Otkako znam za sebe živim u nesređenom državnom i institucionalnom okviru, u vremenu međuratnom, ratnom i poslijeratnom, uz više-manje stalnu ekonomsku krizu i sve “živopisnije” političke i društvene aktere.
O tim stvarima uglavnom i pišem u kolumnama, no povremeno mi dođe svijesti kako postoje i, naizgled beznačajni, segmenti naših života izvan tog okvira, koji također zaslužuju osvrt. Jedan od njih je ovih dana svuda oko nas. Sličice nogometaša, kao i puno drugih stvari koje nam život čine ljepšim potječu iz Italije, zemlje s kojom sam kulturno povezan, u djetinjstvu na razini masovne, neki bi rekli i trivijalne kulture, a kasnije i one akademske ili “visoke”. Ono što su mi kasnije postali Dante, Machiavelli, Fellini, Visconti ili Eco, u djetinjstvu su mi bili Bonellijevi stripovi, Paninijeve sličice, Alan Ford, Bud Spencer, Sandokan, špageti vesterni i druga italijanska čudesa. Braća Panini, od kojih je zadnji, Umberto, preminuo lani, prije više od pola stoljeća dosjetili su se iskoristiti sveprisutnu strast za nogometom i povezati je s kolekcionarstvom. Prvi su samoljepljive sličice nogometaša prodavali zapakirane u vrećice, koje stoga nose i faktor iznenađenja, jer kad ih kupite, dok ih ne otvorite ne znate što ste dobili. Izumili su i stroj koji je tiskane sličice rezao, miješao i pakirao. I nastao je bum, prvo u Italiji, a kasnije i u ostatku svijeta. Uz faktor neznanja što ćeš dobiti, na kojem funkcionira i kinder-jaje, za svijet sličica je bitan i društveni faktor koji se uključuje kasnije, a to su igre s duplikatima, od razmjene do kocke.
Počeo sam sakupljati prve sličice nogometaša u vrijeme dominacije flipera, poslije su dolazile video-igre, ZX Spectrum i Commodore 64 pa sve do Playstationa i svih drugih današnjih igračaka, ali su sve to vrijeme sličice ostale žive. Štoviše, čini mi se da je ovoga proljeća manija veća nego ikada. I samog me je, možda i kao znak početka krize srednjih godina, pred Svjetsko prvenstvo u Brazilu stara strast opet povukla. I nisam jedini. Dio sam cijele supkulture tata koji, pod krinkom djece, sakupljaju sličice. Nama koji imamo djevojčice bilo je teže objasniti ženi kako, eto, mala odjednom hoće sakupljati FIFA World Cup Brazil sličice. Dok se čekao izlazak Paninijevog albuma trajala je faza navlačenja djevojčica na nogomet. Kao fol, sasvim slučajno, petogodišnjoj kćeri u novinama pokažeš: “Evo, ovo je Cristiano Ronaldo, vidi kako ima super frizuru.” Pa je malo uvučeš i u povijest. “Znaš, prije je bio još jedan Ronaldo, koji je za tatu još pravi Ronaldo, to je bio jedan deblji od ovoga, uglavnom bez kose ili je imao najgoru frizuru na svijetu svih vremena, koja je izgledala kao velika obrva iznad čela, a sve ostalo obrijano, ali što je taj debeli Ronaldo igrao…”
Djevojčici vrtićkog uzrasta na povijesti nogometa već popušta pozornost, pa smo se vraćali sljedećoj taktici. Dresovi. Različite boje. “Vidi, ovo su Talijani, za njih ćemo isto navijati, osim kad igraju protiv naših. Imaju lijepe dresove kao nebo, oni za nebeskoplavu kažu azzurro.” Ili povezivanje s njima bliskim fenomenima: “A vidi, ovaj se zove Falcao, on je iz jedne daleke zemlje koja se zove Kolumbija, odakle je i Shakira. A nju znaš? E on je išao u vrtić sa Shakirom. Sad ga boli noga, jer se udario pa možda ga doktor izliječi do prvenstva. Jest, jede povrće…”
Faza navlačenja je uspjela, album izašao i sakupljanje počelo. Prva faza, udaranje temelja, je individualna. Na bazi od šesto sličica, normalno je da u početku nema duplih, već uglavnom samo kupuješ i lijepiš. Kasnije se počinju javljati duplikati pa postajemo upućeniji jedni na druge. Kreće razmjena duplikata. Formira se kružok tata koji sve više žive za to da se iza pet, kad se vrate s posla, nađu u parkiću. Dok se djeca igraju, mi na klupama deveramo oko sličica. Spontano se formirao i sakupljački kodeks. Prvo, nema sulude masovne kupovine. Možemo otići do kioska i kupiti sto paketića, ali to nije to, jer se onda gubi draž. Nema smisla prerano popuniti album, i to tako “na mišiće”, a onda zijevati do početka Svjetskog prvenstva. Uspostavila se norma od pet do deset paketića dnevno, zalijepi se što je novo, ostalo se razmjenjuje.
Izdavač je uz album priložio i letak, u kojem piše da se na kioscima može naručiti do 20 sličica koje nedostaju. Odmah smo se dogovorili da je to ljigavo i da nitko od nas neće ići tako nisko. Što se popuni pošteno, kupovinom i razmjenom, popuni. Takvo naručivanje sličica koje nedostaju ubija neizvjesnost, mogli su onda ponuditi i da se za sto eura kupi popunjen album pa obesmisliti stvar do kraja.
Kako sakupljanje ulazi u treći tjedan, a popunjenost se bliži dvotrećinskoj, otkrivam na mojoj djevojčici da stvar nije samo zadovoljavanje očeve infantilne strasti, već i da je album i njoj zabavan, ali i edukativan. Prvo, naučila je kontinente, zemlje svijeta, zastave. Uviđa da su svi ljudi braća i sestre, tj. kako ljudi sa svih kontinenata, svih rasa, vjera i nacija igraju nogomet i da ih to veseli. Uviđa i složenost i prožimanje današnjeg svijeta. Tu je crni Talijan Balotelli, ali i jedan bijelac u Japanu. Eduardo je Brazilac u Hrvatskoj, ali ima i Hrvata u Švicarskoj i u Australiji. Dijete uočava i sličnosti nekih faca s ljudima koje poznaje. “Tata, ovaj je isti Matej”, pokazuje na stranici Australije, i stvarno, dinarska glava, pogledam bolje, piše – Tim Rogić.
Kad sada razmislim unatrag, kroz sakupljanje sličica u ranom djetinjstvu sam više naučio o tome kako funkcionira ljudsko društvo nego u nekim predmetima u školi. Osnove ekonomije, tržišta, ponude i potražnje, formiranja vrijednosti robe, sve se to zrcali u mikrosvijetu sličica. Ja imam duplikate koji trebaju tebi, ti imaš nešto što treba meni. Ali nije uvijek razmjena jedan za jedan. Nekada je to i pet sličica za jednu, ako je realna vrijednost u smislu rijetkosti sličice i moje potrebe za njom takva, a nekada je i simbolička vrijednost važna pa mi nije bilo teško dati deset bezveznih duplih za bradatog Baku Sliškovića, iako sam bio tek na pola, kao u slučaju neprežaljenog albuma “Fudbaleri i timovi, 1981 – 1982.”, koji je nestao u generalnom čišćenju stana. Osim pouke kompliciranom sustavu razmjene, oko sličica su se odvijala i prva kockanja. Pole-cijele, razvlaka, poklapa, koju u Zagrebu zovu kokanje. Sličice su bile prva valuta s kojom smo učili raditi i obrtati. Onaj tko je dobro znao sa sličicama i danas je dobar s lovom. Bilo je, iz današnje odrasle perspektive gledano, i nekih neprimjerenih igara. Čitam na Facebooku kako klinci izvode morbidne šale koje su bile aktualne i u moje dječačko vrijeme. Lijepe duplikate preko osmrtnica pa čitam da su ovih dana u Mostaru na stupovima osvanuli Hulk Dujmović i Kevin Prince Marić.
Ulazimo pomalo u fazu kad se gomilaju duplikati, naš krug tata se sve više pokazuje kao preuzak za razmjenu pa se javljaju prvi prijedlozi za odlazak pred Dom sportova, gdje se vrše masovne razmjene sličica. Moramo za tu ekspediciju smisliti neku izliku za žene, da ne izgubimo i ono malo privida ozbiljnosti. U ovoj fazi jedan tata neminovno postaje glavna faca u dvorištu. Zovemo ga Profa jer predaje fiziku u osnovnoj školi na Peščenici. Caruje, dakle, u leglu sličica. Moj akademski status i izvjesna medijska prisutnost blijede pred Profinom hegemonijom nad stotinak malih sakupljača i znamo da ćemo uskoro, kad nam bude falilo još samo par desetaka sličica, sve više ovisiti o njegovoj milosti. U svakom slučaju, 12. lipnja, kad počne prvenstvo, i oni koji do tad popune album i oni koji ostanu više ili manje manjkavi, u cijeloj su igri na kraju dobitnici. Za razliku od pravog svijeta razmjene, u kojem mi se i oni koji stoje najbolje vrlo često čine kao gubitnici. Ostaje zaključak da je sve do prirode igre koju svi igramo, a ne do relativnog rezultata unutar nje.
wpDiscuz