Usred “bosanskog” mini proljeća koje je trajalo pet dana, krenulo naglo, pompozno, i uz podršku svih svjetskih medija, da bi nestalo preko noći, onako kako je i nastalo, kontrolirano, podršku “klasnoj revoluciji” potpisala su neka relevantna imena, a mediji u “Regionu” vijest su prenijeli kao “Svjetski intelektualci dali pdršku revoluciji”. Iako uvredljivo zvuči da među svjetskim intelektualcima nema jednog bastiona intelektualnosti Ante Tomića, ili velikog Miljenka Krleže Jergovića, našlo se nešto domaćih imena. Recimo Mate Kapović i Srećko Horvat. Kako je Kapović dospio među svjetsku intelektualčad, nije jasno, no Kapovićevo drukanje, i potpun neznastveni i neanalitički pristup cijeloj priči koju je u duboko podijeljenoj američkoj koloniji u kojoj na papiru federiraju dva entiteta a u stvarnosti tri etnička straha jednih od drugih, derivirao ga je kao potpuno neozbiljnog i zadojenog intelektualca dok je njegov jezični doprinos narativu “bosanske revolucije” u kojem je tvrdio da se revolucija događa u cijeloj “Bosni”, i ponavljao da on tako zove Bosnu i Hercegovinu jer se to tako na hrvatskom ispravno kaže, doveo u pitanje i njegov autoritet vrsnog lingviste. Koji je priznajem jak.
_______piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Srećko Horvat pak, poznat je kao veliki reciklator tuđih misli, koje fantastično kompilira i potom objavljuje kao svoje, no Horvat je u svakom slučaju, barem do sada vazda bio sumnjiv prema mnogoj revoluciji. Iako je svim srcem uz socijalizam, i lijevo, i progresivno, Horvat se primjerice kod analize arapske revolucije nije dao indoktrinirati masovnim medijima. Štoviše tumačio je hrvatskoj javnosti gotovo u brk onome što je izvještavala većina ulogu SAD-a u arapskom proljeću, pojašnjavao interese ove ili one svjetske sile koja manipulira gladnim masama i na HRT-u do u tančine crtao građanstvu prave obrise onog što se to događa tamo dolje u Magrebu.
Horvat se tu pokazao kao vrsni znalac. Čovjek voli satima pratiti strane medije, čitati mnoštvo knjiga, i prije svih drugih izići s pravom istinom tko je tko u Palestini, Egiptu, Alžiru, Libiji. Al “Bosna”? Ta daleka, svjetlosnim miljama udaljena, mistična Bosna nije štivo za proučavanje iako je , po meni, daleko zanimljiviji materijal od mnogih današnjih kriznih svjetskih žarista koje Horvata očito pale više.No očito nedovoljno fensi za subverzivca na Peugeotovoj sponzorskoj kartici.
Kako je Horvat loša hrvatska kopija N.Chomskog nije se red ni s njime baviti. Jer nije bitan u cijeloj priči.
Noam Chomsky ugledni je svjetski mag dekonstrukcije umjetne američke demokracije. Tko god da je pročitao bilo koje od njegovih dijela danas bi se ovdje na Balkanu trebao upitati što se dogodilo Noamu? Naime, ako je tako bianco potpisao papir u kojem daje bezrezervnu potporu “klasnoj revoluciji” u zemlji koja je premrežena američkim obavještajnim službama, u kojoj kontrolu vlasti i medija praktički preko OHR-a , proameričkog NVO sektora i političkih partija u Sarajevu ima SAD, što onda reći o njegovim knjigama u kojima nas godinama poučava drugačije?
Nije li upravo “bosansko proljeće” lijep praktični dokaz Noamovog džepnog priručnika “Mediji, sistem i propaganda”?
Socijalni bunt koji je, kako danas kažu samoiznikao u Tuzli, kreće koincidentno ili ne, ali isti dan kada se otvara slučaj Naser Orić, slučaj emocionalno daleko teži za Bošnjake nego je slučaj Gotovina bio za Hrvate i kada se donosi rezolucija EU u kojoj se konačno prvi put kritizira centralistički građanski nacionalizam vodećih bošnjačkih partija. Provedba te rezolucije nije samo konačno svjetlo na kraju tunela za diskriminirane i fašizirane Hrvate u BIH nego i konačan krah američke politike u BIH ili u najmanju ruku slabljenje utjecaja iste. Dogodilo se to da se istovremeno poklopio interes bošnjačkih unitarnih partija za proizvodnjom kaosa kao sredstva za skretanje s teme i američke administracije koja odavde očito još ne misli odlaziti. Ta sublimacija interesa jedne jake svjetske sile, i najjačeg i najsofisticiranijeg nacionalizma u zemlji, preko noći je prevrnula državu. Medijski je stvoren mit na kojeg nije nasjela samo proleterska lumpeninteligencija u regiji, nego na žalost i sami Noam.
Isti dan dakle u bošnjačkim kantonima, koje ideolozi unitarno-građanskog nazivaju multietničkima iako su danas daleko etnički homogeniji nego zloglasni fašistoidni dio nekadašnje HercegBosne, (na području Bihaća, Tuzle, Zenice i Sarajeva primjerice živi tek 5% Hrvata i dekorativni broj Srba) niče antibirokratska burek revolucija. Ako čitate Chomskog i njegove oglede o kontroliranim revolucijama, mediji su u tim pričama neizostavni faktor. Događa se upravo ono što je Chomsky lijepo i davno objavio pojašnjavajući kako moderni američki kapital stvara, kontrolira i gasi revolucije u svojim kolonijama kao bi ostvario ovaj ili onaj cilj ili zadovoljio cilj strateškog partnera.
Mediji u BIH koji su uz centralističke vlasti, kao i oni u regiji koje kontrolira zapadni kapital, u prvom redu privante TV kuće ili portali u vlasništvu zapadnog liberalnog kapitalističkog kapitala, promptno prenose navode centralističkih medija iz Sarajeva. U tim medijima, koji bi prema federalnom ustavu trebali biti reprezentativni , dakle i hrvatski, ne može se pronaći niti slova koje oponira. Stvara se preko noći upravo ona masovna propaganda o kojoj Noam piše. Propaganda koja pokreće mase.
Chomsky u svojim djelima potom često spominje i eksploataciju raštrkanih grupacija socijalista i NVO udruga pod američkom kontrolom u kapitalističke svrhe i njihovo naglo guranje na medije pod kontrolom zapadnog kapitala. Političke face najedanput nestaju s ekrana, glavni likovi postaju nezadovoljni radnici , a stvarnost ne tumače dojučerašnji analitičari nego NVO sektor i komšija socijalist Mate Kapović, ekspert za tumačenje klasne borbe doveden na Al Jazeeru koju kontrolira ne baš tako sitan kapital. U ovom slučaju jedan od najkrupnijih svjetskih kapitala – saudijski. Tu TV kuću pak uređuje Goran Milić, Hrvat, kojem je jako dobro poznata paralela srpske jogurt revolucije koju je predvodio Milošević sa ovom koja se režira u BIH, no i Goran je danas tek čovjek koji živi od plaće, i premda je u duši vjerojatno dobronamjeran i on mora raditi tek ono što mu kapital odredi. Dizati revoluciju. Kada biste danas pitali Kapovića kako će se osjećati ako jednog dana shvati da je iskorišten kao socijalist, eksploatiran za ideologiju istog liberalnog kapitala protiv kojeg se bori on će vas zbunjeno gledati. Štoviše, on će još mjesecima pisati analize gdje su urađene greške u koracima i zašto je pala “bosanska klasna borba”.
Tko danas priča o Naseru Oriću i tome da Bošnjaci nisu narod s apsolutnim pojasom nevinosti? Pa čak i u Srebrenici u kojoj su doživjeli genocid ? Gdje je zapela priča o rezoluciji EU parlamenta i tome da Europa neće podržati centraliziranu zemlju i da etnička pitanja nisu pitanja kojima se EU neće baviti, i koja ne smatra nebitnim?
Nema toga. Umjesto toga “revolucija” je donijela nešto novo. Direktan proizvod bosanske hibridne revolucije je potpuno novi nametnuti i producirani kontekst u koji je , nasilno, režirano i loše odglumljeno gurnuta BH zbilja.
Centralističke snage više ne moraju Bošnjacima pojašnjavati kako je moguće da je preko noći slomljena jezgra bošnjačke nacionalne ideje. Posao je obavljen.
Američki utjecaj preko noći je ojačan.Europa je ponižena. Posao je dakle uspješno obavljen.
Širom svijeta govori se o klasnoj ujedinjenosti a zapadna javnost izbombardirana je pričom kako je u BIH etničko preko noći prevaziđeno i da šta oni sada u EU parlamentu, kad je narod “progledao” zamaraju sa nekakvim federalizacijama i etničkim pitanjima? Posao je fantastično obavljen.
Jer svakom prosvjedniku, kojeg su mediji unaprijed proglasili anacionalnim građaninom BIH učitan je jasan politički stav. Bio ti za Treći ili za Srpsku, samo ako si viđen na prosvjedima, znači da si Bosanac i da ti je nebitno nacionalno. Što je ništa drugo nego potpuno deplasirana imputacija. Primjerice, na samom prosvjedu u Mostaru, dok je još bio miran, bilo je i ne tako mali broj zagovornika federalizacije BIH, viđen su kako stoje u potopori socijalnom protestu. Njihov politički i nacionalni identitet apsolutno nije u sukobu sa njihovom socijalnom sviješću, i to je nešto što se u BIH umjetno godinama konfrotira namećući umjetnu ideološku podjelu.
Ili si socijalno osjetljiv dakle anacionalan i građanski i progresivan ili si nacionalno svjestan, dakle fašist i nazadnjak. Što je još jedan uvezen i nametnuti politički diskurs koji apsolutno ne stoji.
Jednako tako, slična politička imputacija učitana je i Bošnjacima. Otkud pravo zaključiti da je prosvjednicima u Tuzli ili Sarajevu nacionalno, etničko, bošnjačko, preko noći prestalo biti bitno? Je li činjenica da je čovjek palio zgradu kantona u Tuzli možda dokaz da njemu više nije bitan bošnjački identitet, nauk Alije Izetbegovića, islamsko učenje i san o nacionalnoj državi Bošnjaka i je li nam to jamči da će sutra taj Bošnjak podržati ravnopravnost Hrvata u BIH, nepreglasavanje, stabilizaciju BIH kroz njenu federalizaciju ili će opet glasovati za njihovu diskriminaciju?
Standard bosanskohercegovačkog čovjeka nakon “bosanskog” mini proljeća nepromijenjen je i bijedan je kao i jučer. Umjesto daljnjeg razvoja revolucije i konkretizacije djelovanja onih koji su u BIH revolucijom postali faktor, kao jedna vrsta lešinara na “revolucionarnim” zgarištima, širom BIH raspojasali su se plenumi, društva koja si umišljaju da su bitna, i da su slijedom događaja koji se nije dogodio dobili političku moć.
Cijela stvar poprima onaj fini zapadnjački snobovski štih. Plenumčići , direktna demokracijica, radnička klasica u najkicama, adidaskicama, Zarinim džemperčićima, pirsinzi ca Che tetovažicama i palestinskim šalićima želi biti važna, jer je to kužiš jako važno, biti dio toga, i ti si, aman, dio nove historije. Momentalno!
Iskaču u priopćenjima koje , do jučer preplašena elita apsolutno ne šljivi dok im za to vrijeme zadovoljno plješće američki kolonizator u zemlji. Onaj kojem je napad na američku ambasadu terorizam a napad na zgradu predsjedništva nije.
Onaj koji je opet zadovoljan obavljenim poslom i koji je jedini profitirao i koji je cijelo vrijeme sjedio u uredima stranke koja je imala najjači utjecaj na krizu i cijeloj priči davala novo gorivo. Nije čak ni potrebno navoditi koje.
Rezultat mini revolucije nije klasna preobrazba, elita je tamo gdje je i bila, glasnija nego prije, nitko ključan na vrhu partije, države, nije smijenjen, jer oni kao kooperativci i dalje trebaju Kontrolorima.
Umjesto toga, medijski foleri socijalizma i fejslifteri zapadne demokracije, recimo Florian Bieber, nešto manje lijeva, austrijska verzija Mate Kapovića, koja poznaje BIH zbilju jednako loše kao i Kapović, američki diplomati potom i njihov imputirani NVO sektor govore o potrebi nove američke intervencije u BIH koji mora, nakon što je EU ovdje pokazala “smušenost” i utjecala na loš razvoj događaja, ponovno u BIH preuzeti inicijativu. (Zazivanje SAD-a u BIH u praksi znači zazivanje i Turske al o tome drugom prilikom.)
Amerika, točno onako, kako Chomsly to lijepo opisuje u svojim knjigama, ponovno zove samu sebe, velikog mirotvorca, da intervenira u BIH. Pri tome otpravnik poslova Ambasade SAD-a u BiH Nicholas M. Hill, piše blog u kojem vrijeđa inteligenciju svih građana BIH i pokazuje kao i prethodnik mu Moon elementarno nepoznavanje stvari.
U BIH se nije dogodila klasna borba, u BIH se u praksi tek dokazala teorija Noama Chomskog, tako divno, tako plastično i tako precizno kao je Chomsky još davnih godina predvidio.
Istovremeno, taj isti Noam Chomsky, kao intelektualac svjetskog glasa, demantira sam sebe, potpisujući potporu nečemu što je u startu pokazano kao lažno, uvezeno i kontrolirano – “bosanskom proljeću” na taj demantirajući sve ono u šta nas godinama uvjereva jasno govoreći da više ni sam ne vjeruje u ono što je pisao.
Budući da će me drug Bačanović i ostali teoretičari novog socijalizma, koje poštujem, kao i njihove plemenite ideale, al ne mogu poštovati njihovu naivnost, odmah napasti, samo par činjenica koji to dokazuju:
- Privatni mediji u BIH koje kontrolira liberalni kapitalizam podupirali su “revoluciju”
- Državni mediji u pravilu staju kontra revolucije jer štite povlaštene elite – Državne medije u BIH nadzire zapadni liberalni kapitalizam – podržali su “revoluciju”
- Revoljucija u BIH razlikuje se od “prirodnih” klasnih nemira i po ciljanim objektima – Nema napada na banke, nema napada na strane kolonijalističke ambasade, nema niti jednog napada na OHR. Razmjer napada na više razine vlasti u odnosu na niže ogroman je. Umjesto pucanja u glavu, prosvjednici pucaju na ciljanu razinu vlasti.
- Mirne prosvjede koji su održani van dominantno bošnjačkih kantona (Bijeljina, Livno) sprovele su NVO organizacije koje su osnovane prije samo godinu dana, a koje su dio ukupne mreže s centralom u Sarajevu. Taj NVO sektor financira što mislite tko?
- Mostarski prosvjedi su uvezeni i umjetni. Najbolji dokaz tome su prikrivena lica piromana. Dok se u ostalim krajevima FBIH jasno vide lica gladne radničke klase u Mostaru tog nije bilo. Vidjeli su se mirni prosvjednici koji su nasjeli na medijsku propagandu “ujedinjene klase” i 20-ak zamaskiranih piromana. Nema radničke klase koja baca molotovljev koktel na zgradu kantonalne vlade, nema napada na zgradu federalne vlade, koja u Mostaru baš i nije omiljena, ali zato su među prosvjednicima najgrlatiji članovi stranaka koje u Mostaru uskoro nestaju. Onih koje su se prodale bošnjačkom centralizmu.
- Istovremeno s prosvjedima traje apel i solidarnost s radnicima pazite koga – hibridne američke kapitalističke strančice živih robovlasnika, Lijanovića, koji i danas kao papagaji ponavljaju stav američke ambasade kako kantone treba ukinuti. Naravno, njegov objekt nitko ne pali, iako mediji tvrde da su radnici poludjeli na cijelom teritoriju u BIH pa je logično očekivati da Hercegovci udare na najomraženijeg kapitalistu i političara u svojoj regiji. No Lijanović je redovan gost na američkim doručcima. Zaštićena vrsta na koju “lumpenNVO” ne udara. Apsurdno je do neba, da sa boli radnika navodno suosjeća Lijanović, čovjek koji je u BIH paradigma korupcije, i radničke potlačenosti. Dok njegove izjave, prenose proameričke agencije u zemlji. Opet se u praksi događa Chomsky koji pored ovog gore sveg opisuje i detaljno formiranje novih partija kao suradnika Kolonizatoru preko kojih zapadn kapital vrši porobljavanje, jača proces zaduživanja i stavlja zemlju u poziciju financijskog zombija.
- Istinske radničke revolucije u pravilu su lišene ideologizacije, politikanstva i političkih parola – Socijalni bunt u BIH prvi dan je poprimio političke parole. Ma kako ih danas plenumi negirali, grafiti i krili, fino otiskane parole koje su prosvjednici nosili od prvog dana iznose jasne političke stavove, nastoji se ideja jedan narod, jedan jezik, jedna borba prenijeti širom BIH. I ta priča staje na onim granicama za koje opet isti masovna propaganda tvrde da ih u BIH više nema. Na etničkim granicama u BIH. Na linijama na kojima se susreću tri bosanskohercegovačka straha.
Umro je Noam Chomsky u “Bosni”. Počinio je intelektualno samoubojstvo. Srećko Horvat je lakše ranjen dok Mati Kapoviću ni tromblonska mina ne može ništa. On će čak uzvike i Allah Uegber tijekom revolucije nazvati novim stilom bosanskog lumpenproleterijata koji želi pomiriti religiozno i socijalno.
Možda će jednog dana mlada bosanska nacija u nastajanju, Chomskog nazvati i šehidom, ne znam, no jedno je sigurno, njegova literatura ga ja definitivno nadživjela.
Na kraju, kao sol na ranu, za iluzioniste bošnjačkog klasnog berićeta i unitarnog rahatluka, za one koji uporno ignoriraju turobnu BH stvarnost i rješenja traže u palijativnim pokusima, još jedan fin citat druga Noama:
Sposobnost ignoriranja neželjenih činjenica jedno je od ekskluzivnih prava neupitne moći, kao i pravo na radikalnu reviziju povijesti.
wpDiscuz
