U STUDENOME prošle godine američki general Mark Milley, načelnik Združenog stožera oružanih snaga, razbjesnio je Kijev, kao i neke dužnosnike iz administracije predsjednika Joea Bidena, usporedivši sukob koji bjesni u Ukrajini s Prvim svjetskim ratom i sugerirao da je došlo do zastoja, piše Politico.
Oko Božića 1914. godine, rekao je Milley, “rat je zašao u fazu u kojoj se vojnički više ne može pobijediti”. Kasnije je, govoreći u Ekonomskom klubu u New Yorku, dodao: “Kada postoji prilika za pregovore, kada se može postići mir, iskoristite je. Uhvati trenutak”. Sljedećeg je tjedna ponovio svoju sugestiju da je došlo vrijeme za pregovore – ukrajinske uspješne protuofenzive oko Harkiva na sjeveroistoku i Hersona na jugu značile su da Kijev može pregovarati s pozicije sile.
“Rusija trenutno leži na leđima”, rekao je tada Milley.
Milley je bio u krivu što se tiče Prvog svjetskog rata – rat se mogao vojno dobiti – to su učinili zapadni saveznici, uglavnom zahvaljujući ekonomskim čimbenicima i njihovoj superiornoj razini razvoja, što im je omogućilo da ubace više resursa u užasni ratni stroj za mljevenje mesa.
“Sa svojim velikim seljačkim sektorima, Centralne sile nisu mogle održati poljoprivrednu proizvodnju jer je ratna mobilizacija preusmjeravala resurse s poljoprivrede. Rezultirajuća urbana glad potkopala je opskrbni lanac koji je stajao iza ratnih napora”, primijetio je povjesničar Stephen Broadberry.
Pobjeda, ali uz užasnu ljudsku cijenu. Prije nego što je sve utihnulo na zapadnom frontu, procjenjuje se da su ukupni gubici premašili 37 milijuna, uključujući vojnike i civile, što Prvi svjetski rat čini jednim od najsmrtonosnijih sukoba u ljudskoj povijesti. Gotovo da nijedno europsko kućanstvo nije ostalo netaknuto. A industrijska priroda ubojstava – u kojem su mladići bili izrezani mitraljezima i izbrisani artiljerijskim rafalima, kao i zatrovani oblacima štetnih plinova – proganja europsko pamćenje, dodajući još jednu mrlju našoj ratobornoj vrsti.
Stiže jesen, a s njom i novi problemi
Sada je novi studeni pred vratima, a uskoro će i jesenske kiše stići u Ukrajinu, što će otežati vojne manevre. Ako Ukrajina do tada ne osigura proboj na južnoj bojišnici i ne probije sva tri sloja ruske linije Surovikin – što joj u tri mjeseca žestokih borbi nije uspjelo – sve ukazuje na to da će se intenzivirati pozivi na pregovore kako se bude nazirala godina izbora i u Europi i u SAD-u, mijenjajući unutarnju političku dinamiku saveznika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Dakle, zasad su sve oči uprte u Zaporižju, gdje su položene ukrajinske i zapadne nade, nakon što je osiguran proboj teško minirane prve crte ruske obrane oko sela Robotine. Postoji nada da Ukrajina može probiti glavne utvrde, budući da neki vjeruju da će Rusija imati problema s raspoređivanjem potrebnih rezervi kako bi osigurala da se linija održi – iako je do sada preraspoređivala snage relativno brzo.
Samo će vrijeme pokazati može li se postići potpuni proboj, pa da Ukrajina može krenuti dalje kako bi se približila ciljanom prekidanju takozvane kopnene poveznice između anektiranog Krima i južnih ukrajinskih teritorija koje je okupirala Rusija. Međutim, činjenica da su ukrajinske snage uspjele povratiti samo 108 četvornih kilometara okupiranog teritorija od pokretanja protuofenzive početkom lipnja upućuje na oprez. Osim toga, Pentagon je već bio pesimističan u pogledu izgleda protuofenzive prije nego što je uopće započela.
Ukrajinski dužnosnici nakostriješe se na ovaj pesimizam i jedva čekaju da preokrenu narativ da protuofenziva vjerojatno neće postići željeni ishod. “Ukrajinske snage idu naprijed. Unatoč svemu i što god tko govorio, mi napredujemo, a to je najvažnije. Mi smo na potezu”, objavio je u subotu ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski.
Ali dalje od javnosti, u Kijevu se govori više o dugotrajnom ratu. I nije iznenađujuće da je Kijev bio kristalno jasan u pogledu svojih ratnih ciljeva – obnove cjelokupnog suverenog teritorija, uključujući nezakonito pripojeni Krim, ruske ratne odštete i čvrstih zapadnih sigurnosnih jamstava – još bolje, članstva u NATO-u.
Rusija i Ukrajina imaju jednu zajedničku stvar
Što je još čudnije, njihovi najveći saveznici u borbi za potpunom pobjedom trenutačno su ruski disidenti, iako ih Kijev većinom s prezirom drži podalje. Liberalna oporba Vladimira Putina ima izravan vlastiti interes u “totalnoj pobjedi” – nema drugog realističnog mehanizma da svrgne ruskog vođu i sruši gadni režim na čijem je čelu.
Rusija i Ukrajina imaju jednu zajedničku stvar – njihovi saveznici ne vjeruju da bilo koja strana može osigurati potpunu pobjedu, piše Politico. Za Peking bi to moglo biti poželjno samo po sebi – rastreseni Zapad je koristan za Kinu, a oslabljena Rusija će znati svoje mjesto kao mlađi partner u njihovim bilateralnim odnosima. Za druge, međutim, uključujući ratom razorenu Ukrajinu, dugotrajni rat nije poželjan, a kako sat otkucava, vjerojatno ćemo vidjeti sve više pregovaračkih balona.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tri problema
Ipak, postoje tri velika problema s ovim planom B.
Prvi je da će slabljenje sadašnje potpore samo učiniti Ukrajinu još ranjivijom (s posljedicama za širu europsku i globalnu sigurnost), ugroziti dosadašnje uspjehe i dati Putinu alate koje trenutno ne posjeduje, posebno s obzirom na ruske unutarnje nemire tijekom posljednjih tjedana.
Drugi je da čak i ako bi Zelenski pristao na pregovore – a nema znakova da je raspoložen za to – obični Ukrajinci nemaju želudac za razgovore s Rusijom koja je bombardirala njihove domove; ubijala, mučila i otimala djecu. Štoviše, Putin bi mogao pristati na početak pregovora, ali vidjeli smo kako su pregovori s njim – i njegovim sumornim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom – završavali dosad.
Za ruskog čelnika pregovori su samo još jedno ratno oružje, koje se koristi za odvraćanje pažnje, odugovlačenje, davanje vremena za manevriranje vojnim i diplomatskim ciljevima i okupiranje dobronamjernih i naivnih. Ovo se pokazalo između 2014. i 2017. godine, kada su Lavrov i tadašnji američki državni tajnik John Kerry “pregovarali” oko Sirije. Razgovori su pomogli Moskvi spasiti sirijskog predsjednika Bašara Al-Asada od poraza i uvjerili su tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obamu da makne prst s obarača i zanemari vlastitu crvenu liniju o korištenju kemijskog oružja Damaska.
Zamrznuti ratovi – što je pogrešan naziv ako ih je ikada bilo – Putinova su jača strana: oni mu omogućuju da međunarodnu slabost pretvori u snagu i održi vlast kod kuće potičući paranoični patriotizam, uvjeravajući Ruse da su strani neprijatelji spremni uništiti Svetu majku Rusiju.
Ima li tko Plan C, pita se Politico.
wpDiscuz
