalizam.

Corbynov životni put započeo je kada se učlanio u svoju lokalnu podružnicu Laburističke stranke u Hornseyju, po prvi put u životu dobivši osjećaj smislenosti. Stranka je u Hornseyju bila oštro podijeljena između zaraćenih komunista, marksista i trockista, te socijaldemokrata.

Corbyn se ponašao kao netko dobar sa svima, vješto je odavao dojam da ne pripada niti jednoj frakciji. Ali nije uspio zavarati Barbaru Simon, dugogodišnju tajnicu podružnice. “Bio je rođeni marksist”, kazala je. Ona ga smatra lukavim agitatorom, koji traži političku korist na svakom koraku.

Douglas Eden, politehnički predavač i član laburističkog ogranka u Hornseyju, promatrao je što Corbyn radi kako bi preuzeo ogranak.

“Svojim pažljivo samokontroliranim načinom, predstavljao se nižim slojevima društva, ranjivim i neuključenim ljudima koji su mu se osjećali dužnicima, kao pripadnik radničke klase”, kazao je Eden.

HANDOUT/REUTERS/PIXSELL

U svojim ranim godinama Corbyn se predstavljao kao da dolazi iz Telford New Towna, iz radničkog naselja, kada istina nije mogla biti drugačija. Taktika mu se isplatila 1974. kada je imao 24 i osvojio mjesto u vijeću u Haringeyju. Iako nikada nije čitao Trockog, usvojio je njegove ideje poticanja “stalnog stanja nemira” kao uvod u svoju pobjedu.

“Prezirao je sve koji se s njime nisu slagali. I uvijek je koristio druge da za njega obave prljavi posao”, prisjetio se Robin Young, laburist iz Haringeyja.

Tada počinje kampanja zastrašivanja koja je postavila obrazac po koje m je Corbyn preuzeo stranku 40 godina poslije. Baš kao i danas, čovjek koji je potajno sve to provodio, zaklinjao se da nema nikakve veze s time. Tako je Corbyn tiho naredio mlađim vijećnicima da podnesu prijedloge za destabilizaciju umjerenih, ohrabrio je aktiviste da se suoče s njegovim ideološkim neprijateljima i energično regrutiraju krajnje ljevičare u redove Laburista. Sastanci Laburističke stranke u Hornseyju postali su neuredni.

“Corbyn je poticao sve lijeve skupine da se pridruže”, kaže Toby Harris, predsjednik ogranka. “Neki su došli pod lažnim imenima, osobito tvrdolinijaši.”

Corbyn je bio siguran da će Laburisti pobijediti na općim izborima 1979., posebno u Hornseyju, marginalnom mjestu. Izabran je Ted Knight, 45-godišnji neoženjeni trockist i šef lokalnog vijeća u Labethu, čovjek u dugovima i korumpiran kao i Haringey. Uvijek odjeven u tamno odijelo i neuredan, Knight se obraćao svima s “druže”, što je uvijek imalo prizvuk prijetnje.

Letkom što ga je sastavio Corbyn, Knight je obećao da će “oslabiti kapitalističku policiju koja je neprijatelj radničke lase”, da “neće platiti niti paru za obranu” i da će ukinuti Zakon o sprečavanju terorizma na vrhuncu bombaških akcija IRA-e. Istupajući time daleko izvan službene politike, obojica su se zalagala za masovnu nacionalizaciju banaka, velikih trgovina čak i novina, sve bez naknade. Ciljanjem na glasove useljenika, Corbyn je proširio glasine da će laburisti ukinuti granične kontrole.

Torijevci su ih optuživali da pričaju useljenicima iz Pakistana da će biti poslani kući ako Laburisti izgube. Unatoč velikim naporima, 3. svibnja 1979. na vlast je došla Margaret Thatcher, a Haringey je postao jedna od glavnih meta torijevcima. Tijekom prethodnih pet godina vijeće je zaposlilo dodatnih 1000 ljudi i nakupilo je 6 milijuna funti deficita, a učinkovitost usluga bila je u padu. Beskonačni štrajkovi, što ih je Corbyn oduševljeno podržavao, značili su nakupljanje smeća, zatvorene škole i nepopravljanje socijalnih stanova.

PETER NICHOLLS/REUTERS/PIXSELL

Thatcherica je pak zabranila svim vijećima da povećavaju dugove, istodobno im smanjivši vladinu pomoć. Većina je nastojala povećati učinkovitost, ali je Corbyn tražio od svojih kolega iz stranke da se odupru vladi i uspostave nezakonito visoke naknade. Umjerenjaci su ga upozoravali da će ih osobno zvati na odgovornost, da će im zaplijeniti vlastite stanove kako bi se naplatili troškovi. Corbyn je svejedno nastavio, ne otkrivajući da je njegov stan kupljen uz takvu hipoteku Vijeća Londona ( GLC) da ga se ne može zaplijeniti.

“Gdje je taj pripadnik Militanata koji je upravo pobijedio u Hayesu”, pitao je laburistički šef GLC-a Ken Livingstone.

Javio mu se John McDonnell. Livingstone ga je postavio za zamjenika u GLC-u i, skupa s Corbynom, išao je za tim da se slomi Thatcheričina vlada. No, na općim izborima 1983. Laburisti su katastrofalno poraženi, a on je u dugoj kampanji dobio parlamentarno mjesto iz Islington Northa.

“Razbijmo torijevsku državu!”, vikao je kroz megafon u beskonačnim marševima kroz Islington. U parlamentu u Westminsteru malo ih je bilo koji su vidjeli na djelu njegove napade na umjerene laburiste. Smatrali su ga “dobrim momkom”, mirnim u debati u parlamentu, taktika “mržnje i podjela” zaboravila se. Neki su ga ipak prozreli. Kada su Konzervativci 1992. odnijeli i četvrtu pobjedu za redom, njegov suradnik u izbornoj jedinici Keith Veness podnio je ostavku.

“Dosta mi je. Ti si anarhistički koljač bez ikakve discipline”, rekao mu je.

Nervirala ga je Corbynova opsjednutost lecima, financijskoj nedisciplini, a kada bi mu rekao da nema novca za tiskanje još jednog letka, Corbyn bi mu rekao: “Naći ćemo.”

Kada je napokon 1. svibnja 1997. Tony Blair odveo laburiste u pobjedu nakon 18 godina, čak niti Corbyn nije odolio slavlju. Druga dobra vijest za njega bila je da je među novih laburističkih 145 parlamentaraca bio i John McDonnell, čovjek koji je obrazovanjem i razumijevanjem marksizma nadoknađivao Corbynove intelektualne manjkavosti. Za razliku od Corbyna, McDonnell je znao kako uklopiti marksizam u demokratski kapitalizam. Smatrao je to tek taktikom, “vrlo korisnim sredstvom”.

McDonnell se nazivao “posljednjim komunistom u parlamentu”, objašnjavao da “postoji i drugi način od onoga pobunom iz starih dana”. Način je bio skupljanje glasova. Ili izlazak na ulicu u protest ako vlada ne radi ono što želiš, “okupirati ulicu”, što je nazivao “direktnom akcijom”. 2015. Ed Miliband pretrpio je poraz i Corbyn se kandidirao za šefa stranke, dok je McDonnell ostavljen po strani. Mnogi su smatrali da je Corbyn pristojan tip za razliku od McDonnella, da nikome ne prijeti.

HANDOUT/REUTERS/PIXSELL

Ubrzo su mnogi vidjeli da im je to promašaj karijere. Novo pojačanje Corbynovog bliskog kruga bio je dolazak 57-godišnjeg Seumasa Milnea, bivšeg novinara, studenta Winchestera i Oxforda, te sina bivšeg direktora BBC-a. On je u Guardian davno ušao kao poznat po tome što je podržavao sovjetsko oružano gušenje pobune u Mađarskoj 1956. i u Čehoslovačkoj 1968.

“Uz sve brutalnosti i pogreške, komunizam je u SSSR-u, Istočnoj Europi i drugdje proveo masovnu industrijalizaciju, sigurnost u radnim mjestima i veliki napredak u društvenim i spolnim jednakostima. Njime se obuhvatio istinski idealizam i predanost”, pisao je.

Njegova politička uvjerljivost i intelektualna rječitost pokazali su se ključnima da Corbyn u rujnu 2015. postane šef Laburista.

“Ti si previše pristojan za biti vođa. Nitko te se ne plaši”, rekao mu je tada Livingstone.

“John McDonnell će obaviti sav jezivi posao”, odgovorio mu je Corbyn.

Kao i u 70-ima, kratko nakon pobjede, uslijedio je kaos. Bavio se vladom u sjeni, a telefoni u uredu su zvonili bez da se itko na njih javljao, ili na poruke, na dogovore, sastanke… Oni rijetki sastanci koji su ipak dogovoreni, propali su jer se Corbyn na njima nije pojavio. U tjednima nakon Corbynovog izbora većina autsajdera nije bila svjesna da se trockističke skupine rasformiravaju kako bi se priključili Laburistima u ciljanim izbornim okruzima.

To je podržavao tajnik stranke Len McCluskey, vidjevši to načinom da se iz stranke počiste umjerenjaci. Odlazeći iz svog ureda, ukrašenog velikim portretom Lenjina, rekao je na sastanku: “Možda ćemo putem izgubiti neke ljude. Sve što vam mogu reći je: ‘Sretno odstranjenje.’ Ovdje u džepu imam popis ljudi koje bih volio vidjeti da odlaze.”

On je time izgovarao ono što misle Corbyn, McDonnell i Milne koji su u javnosti glumili blaže, pristojnije političare. Urotnici su krenuli čistiti stranku po popisu s onog lista. Prvi su se tragovi toga ukazali u listopadu 2015. kada je Hilary Benn opozvana iz Laburističkog nacionalnog izvršnog odbora i na njeno mjesto postavljena lojalna osoba. Potom su njegovi ljudi počistili umjerene u Portsmouthu, Lambethu i Brightonu. Corbyn je negirao da ima išta s tim. Milne se pobrinuo za ideološku čistku u Corbynovom uredu.