U Ljubuškom je, u 62. godini, nakon višegodišnje borbe s karcinomom pluća preminuo Radoslav Dodig, ugledni hrvatski i hercegovski povjesničar, arheolog i klasični filolog s napisanih tisuće znanstvenih, stručnih i novinskih tekstova.
Dodig je ostao poznat u široj javnosti kao čovjek iznimno rijetke erudicije.
Bio je dvostruki pobjednik kultnog zagrebačkog TV kviza “Kviskoteka”. U dva navrata osvojio je Kviskoteku tijekom osamdesetih godina, dominirajući ispred Pauletića i Miočića u velikome superfinalu 1986. godine.
Ogromna je bila Dodigova ljubav prema helenistici i romanici, dok se u Hercegovini i Dalmaciji fokusirao na istraživanje humskih biliga i drevnih ilirskih gradina. Dodig govori o Humskom biligu polemizirajući oko termina stećak tvrdeći da stećke njihovi autori nikada nisu nazivali tom rječju nego autentičnim slavenskim nazivom tog vremena – bilizima. On potom tvrdi da njihova rasprostranjenost jasno kazuje kako oni nikako ne mogu biti zvani “bosanskim stećcima” budući da su prvenstveno hercegovska, humska i dalmatinska karakteristika, rasprostranjena na širem području nekadašnje Paganije a nikako bosanska. Ili pak, nikako samo bosanska budući da ih respektabilan broj ima i u Bosni.
U jednom razgovoru mi je kazao kako je izučavajući Stari Rim i ratne pohode koje je je ta imperija vodila na ovim prostorima, došao do zaključka kako su zapravo Delmati, imali, vrlo vjerojatno, prvi oblik nekakve organizirane državne uprave u ovom dijelu Europe. Delmati su tada, vladali područjem Tropolja (danjašnje područje Glamoča, Livna, Kupresa,Duvna). Okolna, slabija plemena plaćali su im porez u kožama, što je prema Dodigu jasan dokaz uspostavljene strukturalne moći ne samo na njihovom teritoriju. Rim je pobunu Delmata u trećem stoljeću gušio pune tri godine, u pomoć su im stigli i Breci, ilirsko pleme s područja današnje Slavonije. Nakon pobjede nad Delmatima, Rim novu provinciju koja se protezala sve do Srbije i Vojvodine naziva upravo prema njima, Delmatima – Dalmacijom, a sjedište, kao pomorska sila povlači na jadransku obalu u Salonu. Današnji Solin. Današnja Dalmacija, tek je mali dio nekadašnje rimske provincije.
Dodig tvrdi i da je prvo klinasto pismo u BIH zapravo bila humčica, a ne bosančica kako je to kasnije uvriježeno. Humčica je starija i autentična, a bosančica je njena varijacija, tvrdio je. Bio je veliki istraživač Hercegovine, Humske zemlje i njegovatelj hercegovskog identiteta. U ovom tekstu namjerno koristim pridjev “hercegovski” umjesto “hercegovački” budući da se Dodig založio za povratak tog nepravedno zamrlog pridjevnog oblika kao ljepšeg i praktičnijeg.
Zadnjih godina, znanstvene radove Dodig je objavljivao crpeći izvore nekoliko uglednih američkih sveučilišta, koji su mu kao nesvakidašnjem istražitelju besplatno ustupali digitalnu građu.
U Zadru je obranio magistarsku disertaciju na temu Ardijejaca i uspona i pada Ilirskog kraljevstva. Iako zbog bolesti nikada nije doktorirao, malo je doktora znanosti koji mu ne priznaju razinu znanja nekoliko doktorata.
Smrću Radoslava Dodiga, skriveno hercegovsko arheološko blago izgubilo je svog vrijednog tragača i čuvara a znanstvena zajednica te Ljubuški, Hum, Metković, ta vječna i neiscrpna Dodigova Paganija nisu ostali samo bez svog velikog erudite nego i bez jednog sjajnog čovjeka vječnog vedrog čela i lucidne dosjetke. S njim je na nebo otišla cijela jedna , godinama prikupljana, riznica rijetkog, iznimnog znanja koje nije stigao zapisati.
Kada sam s njim prije nekoliko mjeseci razgovarao o Bogu i vjeri i kad sam ga upitao kako on poima, onozemno, Dodig je kazao kako on nije niti agnostik, niti ateist niti bi to mogao biti. Ateizam je arogantan, govorio je. On negira logiku nastanka svega što postoji, dok ljudsku nesavršenost i nemogućnost znanstvenog odgovora na pitanje postanka, našu vlastitu nemogućnost spoznaje, stavlja kao princip kojem se autarkično divi, dok je opet agnosticizam tek kukavički derivat ateizma i pristajanje na uzaludnost pronicanja. A onda je usred izlaganja izmislio potpuno novu riječ kazavši kako se on osobno smatra dijagnostikom. Kao i svi slični njemu, koji tragaju za smislom. I ti si, reče mi, dijagnostik. A dijagnostik bi prema Dodigu bio čovjek koji smisao, počelo i Boga uporno i bez straha istražuje, pokušavajući ga spoznati vlastitom intuicijom i znanjem koje kroz život upija i potom sažima u vlastitoj kogniciji.
Pokop Radoslava Dodiga je u subotu 18.lipnja u njegovom “ljupkom Ljubuškom” kako ga je zvao, kojeg je naprosto obožavao i kojeg je toliko zadužio svojim istraživanjima udahnuvši mu dušu.
A volio je i Ljubuški svog Dodiga. I voljeli su ga svi koji su ga znali, širom Humske zemlje i dalje u Bosnu i Dalmaciju, bez obzira na naciju i vjeru, jer se jednako posvećivao istraživanju svake pronađene arheološke kulture, ne falsificirajući arheološko blago, te s istim žarom odgovarao na pitanje svakog čovjeka.
I takvo će sjećanje na njega ostati zauvijek.
Ovu tužnu vijest završavam na jeziku kojeg je pored grčkog najviše volio:
Beata vita perfecta sapientia efficitur (Blaženi se život ostvaruje savršenom mudrošću).
Doviđenja učitelju.
Obitelji Dodig upućujemo najiskreniju sućut.
Ivan Šušnjar i PoskokOnline team