Nakon naručenih tvrdnji, protivnika “trećeg entiteta”, i to i onih, u haljinicama, koje tako veći nacionalizam, dovede, i posjedne, da pojasne javnosti kako je treći smrt za Hrvate u BIH, i kako bi većina Hrvata ostala izvan većinski hrvatske federalne jedinice, Hrvatski Medijski Servis, istražio je koliko Hrvata u Federaciji BiH živi u općinama s hrvatskom većinom, koje bi, prema Deklaraciji Hrvatskog Narodnog Sabora, činile većinski hrvatski entitet u BiH, prema načelu teritorijalnog diskontinuiteta. Prenosimo njihovo istraživanje uz napomenu: Mi smo u naslov stavili prezent, kao glagolsko vrijeme. Tvrdimo da Treći entitet živi. Tvrdimo da između ovih krajeva postoje živi osjećaj međusobne solidarnosti, i snažne ekonomske, kulturne i svake druge veze. Osnova je osjećan zajedničke etničke, identitarne pripadnosti. Taj osjećaj Trećeg, u našoj BIH nikada nije ni umro. Prihvatite Hrvate kao dio BIH. Ne plašite nas se.
Podsjetimo, riječ je o općinama; Ravno, Neum, Stolac, Mostar, Čapljina, Čitluk, Prozor Rama, Ljubuški, Široki Brijeg, Grude, Posušje, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Kreševo, Kiseljak, Vitez, Busovača, Dobretići, Žepče, Usora, Odžak, Orašje i Domaljevac.
Od ukupno 497.883 Hrvata, koliko ih prema popisu stanovništva iz 2013. živi u F BiH, većinski hrvatski entitet obuhvatio bi njih 372.276, koliko ih živi u 24 većinski hrvatske općine, što predstavlja 75 posto hrvatskog stanovništva u Federaciji BiH. Kada bi se na području Jajca, Travnika, Novog Travnika i Uskoplja, primjerice formirale većinski bošnjačke i većinski hrvatske općine, pri čemu bi ove potonje bile uključene u većinski hrvatski entitet, broj Hrvata koje bi obuhvatila ta federalna jedinica dosegao bi 83 posto ukupnog hrvatskog stanovništva u F BiH.
Nasuprot tim podatcima, sada 100 posto Hrvata živi u većinski srpskom entitetu RS ili većinski bošnjačkom entitetu Federaciji BiH, u kojoj je u dva mandatna razdoblja od 2000. do 2004. i od 2010 do 2014. formirana vlast bez onih za koje je glasovala većina Hrvata, a zahvaljujući činjenici da su manjinski narod u većinski bošnjačkom entitetu F BiH, Bošnjaci su im u dva navrata birali i hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A ukoliko ne pristanu na izmjene Izbornog zakona, to će moći i dalje činiti.
Što bi Hrvati dobili, a što izgubili uspostavom većinski hrvatskog entiteta?
Što bi Hrvati dobili uspostavom većinski hrvatskog entiteta, a što izgubli? Najprije ćemo nabrojati samo neke od neospornih benefita.
Prvi i najvažniji. Samostalno bi mogli birati (i smjenjivati) svoje političke predstavnike, bez straha da će im ih drugi narodi nametnuti. Suvereno bi mogli odlučivati o pitanjima koja su sada u nadležnosti entiteta i županija. Ima li bi, uz ostalo, pravo i na osnivanje entitetskog javnog rtv servisa i novinske agencije, koji bi se financirali od pretplate i proračunskog novca, na što sada nemaju pravo, a uz to su izloženi propagandi javnih srevisa pod utjecajem sarajevske unitarističko-hegemonističke politike.
Uz to u nadležnosti entiteta je i, primjerice, izgradnju brzih cesta i autocesta. Posljedica sadašnjeg politički podređenog položaja u većinski bošnjačkom entitetu F BiH, ogleda se i u činjenici da je od 94 kilometra izgrađene autoceste, samo 10 kilometara izgrađeno na većinski hrvatskim područjima. Proračun većinski hrvatskog entiteta iznosio bi cca 900 milijuna maraka, dok Hrvati sada, ne računajući većinski hrvatske općine, samostalno odlučuju o proračunskim sredstvima jedino u Zapadnohercegovačkoj i Posavskoj županiji, a ta su sredstva manja od 130 milijuna KM.
Što bi uspostavom većinski hrvatskog entitete izgubili, a što dobili Hrvati koji bi bili izvan njegovih administrativnih granica? Izgubiti ne mogu ništa, jer i onako žive u većinski bošnjačkom entitetu-FBiH, većinski bošnjačkom kantonu i većinski bošnjačkim općinama. Osim par pojedinaca koje sarajevski mediji koriste kao propagandno sredstvo za međusobno zavađanja Hrvata kako bi lakše ostvarili svoje hegemonističke ciljeve, na prste jedne ruke mogu se najbrojati Hrvati koji su na nekom od čelnih mjesta u općinskoj, gradskoj ili kantonalnoj administraciji, javnim poduzećima ili drugim ustanovama u većinski bošnjačkim područjima.
Hrvatsko političko vodstvo, s druge, pak, strane, ne može učinii puno kako bi poboljšalo život Hrvata, bez obzira gdje živjeli, jer su im i u pogledu nadležnosti i u pogledu raspolaganja proračunskim sredstvima, u daytonski skrojenoj dvoentitetskoj državi, skoro “svezane ruke”.
S postojanjem većinski hrvatskog entiteta koji bi raspolagao značajnim nadležnostima i značajnim proračunskim sredstvima, stvorili bi se institucionalne pretpostavke da Hrvati sami odlučuju o razultatima svog rada i da mogu u znatno većoj mjeri pomoći i onim svojim sunarodnjacima izvan većinski hrvatskog entiteta.
Osiguravajući zakonske pretpostavke neteritorijalne autonomije za Bošnjake i Srbe u većinski hrvatskom entitetu, u oblasti kulture, obrazovanja, jezika, informiranja, tada bi se, po načelu reciprociteta, mogli izboriti i za istu takvu kulturnu autonomiju ili prava za Hrvate u većinski bošnjačkom entitetu.
Simetrična federacija-pravičnija, racionalnija, jeftinija, a BiH stabilnija
Treba li dokazivati da bi takvo simetrično federalno uređenje BiH, bilo kudikamo racionalnije, pravičnije i jeftinije od postojećeg prema kojem je BiH podjeljena na 13 federalnih jedinica, i da bi žitelji sve tri federalne jedinice, koje se zbog svoje teritorijalne nepovezanosti ne bi mogle odcjepiti, i dalje bili građani BiH, sa svim ustavom zajamčenim pravima. BiH, koja bi, kao simetrična federacija, bila nacionalno, a onda i politički puno stabilnija, jer bi institucionalno pozicije sva tri naroda bile izjednačene, od sadašnje asimetrične dvoentitetske federacije.
Protiviti se uspostavi hrvatske federalne jedinice samo zato što ona ne bi obuhvatila sve Hrvate u BiH, što je i teoretski i praktičn nemoguće, ne znači drugo doli biti protiv institucionalizacije slobode, prava, suvereniteta vlastitog naroda i služiti tuđim nacionalizmima.
Nasuprot federalizmu kao modelu uređenja europskih višenacionalnih država, kakva su Švicarska i Belgija, je model unirane države, s konceptom građanskog društva.. Primjenjuje se, uglavnom u jednonacionalnim državama (iako su i neke jednonacionalne države poput Njemačke federacije). Podrazumjeva jednu vladu, jednog predsjednika i jednodomni parlament, i načelo jedan- čovjek jedan glas. Primjena tog modela na BiH značila bi apsolutnu vlast većinskog naroda, uz moguće participaciju i pripadnika drugih naroda, ali samo onih koji bi bili po volji i u službi većine. Takvi su danas, uglavnom protivnici teritorijalnog presutroja BiH koji bi podrazumjevao i većinski hrvatsku federalnu jedinicu./R.I./HMS/
wpDiscuz