Dakle, Jens Stoltenberg, uvijek smireni šef NATO-a, svojim je karakteristično pragmatičnim tonom izjavio da je ukrajinski upad u rusku regiju Kursk posve legitiman. Ništa posebno, rekli bismo, ali zanimljivo je vidjeti kako se pravna logika lijepo slaže kad je to potrebno. Prema Stoltenbergu, Ukrajina ima pravo braniti se – ne samo unutar svojih granica, nego i s one strane, ako tako odluči. Jer, znate, kad braniš svoju zemlju, granice postaju stvar perspektive.
U razgovoru za njemački tjednik Welt am Sonntag, Stoltenberg je brzo otklonio svaku sumnju u NATO-ovu umiješanost, tvrdeći da je Savez bio potpuno izvan priče i da nije imao pojma o ukrajinskim planovima. Pa tko bi htio previše miješanja, zar ne? Bolje je pustiti Ukrajince da sami odluče kako će voditi svoju kampanju – onako kako im najbolje odgovara. Uostalom, predsjednik Zelenski je jasno rekao da je cilj stvoriti tampon-zonu kako bi spriječili daljnje ruske napade. Iako, Stoltenberg s diplomatskom finoćom priznaje da ovakve operacije dolaze s određenim rizicima – jer, eto, tko bi mogao pomisliti da bi Rusija mogla biti malo uzrujana zbog ovoga?
I dok Moskva ovu operaciju zove “velikom provokacijom”, Stoltenberg poručuje s notom ravnodušnosti da je to jednostavno način na koji Ukrajina odlučuje braniti se. Dakle, sve što se događa u Kursku, prema NATO-u, spada u sferu legitimne obrane.
Ali sada, hajdemo se malo vratiti na Hrvatsku – našu dragu domovinu u devedesetima. Je li Hrvatska imala pravo 1992. godine ući s vojskom u Banja Luku ili 1993. bombardirati Bugojno? Ako se Stoltenbergova logika primijeni unatrag, nije li to moglo biti “posve legitimno”? Jer da je Hrvatska tada odlučila vojno djelovati prema tim ciljevima, možda danas ne bismo pričali o Grabovici, Dretelju ili Heliodromu. Možda bi povijest bila drugačija – možda bi se teže ispisivala u haškim hodnicima.
Hrvatska je možda imala priliku konzumirati svoj ustav na način da vojnom silom iskaže posebnu brigu prema svojim granicama i svom narodu u drugoj državi, baš kao što to sada čini Ukrajina. Ali, na kraju, dok Ukrajina danas koristi pravo na samoobranu preko granica, ostaje pitanje zašto to isto pravo nije bilo dostupno ili priznato Hrvatskoj tada, u devedesetima.
Da zaključimo, Perecija je danas dio vojne alijanse koja ju je tužila Haagu zato što je odlučila crpiti svoje temeljno pravo na obranu vlastitih granica i to nakon 3 godine maltretiranja a potom je osuđena jer je svom narodu u BIH pomagala da se obrani.
Ta vojna alijansa je Hrvatskoj nametnula embargo na uvoz oružja.
Jedini koji su joj dostavili oružje bili su Rusi.
Zašto Hrvati stoga mrze Ruse? Mislimo na Hrvate u Pereciji.
Zato što su glupi. Mi drugog odgovora nemamo.
wpDiscuz
